Galerija
Kaos i gužva zračne luke. Turisti iz svih dijelova svijeta. Nekoliko otvorenih redova za vizu kao kolone automobila ispred naplatnih kućica u Lučkom usred sezone. Koliko turista! Nakon poprilično brzog dolaska do vize i lupljenog pečata u putovnicu slijedio je kaos ispred traka za uzimanje prtljage. Pomalo, pa kud ti se žuri, na Šri Lanki si, ovdje je sve usporeno. Brži su čak i Dalmatinci pod utjecajem najgore fjake. E moj Marko Polo, tebi ovako prije 600-tinjak godina sigurno nije bilo.
Po izlasku iz zračne luke u užurbanoj džungli glavnog grada pokušavam doći k sebi od tropske vrućine i vlage u zraku. Nije strašno kao u Bangkoku, ima čak i vjetra, no uspjela sam se sva zalijepiti za stolicu autobusa. Ne sviđa mi se ništa. Previše turista. Sve me podsjeća na Tajland. Beskrupulozni vozači tuk tukova koji pokušavaju zaraditi na tebi koliko god je moguće, sivilo Colomba, kaos, gužve na cestama. Sparina. Miris vlage pomiješan s karijem i drugim začinima. Previše turista. Gall Face Green Promenada jedini je dio ove užurbane gradske džungle koji donekle ima duha. Obitelji dolaze s djecom uživati u nedjeljnom popodnevu. Izgledaju neopterećeno. Baš onako kako i zamišljam budiste. Dječica puštaju zmajeve.
Drugi pak uživaju na valovima Indijskog oceana. Mame, tate, strine, bake... svi. Uživaju u zajedništvu. Sjedam na klupicu uz obalu i uživam promatrajući ih. Kako je sreća relativan pojam. Napokon počinjem osjećati duh otoka. Sliku mi narušavaju dizalice i bageri u daljini. Kinezi su financirali veliki projekt izgradnje hotela, poslovnih zgrada i shopping centara na obali. Tik uz bosonogu dječicu i njihove šarene zmajeve. Tik uz baku i dedu koji se drže za ruke i gledaju zalazak sunca. Žalosno.
Na cestama je život intenzivan i dinamičan. U nekoliko stotina metara izmjenjuju se sva moguća prometala. Od tuk-tuka do slonova. Slonovi u lancima. Na kamionima. Idu u smjeru Kandyja, drugog najvećeg grada na otoku. Vrijeme je jednog od najvećih festivala na Šri Lanki, Esala Perahere. U prijevodu festivala Hrama zuba. Kandy, zadnje sinhaleško kraljevstvo na otoku i posljednji komadić otoka koji je potpao pod britansku kolonijalnu vlast, dom je jednog od najvažnijih hramova u budističkom svijetu. U Hramu zuba izgrađenom za vrijeme posljednjeg kraljevstva u 18. stoljeću nalazi se zub. I to ne bilo kakav zub. Zub Sidarta Gautame, osnivača i začetnika budizma. Iliti Budin zub.
Nakon Budine smrti 480 godine prije Krista dijelovi njegovog tijela (zubi, kosa, pepeo) završili su u mnogim budističkim hramovima diljem svijeta. Tako je i jedan od njegovih zubića putem zubić vile odjevene u indijsku princezu skriven u njezinoj kosi došao i do obala Šri Lanke u 3. stoljeću pr. Kr. Princezin brat je počeo širiti budizam po otoku i on je ubrzo postao glavna religija stanovnika Šri Lanke. I ostao je sve do danas. Više od 75 posto ljudi, pretežito Sinhaleza, prakticira i živi budizam. Stoga se Šri Lanka često ističe kao jedna od zemalja s najdužom budističkom tradicijom na svijetu. Pripadnici tamilske grupacije, druge najveće etničke skupine na otoku, su uglavnom hinduisti i žive na sjeveru otoka sa sjedištem u Jaffni ili pak rade na plantažama čaja u unutrašnjosti.
Da se vratimo na zub i njegovu svečanosti. Buda koji nije mogao ni sanjati da će jednog dana Jelena Rozga opjevati njegovu nirvanu najvažnija je ličnost budističkog svijeta. Njegove relikvije mjesta su hodočašća svih budista. Stoga je Hram zuba za budiste izuzetno važan. Svake godine za vrijeme punog mjeseca u čast zuba povorka od 100-tinjak slonova, plesača i svirača paradira kroz grad. 10 punih dana. Prvi i zadnji dan su najspektakularniji. Zadnji dan najjači, najbolji i najmarkantniji od svih slonova na Šri Lanki (Chuck Norris među slonovima) nosi zub u procesiji kroz grad. Navodno. Nitko nikada nije vidio zub. Povorka završava ispred Hrama zuba. Došla sam u Kandy baš u vrijeme proslave otvorenja festivala, prvi dan Esala Perahere. Nisam vidjela apsolutno ništa. Samo povorke ljudi nagužvanih u velike mase u iščekivanju slonova odjevenih u svečano ruho i plesača koji skakuću okolo njih. One iste slonove koji su se vozili cijeli dan zavezani lancima u kamionu. Izmučeni i nesretni. Nisam neki zagriženi zaštitnik životinja i ne bacam boju na tete koje nose pufaste bunde od lija, zečeva ili činčila. No, ovo mi je nekako djelovalo tužno.
Toliko ljudi oko jadnih životinja koje moraju dizati noge u ritmu bubnjeva. Otišla sam po pivo u dućan i odlučila se malo opustiti. Ostaviti uzbuđenu masu ljudi iza sebe i uživati u tišini Kandyjskog jezera koji se proteže cijelim središtem grada i u kojem se već nekoliko stotina godina zrcali taj Zublji hram. Nisam kupila pivo. 'No alcohol madam during festival'. Super. Jadni slonovi se ne mogu ni opiti nakon višesatne parade. A ni ja očito. Uvijek ostaje nada da će me dotaknuti Buda pa ću doživjeti nirvanu i bez ovozemnih supstanci za postizanje iste.
Nedaleko Kandyjaja nalaze se brojna budistička svetišta i mjesta od velike važnosti za budiste. Dambulla, odnosno hramovi u spiljama jedni su od njih. Ispred spilja nalazi se veliki 'bižuterija' zlatni kip Bude (sve više dolazim do zaključka da je Rozga u prošlom životu bila budist, ili Huljićevi) i kičasto zdanje, Zlatni hram. Putem do spilja prate me makaki majmuni. Hrpa makaki majmuna. Kraljevstvo majmuna. Mame s bebama u naručju. Mužjaci oštrih zubi i opakih misli. Tinejdžeri u lovu na prvu ljubav. I oni koji radoznalo istražuju svijet i međusobno se igraju. A svima su frizure postojane, čudo jedno. Sjećate se gospođe političarke Dorice Nikolić? Mene makaki na nju podsjećaju. Tko zna možda imaju istog frizera...
Jednako simpatični kao i majmuni putem do spilja su me pratili i mnogobrojni lokalni ljudi, ponajprije obitelji s dječicom. Svi bi se slikali, igrali, pričali bilo što, samo da je osmjeh na licu. Predivno. Zbog takvih trenutaka se putuje. Upoznati ljude koji ti se istinski raduju. Ne samo tebi već životu općenito. Tata s dvije preslatke curice, jednom obučenom u bundevin kostim, nije vrijeme karnevala, ali to je nebitno. Oni su sretni. Trojica braće koji bi pričali s Petrom iz Hrvatske talijanski. Bakica sa psom i lotosovim cvijetom u ruci. Skupina srednjoškolskih prijatelja, lokalnih frajera u obilasku svetišta. Susret i druženje kao da se poznajemo već nekoliko godina. Razmjena osmjeha i pozitivnih misli. Neposrednost. Susretljivost. Hvala ti dragi Buda što si tako etički i moralno ispravno usmjerio te divne ljude.
Dambulla je blizu Sigiriye, najveće turističke atrakcije otoka. Sigiriya ili Lavlja stijena nalazi se na 200 metara nadmorske visine. Pogled sa stijene je veličanstven. Zelen. Budistički. Miran. Spokojan. Svet. Ta monolitna lavlja stijena u prošlosti je bila kraljevska palača, a potom i budistički samostan. Od kraljevske palače na vrhu stijene, osim predivnog pogleda, ostali su samo temelji. Temelji i dvije velike lavlje šape koje su nekoć bile ulaz u palaču. Eh da, i freske.
Freske djevojaka za koje se smatra da su bile kraljeve konkubine. Trobradavičaste djevojke. Djevojke koje ću pamtiti dok sam živa. Djevojke zbog kojih sam umalo završila u zatvoru. Djevojke se ne smiju snimati ni fotografirati. Sve vam je već jasno, zar ne? Ne, nisam ih snimala no kako sam držala kameru u ruci gospodin čuvar je bio uvjeren da jesam. Na kameri nemam monitor te mu nisam mogla pokazati da ne posjedujem snimku cica. Uzalud sva objašnjenja i moljenja. Što sam više pričala manje mi je vjerovao. Nakon nekoliko momenata 'dobro i što sad?' gospodin mi je pročitao optužnicu i izrekao kaznu. I to sve ispred sisatih freski. Dva tjedna šrilankanskog zatvora iz kojeg me može jedino predsjednik države izbaviti. Pogledala sam djevojke i učinilo mi se kao da se smiju. Super cure, baš vam hvala! Prva pomisao je bila ok može, napravit ću retrospektivu fotografija iz šrilankanskog zatvora, to još nitko nije ovjekovječio, tko zna kakve ću sve likove tamo zateći. Pa možda i žive tete s tri cice. Ne freske. 'U našim zatvorima uvjeti su nemogući, čuvajte se jako. A sad možemo krenuti'. Kako je gospodin čuvar to rekao sjela sam ispod prokletih cica i počela plakati. Ridati. Jecati. Čulo me se do Kandyja i nazad.
Plačem i ne mogu stati. Znam da je to jednom upalilo kada me policajac na Vukovarskoj zaustavio bez pojasa u 'polu-mamurluk' stanju. Možda upali i sada. I upalilo je. Čuvar je sjeo do mene i pokušao me smiriti. 'You can go, just go', ponavljao je. Je, lako njemu sad reći, ne mogu samo tako prestati plakati. Sad čekaj da isplačem sve cice iznad mene. Vidikovac nakon pretrpljenog 'cica-šoka' nije ostavio neki dojam na mene. Htjela sam što prije sići sa stijene i udaljiti se od cica, freska i čuvara. Došlo je vrijeme za vožnju vlakom i možda još koji prekršaj putem.
Vožnja vlakom na Šri Lanki neizostavni je dio puta. Vlakovi su stari i spori i time idealni za promatranje nestvarnih krajolika kojima prolaze. Znate onu od Tom Waitsa 'All the world is green?' Upravo me na stihove te pjesme podsjetila predivna unutrašnjost zemlje. Nepregledne plantaže čaja obojile su je neodoljivom zelenom bojom. Male seoske kućice isprepletene brojnim poljima, plantažama, kokosima i raznim začinskim vrtovima. Ananasi, banane, cimet, durijan, jackfruit, papar, papaja... Koje bogatstvo! Predivno. Sjela sam na jedna od otvorenih vrata vlaka. I uživala u pogledu i povjetarcu. Nezaboravna vožnja. Misli su mi odlutale u neka prošla vremena. Tračnice, čekaonice, peroni za vlakove, sve je izgrađeno u doba britanskog kolonijalizma. Kada se Šri Lanka zvala Cejlon. U doba kada su zbog lisne uši Britanci prestali s uzgojem kave na otoku i počeli uzgajati čaj iz Kine koja je do tada držala monopol nad tim zelenim bogatstvom. Ne samo uzgojem čaja, već i cimeta, kaučuka, kokosa... Sve ono po čemu je danas Šri Lanka poznata u svijetu. Zar je sve zasluga tih Monty Pythonovaca? Hm...
Nakon Britanaca Šri Lanka je postala neovisna socijalistička demokratska republika. Ubrzo nakon toga počele su netrpeljivosti između Sinhaleza, većinskog stanovništva i Tamila, manjine iz Indije koja je htjela svoju neovisnu Tamilsku državu na sjeveru otoka. Posljedice 30-godišnjeg rata koji je završio 2009. godine danas se gotovo uopće ne osjete. Na sjeveru se mogu još vidjeti policajci na ulicama i razrušene željezničke postaje. No, sjever malo tko posjećuje. Teško je obići cijeli otok u samo jednom posjetu. Zapad, unutrašnjost kao i jug zemlje potpuno su obnovljeni i vlada mirno ozračje. Bez policijskih patrola na cestama i slično. Dapače, preveliki broj turista na svakom koraku govori o tome koliko je stanje mirno. I neka je.
Vlak me doveo do Elle, malog gradića koji se smjestio u zelenu unutrašnjost otoka. Gradić pun putnika s velikim naprtnjačama koji ovdje dolaze na razne ayurvedske masaže i trekinge. I najbolju uličnu hranu ikad. Ella rock, Little Adam Peak, Adam Peak, World's End... samo su neki od vrhova koje možete osvojiti. Najviši među njima je Pidurutalagala s nešto malo više od 2500 metara visine. Ja sam osvojila čak dva vrha, Little Adam Peak i Ella Rock, dva vrha, dva brda, jedno nasuprot drugog. Nisam doživjela nirvanu penjući se. Bilo mi je vruće i naporno. Oprema od deset kila na leđima samo je pridonijela tom dojmu. Ali eto malo rekreacije uvijek dobro dođe. A i divnih ljudi koje sam susrela putem. I ne samo ljudi. Nekolicinu pasa lutalica koji su na svakom koraku gotovo jednako kao i Budine statue i pokoju kravu i kameleona. Po dolasku u Ellu lupila me je neka pozitivna energija i cijelo vrijeme mi se vrtjela Dvornikova pjesma u glavi 'Ella, ella, ella eeee'. Gradić diše baš takvim funky neopterećenim groovom. I brojnim Australcima koje tamo možete upoznati, ali nećemo sada o tome...
Na putu prema 'dalekoj obali' i uživanju na valovima posjetila sam jedan od brojnih nacionalni parkova na otoku. Udawalawe nacionalni park jedan je od najboljih za promatranje divljih slonova. Nemojte posjećivati razna sirotišta za slonove na otoku. Slonovi su tamo samo igračke u lancima koje donose vladi profit od mnogobrojnih posjetitelja. Briga o njima? Osrednja žalost. Ovi divlji slonići na prvu vas ostave bez daha. Veličanstveni. Predivni. Veliki i mali. Mame i bebe. Mužjaci samci. I brojni bivoli, paunovi, varani, bambiji i ostale životinje kojima je park dom.
Jeste li znali? Azijski slon je manji od afričkog i na prvi pogled možete uočiti kako imaju manje uši. Slonovi se hlade kroz velike žile tj. kapilare na ušima, a kako je na Šri Lanki klima nešto hladnija u odnosu na afričku dragi Bog ih je poštedio velikih klempavih uheka. Također samo 7 posto slonova na Šri Lanci ima kljove, za razliku od afričkih gdje svi mužjaci posjeduju po jedan par. Prednost toga je manje izlovljavanje zbog kljova no šrilankanski slonovi su mnogo propatili zbog enormnog smanjivanja njihovih prirodnih staništa kao i od mina u ratu... Unatoč negativnom trendu i smanjenju broja slonova nacionalni parkovi na otoku trude se održati njihov broj.
Jugozapadna i istočna obala otoka prava su slika turističkog raja. Duge pješčane plaže, brojni barovi i noćni klubovi, riblji restorani i dućani sa suvenirima. Čak su i ribari na štapovima, najautentičniji dio šrilankanske tradicije postali dio turističkog folklora. Baš kao i beračice čaja na plantažama. Zarađuju pozirajući brojnim znatiželjnim posjetiteljima. Priča ide ovako. Ribari glumci čekaju 'ribe turiste'. Kada ribice dođu dogovara se cijena za fotografiranje, snimanje i sl. Nakon prepucavanja oko cijene za 'kilu fotografija' ribari glumci sjedaju na svoje štapove i glume kako love ribu. Autentično? Ne, ni malo. Jednostavnija i brža zarada? O da, svakako.
Obalni pojas otoka najviše je stradao od užasnog tsunamija 2004. godine. Muzej tsunamija u Hikkaduwi svjedoči o tom potresnom događaju. Muzej je smješten u dvije drvene kolibe ispunjene fotografijama koje prikazuju posljedice razarajućeg plimnog vala. Užas. Više od 40 tisuća ljudi izgubilo je živote. Mnoge majke ostale su bez djece. Muževi bez žena. Obitelji bez domova. Val je 'počistio' čak kilometar površine unutar otoka, pa tako i vlakove na koje je naišao, sve živo. Gospođa u muzeju velikih suznih očiju prepričava događaje koje proživljava svakodnevno i dan danas, nakon više od 10 godina od tog događaja. Teško je zaboraviti izgubljen dom ili blisku osobu. Danas se posljedice tsunamija uopće ne vide. Sve je ponovno izgrađeno, podignuti su memorijalni spomenici na svakom koraku, a rane stanovnika pomalo zacijelile. Tsunamiji nisu uobičajena pojava na tom dijelu Indijskog oceana. Šri Lanka ima tropsku klimu cijele godine s dva godišnja monsuna koji donose tako potrebnu kišu. No, ne i tsunamije.
Tsunami je uz prekomjerni izlov dao završni udarac podvodnom svijetu Šri Lanke. Koraljni grebeni su uništeni, goli, bez ribica i ostalog morskog svijeta kojeg privlače. Još možete naići na koju zalutalu morsku kornjaču ili pak kitove i dupine. Plaže nisu rajske, daleko od toga. Pijesak podsjeća na grube prezle za pohanje mesa (mojoj majci bi se izrazito svidio), a valovi i struje onemogućavaju plivanje i boravak u moru svima osim surferima. Ne surfam niti imam afiniteta loviti tu dasku na valovima. Više sam za glumljenje ljenjivca na plaži. I promatranje tih avanturista koji se pokušavaju održati što duže na dasci. Koliko napora za par sekundi jahanja na valovima, dok možeš uživati u koktelu na plaži u hladu kokosa. Zadnjih par dana boravka na otoku upravo sam provela u tom duhu. Uživajući u finoj hrani. Kottu, rotti, riža i curry na sto načina... koliko novih ukusnih okusa i mirisa.
Odlazim s otoka bez neke velike euforije. Da, priroda je divna, ljudi prekrasni, osmijesi veliki, slonovi veličanstveni, a vožnje vlakovima pravi doživljaj. No turizam uzima maha i mijenja sliku otoka. Otoka koji polako, ali sigurno gubi svoju autohtonu kulturu i duh koji je nekoć imao. Nekoć kada je bio pravi biser Indijskog oceana.
Petrine avanture možete pratiti na blogu Restless girl, njenoj Facebook stranici, YouTube kanalu ili Instagram profilu.
