Nakon već nekoliko godina planiranja i otkazivanja, konačno je došao i taj dan. Krenuli smo na izlet na Petrovu goru, na kojoj nisam nikad bila, što je sramota s obzirom na to da je udaljena svega nekih sat i 15-ak minuta od Siska u kojem živim (od Zagreba nekih 2 sata).
Oko 11:30 smo stigli na odredište i krenuli se penjati. Uspon je poprilično lagan, zapravo veći dio puta je obična šetnja. Tek pred kraj, nekih 20-ak minuta kreće pravo planinarenje, pa se do spomenika stignete i malo umoriti. Do gore ima oko sat vremena uspona.
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna je zbilja impresivan, čak i danas kada je pola dijelova pokradeno. Autor spomenika je kipar Vojin Bakić, a njegovo djelo spomen je na jedne od većih antifašističkih točaka u Hrvatskoj.
Građen je 10 godina, a gotov je bio 1982. Izrađen je od armiranog betona i obložen pločama od nehrđajučeg čelika. U unutrašnjosti je nekad bio muzej u kojemu je bio stalni postav vezan uz Narodnooslobodilački pokret, a oko spomenika uređen je bio kompleks za rekreaciju.
Iako je obično zaključan, ulaz je tog dana bio otvoren pa smo mogli slobodno ući i popeti se do krova koji je zapravo vidikovac, a za lijepog i čistog dana (što tada nije bio slučaj), vide se Zagreb, Slovenija i Bosna.
Neko vrijeme smo se zadržali gore, pa odlučili zbog kiše požuriti do pavlinskog samostana sv. Petra koji je bio udaljen nekoliko stotina metara. Samostan je izgrađen početkom 14. stoljeća, a prvi put je stradao nekoliko desetaka godina kasnije, pa opet sredinom 15. stoljeća. Stotinjak godina kasnije napuštaju ga pavlini i preuzima ga vojska. Osmanlije osvajaju ovaj prostor 1584. i drže ga do 17. stoljeća.
Od samostana su ostale samo zidine, a i one su danas obrasle u šipražje pa im se ne može pristupiti. Ovdje se nismo dugo zadržali jer su se kišni oblaci već nadvili nad nas pa smo požurili do šume i krenuli se spuštati popraćeni grmljavinom.
Ispod Petrove gore je Lovački dom Muljava sa sjajnim restoranom s lovačkom ponudom, a gladni neće ostati ni vegetarijanci jer u ponudi imaju tjesteninu s gljivama, konkretno vrganjima. Porcije su obilne, a cijene pristojne.
Počastili smo se i desertom, palačinkama punjenim sladoledom i prelivene preljevom od šumskog voća. Dojam restorana kvario je jedino dernek na dijelu terase gdje su neki lokalci slavili rođendan uz glasne, nepodnošljive narodnjake i karaoke.
