Galerija
'Bombon, bombon', vikala su dječica trčeći za autom i po nekoliko stotina metara. Sav taj napor i pružanje mršavih ručica zbog jednog bombona. I pogled koji otkriva težak život na otoku. Otoku koji se nalazi na samom jugoistoku afričkog kontinenta u Indijskom oceanu. Poznatom kao jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje su biljni i životinjski svijet toliko jedinstveni i raznovrsni da su predmet istraživanja biologa i znanstvenika diljem svijeta.
Stekla sam dojam da je lemurima, kameleonima, pticama i drugim čudnovatim stvorenjima život na Madagaskaru puno lakši nego njegovom mnogobrojnom stanovništvu. Za skoro 22 milijuna ljudi malo tko pita. Nisu u fokusu ničijeg interesa i zanimanja. Malene ručice i oči pune patnje. Teško je. Skoro 90 posto stanovništva živi ispod prosjeka siromaštva, s manje od jednog dolara dnevno. Bave se poljoprivredom, najviše uzgojem riže bez koje bi vrlo vjerojatno stopa smrtnosti zbog gladni bila puno veća.
Prije dolaska na otok nisam bila svjesna situacije koju sam tamo zatekla. Madagaskar je među 20 najsiromašnijih država svijeta i jedna od najsiromašnijih država Afrike! A svi pričaju samo o lemurima i baobabima. I Alexu, Martiju i ostaloj ekipi koja se 'voli gibat, gibat'. Istina, posjet otoku ne bi bio potpun bez njih no oni su tek mali dio priče koju nosi ovaj nevjerojatan otok. A priča počinje ovako...
Madagaskar, četvrti najveći otok na svijetu, naseljen je prije otprilike 2 tisuće godina doseljenicima iz jugoistočne Azije (prije svega s Bornea) te nešto kasnije i doseljenicima iz susjedne Afrike. Europljani stižu tek u 16 stoljeću predvođeni Portugalcima u potrazi za Indijom. Dolaze i arapski trgovci te Madagaskar postoje pravi kulturološki 'melting pot' koji se i danas odražava u čak 18 različitih etničkih skupina koje žive na otoku.
Svaka skupina ima svoje specifičnosti i karakteristike od razlika u načinu oblačenja do tradicionalnih vjerovanja. Iako su većina kršćani, mnogi i dan danas vjeruju u duhove svojih predaka prema kojima nastoje biti milostivi, slaviti ih i pridonositi im mnoge žrtve tijekom svog života. 1960. godine nakon dugogodišnje francuske vladavine Madagaskar postaje neovisna republika s polupredsjedničkim aparatom na čelu.
Francuska je ostavila velik trag i utjecaj na život otoka. Tako je danas uz malgaški službeni i francuski jezik koji se uči u svim školama od prvog razreda te je gotovo nemoguće naići na osobu koja ga ne govori. Zbog velike korupcije i loše vladavine (zvuči poznato?) zemlja iz godine u godinu polako tone u sve veću propast.
Prije dolaska prvih doseljenika gotovo cijeli otok je bio prekriven šumom. Šumom koja je bila dom za čak 5 posto svih biljnih i životinjskih vrsta na Zemlji, a koje se mogu naći jedino i isključivo na Madagaskaru. Razlog zašto se na tom malom komadiću zemljine površine nalaze tolike endemske vrste biljaka i životinja krije se u prošlosti otoka.
Naime, prije 165 milijuna godina otok se odvojio od ostatka afričkog kontinenta, a nešto kasnije, prije 85 milijuna godina i od Indije. Tako su se na tom izoliranom i najstarijem otoku na svijetu razvili idealni uvjeti za razvoj brojnih 'čudnovatih' stvorenja. Zbog impresivne i jedinstvene flore i faune mnogi Madagaskar nazivaju osmim kontinentom. Lemuri, kameleoni, ptice, fosa (onaj čudnovati stvor koji jede lemure), baobabi, brojne vrste orhideja i palmi, samo su neke od čuda koje ovaj otok skriva. No kako je do danas čovjek (a tko drugi?) pretjeranom sječom uništio više od 90 posto prvobitne šume brojne endemske vrste u velikoj su opasnosti od izumiranja.
Lemure veće od gorila ili pak ptice gigantskih dimenzija možemo vidjeti jedino u enciklopedijama i knjigama. Žalosno. Teško je lokalnom stanovništvu koje živi u takvom siromaštvu i neimaštini te drvo i ugljen koristi za kuhanje i ogrjev objasniti važnost očuvanja istih.
Da biste doživjeli većinu čari i ljepota koje ovaj otok pruža potrebno je mnogo vremena. Minimalno tri tjedna. Nacionalni parkovi i druge turističke atrakcije raštrkane su po cijelom otoku, ceste su loše, a vožnje iscrpljujuće duge. Putem će vam vrijeme skratiti nestvarni krajolici i pejzaži impresivne raznolikosti – u samo 300-tinjak kilometara možete doći od pustinje do džungle! Kanjoni, planine, plodna kaskadna rižina polja, šume svih vrsta i crveno tlo po kojem je otok dobio naziv 'Crveni otok' čine ovaj kutak Zemlje pravim prirodnim rajem i idealnom destinacijom za sve ljubitelje 'outdoor' aktivnosti.
Uz krajolik zanimljivo je putem promatrati brojna mala sela i život uz cestu. Posebno ako naiđete na 'market day' pa je u selu, odnosno uz cestu, pravi mali 'tulum'. Svi nešto prodaju, od riže, kokica, jaja, slamnatih košara do 'second-hand' kineske odjeće i obuće. Zanimljivo, šareno i kaotično.
Moj 'road trip' započeo je u glavnom gradu, Antananarivo ili skraćeno Tana, koji je polazišna točka za istraživanje otoka malobrojnim posjetiteljima. Milijunska 'metropola' smjestila se u samom središtu otoka između brojnih brda i visoravni u kojima živi najveći broj stanovništva. Taj središnji dio najpogodniji je za uzgoj riže koja je temelj njihove prehrane, a mnogima i jedini izvor zarade i financiranja. Kako se broj stanovništva povećava za više od 3 posto godišnje, obradivih površina sve je manje, a gladnih ručica sve više.
Tako su seljaci počeli saditi rižu u predivnim, nepreglednim nizovima zelenih terasastih polja. Ovog puta ljudska djelatnost oblikovala je nestvarne krajolike prepune visoravni 'ukrašenih' terasama riže. Između polja smjestile su se male kućice i kolibe napravljene od gline, zemlje, drveta i cigle. Kućice bez struje i vode. Kućice do kojih vode prašnjave ceste pune rupa. Do nekih je zbog nepostojanja puteva nemoguće i doći.
Kućice sa zemljanim podovima, svijećama umjesto žarulja i rijekom umjesto perilice za rublje. Teško je zamisliti da ljudi u 21. stoljeću još uvijek žive tako. Obiteljski život težak je i graniči s 'umijećem življenja'. Žene svakodnevno s dječicom na leđima i košarama punim rublja, hrane ili posuđa pješače kilometrima do najbliže rijeke. Blatnjave rijeke pune smeća, jednako bitne za život kao i spomenuta polja riže.
U sušnoj sezoni, kada većina rječica presuši, kupaju se i peru i u rižinim poljima. I dok su žene zadužene za pranje, kuhanje i ostale 'kućanske' poslove, muški dio obitelji kao i starija djeca odlaze uz buđenje u zoru do udaljenih polja, kopati, orati, zatrpavati rupe na cestama, ma što god nađu samo da nešto zarade. Teško je vidjeti dijete s lopatom većom od njega uz prašnjavu cestu 'koja ne vodi nikamo' i ozbiljan, duboki pogled 'pogođen' tragedijom života. Sve što obitelj zaradi odlazi na stranu za kupnju riže ili stoke jednog dana.
Zebu je vrsta domaćeg goveda, sličnog našoj kravi, i predstavlja pravo malo bogatstvo. Ta 'rogata kravica' pomaže u obrađivanju polja, služi kao teretno i prijevozno sredstvo, kao miraz prilikom ženidbe ili pak izvor toliko dragocjenih bjelančevina. Stada zebua mogu se vidjeti na svakom koraku. Ima ih više od automobila i svakih nekoliko desetaka kilometara zakrče cestovni promet. Baš kao i mnogobrojni 'taxi-brousse-vi', lokalna vrsta javnog prijevoza. To su najčešće mali kombiji u poluraspadnutom stanju proizvedeni tamo negdje u doba Drugog svjetskog rata. Pravo je umijeće kako uopće pokreću takva vozila, koja osim što su prastara prevoze u prosijeku dvostruko više putnika od propisanog broja!
Kao da to nije dovoljno, na krov 'izmučenog' vozila obično još natovare nekoliko stotina kila robe, od vreća riže, košara prepunih voća i povrća, kućanskog namještaja (jer sasvim normalno je da kada ideš na plac kupiti madrac i bračni krevet) do žive stoke, kokica, guska i patka.
Nevjerojatni su. Zbog starosti, tereta i katastrofalno loših cesta prometne nesreće redovna su i normalna pojava. Svakih pedesetak kilometara možete vidjeti prevrnuti kamion u polju riže ili nekoj rijeci, kao i skupine ljudi koje čekaju uz cestu u nadi da će vozač 'taxi-brousse-a' uspjeti pokrenuti vozilo u kvaru.
Osim loše cestovne, ni ostala infrastruktura uz cestu nije ništa bolja. Odnosno uopće je nema. Najveći problem je nepostojanje wc-a. 'Natural toalet', viknuo je moj vozač svaki put kada bi odjednom zaustavio auto na cesti. Ništa neobično i nikakav problem da taj prirodni wc nije toliko 'javan'. Svi na otoku ga koriste te se pritom uopće ne skrivaju. Jedni do drugih, muškarci stojećki, žene čučeći (neke i s dječicom na leđima) obavljaju nuždu. Uz samu cestu. Do automobila. Nikakav problem. Ja sam do zadnjeg dana tražila neko drvo (ooo di si dragi baobabe kad te čovjek treba?) ili grm, kako bi se barem malo sakrila od očiju slučajnih prolaznika.
Najgore je bilo za vrijeme vožnje prema zapadu zemlje gdje se vegetacija mijenja i visoravni i drveća prelaze u nisku travu. Kilometri i kilometri niske trave i apsolutno ničeg drugog. Pa ti nađi drvo da se sakriješ! Nema šanse. Gdje god čučneš svi te vide i sve se vidi. Posebno ako ti je guza bijela i svijetli u mraku. O moj Bože. Pravo veselje.
Nacionalni parkovi su svijet za sebe. Vidi se da malobrojni turisti i mnogobrojni znanstvenici donose određeni kapital tamo pa shodno tome djeluju uređeno i 'civilizirano'. Kažem vam, lemurima je bolje nego stanovnicima otoka. Zašto posjetiti nacionalne parkove? Prije svega zbog prirode. Ako planirate put na Madagaskar najbolje vrijeme za posjet je studeni kada mnoge biljne vrste, posebice šarene orhideje procvjetaju, a životinje (čitaj: lemuri) su najaktivnije. Na otoku ima više od stotinu vrsta lemura, a na svakodnevnoj bazi se otkrivaju nove. U prilog tome ide i podatak da je prilikom mog boravka na Madagaskaru otkrivena nova vrsta noćnog lemura. Ta pufasta stvorenja najmanje su me se dojmila u nacionalnim parkovima koje sam obišla.
Predaleko su i previsoko, bez interesa za posjetitelje s foto-aparatima 'uperenim' prema njima. Bez dalekozora ili dobrog tele objektiva teško da biste mogli vidjeti na grani nešto više od male, krznene točkice. Zato su kameleoni to kompenzirali. Nikada nisam bila 'reptil' osoba. Ne volim zmije i gmazove. Ali s kameleonima se dogodila ljubav na prvi pogled. Prozvala sam ih DJ-ima zbog načina na koji miču nogice naprijed - nazad kada se kreću, vrlo slično kao što DJ miksa ploču u klubu. Da, možda niste znali no otok je prepun pravih malih David Guetta. Da li ste znali da kameleoni ne mijenjaju boju kako bi se stopili s bojom okoliša već prilikom određenih emotivnih stanja, kada su u opasnosti i strahu, i kao reakciju na promjenu svjetlosti, temperature i vlage? Što se mene tiče ja ne mijenjam boju... jedino osim kada sam ljuta. A vi?
Kaže se da su oči ogledalo duše i to je ono što me kod ovih malih stvorenja najviše oduševilo. Svako oko mogu pokretati neovisno jedno o drugom i to čak za 360 stupnjeva istovremeno stvarajući ne jednu, već dvije slike. Kao da to nije dovoljno okicama mogu raditi zum i odzum prilikom fokusiranja kao što to radi objektiv fotoaparata. Tako mogu vidjeti apsolutno sve oko sebe, a da se ne pomaknu jedan milimetar. Eh, da mi je imati takve oči, moja lijenost dobila bi sasvim novu dimenziju. Kameleon je sveta životinja na otoku. Ne smijete ga namjerno pregaziti ili ubiti na bilo koji drugi način. Osim u jednom jedinom slučaju, a to je kada vidite kameleona na krovu svoje kuće. Tada izvlačite pušku koju skoro svako selo posjeduje i David Guetta prestaje miksati ploče. Zašto? Ako ga ne ubijete smatra se da će umrijeti netko od članova obitelji koja živi u toj kući. Zanimljivo vjerovanje.
Uz nacionalne parkove posjet Madagaskaru ne bi bio potpun bez uživanja u zalasku sunca u Aveniji Baobaba. Avenija se nalazi u zapadnom dijelu otoka, u Morondavai, na cesti koja vodi do najvećeg prirodnog rezervata na otoku – predivnih 'kamenih' šuma u Tsingy de Bemaraha. Drvo baobaba, taj nacionalni simbol zemlje, toliko je specifično svojim izgledom da me svaki put ostavi bez teksta. Veličanstveno remek djelo prirode!
Uokolo same Avenije možete uživati u stotinjak takvih grandioznih divova od kojih su neki visoki i preko 30 metara. Baobabi stari preko 800 godina dio su nekadašnje tropske šume koja danas više ne postoji zbog prekomjerne sječe. Na svijetu postoji 8 vrsta od kojih je na Madagaskaru endemsko njih čak šest. Ostale dvije se mogu naći u Africi i Australiji.
Osim impresivnog izgleda drvo je posebno po tome što se unutar stabla skuplja voda pa služi kao spremnik vode u mnogim sušnim krajevima. Njegovo lišće i voćke koriste se u prirodnoj medicini i za prehranu. Iako spektakularni, baobabi su ostali u sjeni mnogobrojne radoznale dječice koja žive u blizini Avenije. Bili su oduševljeni fotkanjem i idejom da skakućemo i igramo se skrivača između gorostasa kojima smo bili okruženi. Još jedna priča o materijalnom siromaštvu, a duhovnom bogatstvu.
Nevjerojatno kako život može biti nepravedan, no unatoč tome ispunjen zajedništvom, veseljem i ljubavlju. Život je stvarno lijep bez obzira da li se nalazili na Madagaskaru, Americi ili Lijepoj Našoj. Bitno je samo kako posložimo kockice u glavi. Je l' tako?
Za sve zaljubljenike predivnih plaža, kokosa i kupanja nemojte propustiti posjetiti mnoge male otočiće na sjeverozapadnom djelu Madagaskara. Nosy Be, Nosy Iranja, Nosy Tanikely, Nosy Comba samo su neki od njih. Spomenutim otocima dominiraju talijanski turisti pa tamo uz francuski lokalno stanovništvo govori i talijanski. Sva sreća da ja ne govorim ni jedan od ta dva jezika pa sam nekoliko dana provela kao u filmu 'Izgubljeni u prijevodu'.
Život na tim otočićima jednostavan je i mnogo bolji od života na 'glavnom' otoku. Turizam donosi kapital koji se odrazio na standard ljudi. Sve je podređeno turistima i ponuda hotela i restorana je veća i raznovrsnija. Ono po čemu ću ja pamtiti svoj boravak na spomenutim otočićima nisu nevjerojatni pješčani sprudovi ili more tirkizne boje. Već jedan visoki, tamnoputi, mišičav Talijan i vruće erotske noći provedene u njegovom zagrljaju. Eh, da, drugi puta. Možda. I 50 nijansi sive također. Umjesto Talijana na mene su se 'kačile' brojne morske kornjače. To je približno slično, zar ne? Kao i sav životinjski svijet iznad vode, morski je jednako bogat i raznolik.
Morske kornjače dolaze s plimom (i Talijanima, ok prestat ću sada) u plitku vodu kako bi jele travu i ostale biljke po morskom tlu. Obično ih ljudi ne zanimaju i kada nas vide samo otplivaju dalje. Tako je bilo s nekolicinom koje sam vidjela. Sve dok me nije ugledala jedna predivna 'gospođica'. Mislila sam da će, kao i sve koje sam vidjela do tada, samo produžiti dalje. No ona se okrenula i počela plivati prema meni. Kružila je oko mene i nekoliko minuta me proučavala, a potom mi je dala da je primim za prednju peraju i tako smo zajedno plivale desetak minuta sve dok nije odlučila da je vrijeme za krenuti dalje i izgubiti se u morskom bespuću. Divlje životinje se obično ne ponašaju tako. Hvala ti dragi Bogec na tome susretu, baš sam sretnica. Drugi put pošalji Talijana. Amen.
Nakon nešto više od dva tjedna koliko sam provela na Madagaskaru, otok, odnosno njegovo stanovništvo koje živi u neizmjernoj bijedi i velikom siromaštvu, je ostavio trag na meni. Unatoč svemu nevjerojatno je kako uspijevaju pronaći pozitivu u sitnicama i sa smiješkom dočekati malobrojne posjetitelje u svome selu. Nadam se da sam vam uspjela približiti život ljudi kao i ljepotu krajolika koje sam vidjela. Nakon ljeta održat ću izložbu fotografija s Madagaskara te sav novac prikupljen od prodaje istih proslijediti putem humanitarne udruge najsiromašnijim obiteljima na otoku. Nadam se da ću time barem malo pridonijeti poboljšanju života na otoku i usrećiti ljude koji to zaista zaslužuju!
Petrine avanture iz cijelog svijeta možete pratiti na njenom blogu Restless girl, Facebook stranici ili YouTube kanalu.
