Galerija
Za Mokene iz jugoistočne Azije more pruža gotovo sve što jedna osoba može zatrebati. Daje im hranu, udobno mjesto za život, naravno uz pretpostavku posjeduju brod, koji je neophodan za njihov način života.
Pripadnici ove nomadske skupine često se nazivaju 'Morskim ciganima', a poznati su po tome što lutaju Andamskim morem uz obalu Tajlanda i Myanmara. Mokeni putuju na malim, ručno rađenim drvenim brodovima koje nazivaju 'kabanzi', s kojima vješto love svježu ribu i skupljaju razne školjke koristeći ništa složenije od jednostavnog koplja i izvanredne sposobnosti da zadrže dah ispod vode.
Mokeni se u većini slučajeva žene još kada su tinejdžeri – za žene se smatra da su idealne dobi za sklapanje braka kada dobiju prvu menstruaciju, a ostaju zajedno sve do smrti partnera. No, prije nego što oženi djevojku, pripadnik plemena Mokena mora se dokazati sebi, mladoj pa i njenim roditeljima u ritualu u kojem pokazuje vještinu izgradnje 'kebanga'. Kroz vrijeme, rastom turizma, ali i promjenama zakona, Mokeni polako mijenjaju svoje mjesto života, ali običaji ostaju isti. Tako su bili prisiljeni napustiti svoje kućice na brodovima i osnovati naselja uz samu obalu.
Malena skupina Mokena i dalje se odupire promjenama novog doba i još uvijek žive nomadskim načinom života, barem u većem dijelu godine. Na tradicionalan način oni još uvijek posjećuju kopno i kratko se nastanjuju na njemu za vrijeme kišne sezone.
Mokeni su rođeni, žive i umiru na svojim brodovima, barem tako razmišljaju oni koji se bore da sačuvaju tradiciju stariju od 4 tisuće godina. Legenda kaže da je prvi Moken bio drevni kralj Gaman kojeg je žena, nakon preljuba, protjerala s otoka i prisilila da živi na moru u čamcu. Danas Mokeni nemaju mnogo i, kako oni na moru tako i oni na kopnu, žive od mora i svakodnevno love ribu i vade školjke kako bi se prehranili. Sav višak, a trude se da ga je što manje, prodaju kineskim ribaricama koje se 'šuljaju' okolnim vodama.
Mokeni su duša arhipelaga Orang Laut, odsjaj svijeta koji polako nestaje. Zato bi tih malo pripadnika plemena, koji se još uvijek drže tradicionalnog načina života i običaja, trebalo što više paziti i njegovati jer su jedni od posljednjih pripadnika 'morskih ljudi', koji su odličan primjer prilagodljivosti ljudi i živi muzej cijele jedne nomadske civilizacije.
