Galerija
Slijećem u Kathamandu u samu zoru. Nebo je obojeno predivnim izlazećim zrakama sunca. U daljini se naziru snježni vrhovi Himalaje. Izgledaju kao oblačci na nebu. Nevjerojatan prizor! Okrećem se dvojici mladih Čeha koji sjede do mene u "punoj ratnoj spremi". Od gojzerica do kompletne North Face planinarske odjeće i opreme, sve je tu. Provesti će mjesec dana istražujući i osvajajući najviše vrhove svijeta. Nepal je dom čak 10 od 14 najviših vrhova svijeta, impresivno!
Česima ne treba vodič. Nemaju iskustva, ali imaju mapu. Kažu da se ne boje visinske bolesti jer nemaju strah od visina. Spremni su. Pitam ih da li su ponijeli japanke. Smiju se, sve im je jasno. Govore kako nismo jedina nacija koja ih ljeti traži po planinama. Slovaci i Poljaci imaju slična iskustva. Želim im puno sreće, bez slomljenih nogu i izgubljenog puta uz sliku Stipe Božića u glavi. Bilo bi dobro da ga imaju negdje u blizini.
Na ulasku u zračnu luku dočekala me poprilična kolona ljudi. Počinjem sve više shvaćati u kojoj mjeri je Nepal turistička destinacija i koliko je turizam bitan za život Nepalaca. Živjela Himalaja! Stotinjak ljudi čeka u redu za vizu. Nekoliko turističkih grupa, nešto Čeha avanturista i drugih osvajača visina. I pokoji izgubljeni volonter, kao ja.
Cijena turističke vize ovisi o duljini boravka u zemlji (do 15 dana – 25 dolara, 30 dana – 40 dolara, dok ćete za 90 dana iskeširati 100 dolara). Uz ispunjen obrazac potrebno je priložiti jednu fotografiju, no ponesite ih više ako planirate ići na treking. Pitam se da li moji "aviosuputnici" Česi to znaju.
Nakon svih obavljenih formalnosti i pitanja carinskog službenika "Do you have some gift for me?", izlazim iz zračne luke. U kaos i prašinu. Gomila taksista čeka priliku da vas pokupi i zaradi na vama minimalno dvostruku tarifu od uobičajene. U jednoj od najsiromašnijih zemlja svijeta turizam čini svoje. Većina od skoro 30 milijuna Nepalaca i dalje živi na selu i bavi se poljoprivredom. Rade po cijele dane za dolar, dva. Teško je preživjeti. Zato mnogi vide priliku u turizmu. Od šerpi do taksista, svi u bijelcima vide potencijalno jako dobru zaradu.
Gledam silovite i bučne taksiste u toj borbi za dolar, dva dok mi se u glavi vrte Đonijevi stihovi:
"Usrana šminka defilira našim putem za
Katmandu
razvit ćemo tamna jedra na vjetru
kao nekad
prokleta mogućnost izbora mora da
postoji
idemo za Katmandu..."
Kathmandu je glavni i najveći grad jedne od najmlađih republika na svijetu. 2008. godine nakon 10-godišnjeg rata pobjedom maoista na izborima svrgnuta je 240 godina duga monarhija i kralj. Demokracija i parlamentarizam uvedeni su u ovaj kaos i zamijenili naziv "royal" u službenoj korespondenciji. Očekivanja od demokracije su bila velika. No osim na papiru nije se puno promijenilo. Siromaštvo se i dalje osjeti na svakom koraku. Kao i ogroman utjecaj Indije. Krave na cestama, majmuni i psi u potrazi za hranom, prometni kaos, isprepleteni mirisi raznih začina u zraku i ostalih neidentificiranih supstanci, trgovci pašminama i kašmirom, gužve, boje... prava Indija u malom.
Nepal ovisi o Indiji, govori mi taksist. Cijena benzina je visoka, oni su 'glavni krivci'. Reguliraju i diktiraju sve. Teško je opstati između dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Kulturološki i jezično Nepalci su bliži Indijcima nego Kinezima, koje pretjerano ne vole. Granica s Indijom je u potpunosti otvorena te svakodnevno mnogi Nepalci odlaze trbuhom za kruhom.
Situacija u zemlji je teška, nastavlja taksist. Nezaposlenost je velika, inflacija isto tako. Zdravstvo je u kolapsu kao i obrazovni sustav. Profesori nisu dužni dolaziti na nastavu u državnim školama, a privatne su preskupe. Mirovinski sustav gotovo i ne postoji. Penziju dobivaju samo vojnici. I ex živuća božica (o njoj nešto kasnije). Svaki dan nestaje struje po nekoliko sati. U zemlji koju ljudi iz svih dijelova svijeta posjećuju zbog fenomenalnog raftinga, ne samo planinarenja, kronično nedostaje električne energije.
Koji paradoks, kraj toliko velikog hidropotencijala. Istu nadomještaju agregatima i sve popularnijim solarnim panelima. Moderno. Zagađenje je veliko. Većina ljudi nosi maske na licima. Velike količine smeća prate nas putem do centra. Na njima krave, majmuni, psi, pokoja kokoš i beskućnici traže hranu. Trošne kućice i male, uske ulice isprepletene nepreglednim morem ljudi podsjećaju na betonsku džunglu. U prilog tome ide i situacija na cestama. Prometnice sa zebrama ne postoje, kao ni ulice s nogostupima. Automobili, kamioni, autobusi u poluraspadnutom stanju, rikše i motori... svi trube u ritmu, bez prestanka. Truba je sve, žmigavac, semafor, znak pozdrava, opći jezik prometnog sporazumijevanja. Nevjerojatno kako u takvom kaosu i gužvi nema više sudara i nesreća.
Dolazim do hostela smještenog u blizini Thamela, prenapučenog trgovačko - turističkog središta grada. Mirisi hašiša, začina i parfema osjećaju se u zraku. Hostel je neopisivo prljav. Očekivala sam to. Taksist je toliko drag da me osim upoznavanja sa situacijom u zemlji vodi svojoj obitelji na pravi nepalski obrok. Koje gostoprimstvo! U maloj, skromnoj kućici nedaleko centra živi s majkom, ženom i dvoje dječice. On radi po cijele dane dok se žena brine o kući i djeci. Ispred ulaza skidamo cipele. Tako se to radi prilikom ulaska u svaku kući, govori mi. Odmah primjećujem bijedu do bola isprepletenu s toplinom i velikim osmjesima domaćina. Namaste je jedino što znam reći.
Draga, sićušna ženica se diže i prekida gledanje indijskih sapunica. Odlazi u kuhinju kuhati čaj za gošću. Gošća voli kavu, ali u zemlji gdje je crni čaj s mlijekom imperativ šutim i pijem. Žene su jako stidljive. Vidi se tko vodi glavnu riječ u kući. Osjećam se nelagodno. Dijele s potpunim strancem ono malo što imaju. Sjedimo na podu dok se na TV-u izmjenjuju bolivudske "Santa Barbare". Prelazimo na hranu. Osnova prehrane u Nepalu je riža pa ne čudi da se i nacionalno jelo dal bath sastoji od kuhane riže i juhe od leće. Ponekad uz nju serviraju pirjano povrće, najčešće krumpir i mahune, bundevu ili pak neko zelenje čine ime nisam zapamtila. Jede se prstima desne ruke tako da se juha i leća pomiješaju s rižom i povrćem. Pribor se rijetko koristi no ja dobivam žlicu. Uz dal bath moram probati Momo, dodaje taksist.
Momo je najsličniji kineskim dumplingsima, nešto kao ravioli punjeni povrćem ili pak mesom. Prefino. Pristojan obrok od 10 Momo-sa možete kupiti za 100-tinjak rupija i manje, što je oko 5 - 6 kuna. Krava se naravno ne jede no postoji slična zamjena za govedinu, buffalo. Unatoč početnoj nelagodi nakon sat vremena provedenih u ovoj divnoj, skromnoj obitelji osjećam kao da pripadam ovdje. Smijemo se iako se većinu toga ne razumijemo. Nevjerojatno kako se u tolikoj neimaštini ljudi nisu zaboravili smijati. Na rastanku dobivam crvenu tiku na čelo, blagoslov i želje za dug i lijep život. Divotica.
Idućih dana upoznajem kulturno - povijesne ljepote grada. Upijam atmosferu, mirise i prašinu. Promatram ljude oko sebe. Nepalci su uistinu miks raznih naroda. Danas u zemlji postoji preko 60 etničkih grupa i kasti. Veliki osmijeh uz pozdrav Namaste dočekuje me na svakom koraku. Osmjesi su ono što ih čini posebnima, zaključujem.
Teško se probijam u labirintu uskih, prenapučenih ulica punih ljudi, motora i krava. Luđe je nego inače jer se svi pripremaju za još jedan od festivala u nizu. Uskoro počinje Tihar, petodnevni festival svjetlosti. Kupuju se ukrasi za kuću, cvijeće, boje i hrana. Kaos je na vrhuncu. U zemlji u kojoj ima više hramova nego kuća i bogova nego ljudi nije ni čudo da se svako malo nešto slavi. Treba sva ta božanstva zadovoljiti. Hinduizam je najzastupljenija religija, a slijedi je budizam.
Durbar Square je glavni trg i jedno od mjesta koje je u travnju prošle godine najviše stradalo u katastrofalnom potresu. Oderao je Rihtera s magnitudom od 7,8 stupnjeva te je zabilježen kao najsnažniji potres u zadnjih 80 godina! Mnogi životi su izgubljeni, a domovi uništeni. U ovako siromašnoj zemlji, obnova je dugotrajan proces i financijski gotovo nemoguća misija. Iako pod zaštitom UNESCO-a Durbar Square je i dalje podsjetnik na tu veliku tragediju. Ne gradi se ništa. Tužno je vidjeti predivne 2000 godina stare hramove u polurazrušenom stanju. Debeli, drveni stupovi pružaju potporu mnogim građevinama kako se ne bi urušile do temelja.
Na trgu postoji zanimljiva palača, Kumari bahal, dom božice Kumari Devi, živuće inkarnacije božice Durge. Mala božica se svakodnevno pojavljuje na prozoru na par minuta. Ne smije ju se fotografirati. Svi šutimo i čekamo njezino veličanstvo da se pojavi. Kada sam ugledala malu djevojčicu ledenog, odsutnog pogleda bilo mi ju je žao. Jadno dijete ne smije govoriti ili dotaknuti tlo sve dok traje njezino poslanje. Izolirana je u palači i izlazi nekoliko puta godišnje. Za sve djevojčice koje zanima kako se postaje živuća božica slijedi nekoliko uputa. Uz brojne fizičke predispozicije kao što su dužina kose i ljepota, ne smijete imati niti jedan ožiljak na tijelu, morate biti iz budističke obitelji i prije svega ne smijete pokazati ni malo straha. Potencijalna kandidatkinja se odvodi u mračnu prostoriju i straši na razne načine. Ako ne pokažete strah bliže ste božanskoj ulozi. Božica možete biti sve dok ne izgubite ni jednu kap krvi što se najčešće događa s prvom mjesečnicom. Tada vas Durga napušta i postajete obična besmrtnica. Selite iz dvorca i od lagodnog života. Ostajete same do kraja života jer se ženidba za ex božicu smatra nesretnom. Navodno je jedan muškić pokušao isto i umro u prvoj bračnoj noći. A čovjek bi rekao da je lako biti "bogom dan".
U Kathamandu dolini postoje još dva kraljevska grada s istoimenim Durbar trgovima. Patan i Bhaktapur. Ako želite prošetati svakim od tri povijesna Durbar Square-a morat ćete platiti ulaz. Mnogi turisti pronalaze sporedne uličice kojima ulaze na trgove i tako izbjegavaju plaćanje ulaznice. Patan je najgorem stanju. Potres je uništio trg gotovo do neprepoznatljivosti. Većina objekata je pod skelama. Bhaktapur je predivan, stari Newarski grad, svakako vrijedan posjeta. Poznat je po proizvodnji lončarije, lutaka, maski i tradicionalnih rukotvorina.
Osim Durbar Square u Kathmanduu nemojte propustiti Swayambhunath ili ti Hram Majmuna. Hram je ubiti predivna budistička stupa do koje vodi 365 stepenica. Putem vam društvo prave brojni majmuni. Pogled s vrha je veličanstven. Panorama cijelog grada na dlanu, uz zvukove meditativne glazbe u pozadini, okretanja molitvenih kotača, tibetanske molitve i zvona. Tibetanske molitvene zastavice lepršaju s vrha stupe noseći poruke mira, sreće i blagostanja bogovima na Himalaju. Usprkos brojnim turistima i napornim prodavačima suvenira osjećam spokoj i mir.
Osim ove u gradu se nalazi još jedna stupa vrijedna spomena. Boudhanath je jedna od najvećih budističkih stupa na svijetu. Tisuće hodočasnika svakodnevno kruži oko nje u smjeru kazaljke na satu. Kružim i ja vrteći nekoliko stotina molitvenih kotača u ritmu, dok me cijelo vrijeme prate velike, sveznajuće Budine oči s vrha stupe. Oči mudrosti štite čovječanstvo od uništenja, dok nos nalik na upitnik označava budistički znak jedinstva.
Najzanimljivije i najsvetije hinduističko mjesto u gradu je hram Pashupatinath na svetoj rijeci Bagmati. Mjesto na kojem su život i smrt svakodnevno isprepleteni. Mjesto na kojem se kremiraju mrtvi. Rijeka je očajno prljava, a zrak gust, pun pepela i prašine. S jedne strane gore dva tijela na lomači dok se nasuprot još ne kremirana mrtva žena priprema za "ritualni obred". Obitelj je pere svetom vodom iz rijeke te potom mašu mirisnim štapićima i mole. Mnoštvo promatra baš kao da je u tijeku kazališna predstava. U rijeci do njih se kupa žena i smije iz sveg glasa. Kažu nije sva svoja, ne smije se kupati u svetoj rijeci. Kvazi hindu sveci, babe, Sadhu ili jogi me vuku za ruku. Žele se fotografirati i zaraditi koji dolar pozirajući. Pažnju mi odvode majmuni. Kupaju se i uživaju brčkajući nožice u svetoj rijeci baš kao i ja ljeti na Pagu. Ne mare previše za prolaznost koja ih okružuje. Vjerojatno su i oni hindusi te ne doživljavaju smrt kao definitivni kraj već kao ponovno rađanje, novi početak.
Put od nepalske prijestolnice Kathmandua do drugog po veličini grada, Pokhare dug je 200 kilometara i u prosjeku traje 6 - 7 sati. Cesta puna rupa, koju oni ironično zovu "highway", vijuga dolinama rijeka Seti i Trisuli. Rafting na bijeloj vodi je u punom jeku. Špica je turističke sezone i mnogi dolaze uživati u ovom avanturističkom odmoru. Putem me osim rijeka prate brojni kanjoni, rižina polja i u daljini snježni vrhovi Kuće bogova te pokoje malo selo. U ovakvim uvjetima jedina prilika da se nešto zaradi je uz cestu. Iznenađuje me količina pristojno uređenih odmorišta. Od wc-a do restorana i kafića, sve je tu. Osim vruće janjetine ispod peke, na tome još moraju malo poraditi pa će "ponuda uz cestu" biti jednaka onoj u Hrvatskoj prije izgradnje autocesta.
Daleko od buke, kaosa i stresa glavnog grada nalazi se Pokhara, predivan, mali gradić smješten uz obalu Phewa Tal jezera. Opuštena atmosfera, usporeni ritam i spektakularna priroda čine ovo mjesto pravom 'antistres terapijom'. Uz jezero se proteže šetnica bogata raznom turističkom ponudom. Od paraglajdinga i vožnje jezerom do finjak restorana i barova. Ako se odmaknete od centra izgubit ćete se u moru zelenih rižinih polja i seoskog stanovništva koje će vas drage volje, uz veliki osmjeh, vratiti na pravi put. Pokhara je polazišna točka brojnih alpinista koji odlaze na treking oko Annapurne, veličanstvenog niza planinskih vrhova Himalaje. No i ako niste spremni za takav pothvat možete uživati u pogledu na Himalaju s jednog od brojnih vidikovca uokolo grada.
Pogled s vidikovca Sarangkot ostavlja bez daha, baca u ekstazu. Obećajem sama sebi da ću se jednog dana vratiti i posjetiti taj veličanstveni dom Bogova.
No Himalaja će još malo pričekati, vrijeme je za malo dobrih dijela, idemo volontirati!
...to be continued
Petrine avanture pratite na njenom blogu Restless girl, Facebook stranici, Instagram profilu ili YouTube kanalu.
