Daleka putovanja u egzotične zemlje ili u turističke meke nisu vam potrebna da za samo par dana, 'iza ugla' otkrijete nevjerojatna mjesta koja će vas napuniti energijom i u kojima ćete doživjeti nova iskustva... I ono najvažnije, upoznati ljude čija će vam se priča i optimizam urezati duboko u pamćenje.
Upravo takvo iskustvo doživjela je redakcija Punkufera prošlog vikenda, baš iza ugla, u prekrasnom Međimurju. Iako Hrvati više preferiraju putovati izvan zemlje, eventualno na obalu, prava je šteta ne odvojiti vrijeme i bolje upoznati svoju zemlju jer, vjerujte nam, imate toliko toga za vidjeti.
Za bazu našeg istraživanja Međimurja odabrali smo Terme Sveti Martin, koje su se smjestile na krajnjem sjeveru zemlje. Do naše baze iz Zagreba nam je trebalo manje od sat i pol vremena vožnje, nekih 70 kilometara autocestom do izlaza za Varaždin, a potom lagana vožnja kroz slikovita međimurska sela smještena između žutih polja uljane repice. Terme Sveti Martin promoviraju zdrav način života te aktivan odmor pa smo odmah po dolasku htjeli iskoristiti lijepo vrijeme i krenuti biciklom u istraživanje Međimurja. U hotelu smo iznajmili bicikle i uputili se jednom od 750 kilometara biciklističkih staza koje su uređene u Međimurju.
> Punkufer u Međimurju: Prva Instagram reportaža uživo
Nakon laganog bicikliranja kroz prekrasnu prirodi, u miru i tišini slikovitog Međimurja, odlučili smo se zaustaviti uz rijeku Muru, točnije Mlin na Muri kraj kojega se smjestila Mlinarska hiža. Poznato mjesto za piknik u kojem se nalazi labirint ljubavi i skela na Muri, ovog je puta poslužilo samo za mali odmor i zasluženu kavu prije povratka u Terme.
Iako smo htjeli skočiti u neki od bazena s termominaralnom vodom u wellnessu Termi Sveti Martin ili se opustiti u jacuzziju, ipak smo se uputili u poznati restoran Terbotz, u kojem nam je naš međimurski domaćin Saša Vugrinec organizirao večeru i kušanja izvrsnih vina obitelji Jakopić, koja je vlasnik ovog poznatog mjesta za autohtone gastronomske užitke. Od predjela do deserta, koji su odisali tradicionalnom kuhinjom sjevera Hrvatske, pratila su nas izvrsna vina koja je za nas izabrao Branimir Jakopić.
Tri slijeda popraćena lokalnim vinima bila su samo uvertira u ono što se uskoro pretvorilo u pravo hedonističko iskustvo. Malo nas je sram, ali moramo priznati, u podrumu smo isprobali 'samo' pet od petnaest vina koje nam je Branimir ponudio da kušamo, ali na kraju se ispostavilo da je broj bio i više nego dovoljan kako bi shvatili da vinogradi obitelji Jakopić na granici sa Slovenijom daju vina zbog kojih se isplati potegnuti na sjever zemlje.
Rekapitulaciju ispunjenog dana ostavili smo za pub Potkova pokraj hotela u kojem smo kratko upijali atmosferu međimurskog noćnog života prije odlaska na spavanje i skupljanja snage za idući dan i plan koji je za nas Saša pripremio.
Nakon što smo poharali švedski stol na doručku u hotelu, na kojem je bilo svega... od kajgane i kobasica preko domaćih džemova i štrukli do prirodnih sokova. I sve to od lokalnih proizvođača, što je još jedan veliki plus ponude.
I dobro da smo sve isprobali i skupili dovoljno energije jer je sljedeća stanica bila adrenalinski centar Accredo. Teško je nabrojati sve što smo isprobali, a još je teže prepričati koliko smo se dobro zabavili u tih nekoliko sati.
Accredo centar je stvarno mjesto za svakog. Za one avanturističkog duha, ali i one koje samo žele uživati u prirodi, ugodnom ambijentu ili druženju, jer tu možete donijeti svoju hranu i piće, roštiljati, a domaćini će vam osigurati pribor i čaše, a bez problema možete i koristiti frižider.
U Accredu nas je dočekao vlasnik centra Vanja Tarandek koji nam je uz kavu na suncu ukratko ispričao što nas sve čeka taj dan. I krenuli smo od jednog sadržaja do drugog. Prvo zagrijavanje na ljudskom stolnom nogometu. Zaboravite sve što znate o stolnom nogometu ili nogometu općenito jer ovo nema veze s tim i iskreno, puno je zabavnije, a ženski i muški dio redakcije ravnopravno se borio na 'zelenom terenu'. Nakon jedne partije odlučili smo isprobati umjetnu stijenu, a poslije toga čekao nas je adrenalinski park. Iako na prvu, onako čvrsto s dvije noge na zemlji, nakon pogleda na konstrukciju od drva i konopa nemate dojam da je staza zahtjevna, vrlo brzo shvatite da to nije tako. I dok smo se jedan po jedan kretali stazom, mučili se i smijali, u mislima nam je bio vrhunac adrenalinskog parka, odnosno zip line koji je došao baš kao nagrada nakon 'muka' na nekoliko metara visine.
Ovog puta, nažalost, nismo imali vremena za partiju paintballa, ali smo uspjeli odvojiti trenutak, koji je bio dovoljan da organiziramo malo 'natjecanje' u preciznosti pucajući iz markera za paintball. Simpatična i opuštena ekipa iz Accreda ostavila je najbolje za kraj pa smo nakon odabira šuškavaca i kaciga u svlačionici sjeli na quadove i na četiri kotača jurili po međimurskim šumama. Ako vas sve gore navedeno, plus još brojne aktivnosti, koje možete pronaći na linku, neće privući da provedete dan u prekrasno uređenom mjestu u prirodi, vjerujte nam zbog quadova morate doći! Istovremena navala adrenalina svakim dodavanjem gasa, sloboda i totalno opuštanje. Vanji smo već najavili ponovni dolazak, barem na neku momačku, djevojačku ili rođendan, iako mislimo da je to bilo nepotrebno jer mu je vjerojatno naš osmijeh, koji nikome nije tih nekoliko sati silazio s lica, rekao dovoljno.
Adrenalin je 'pojeo' sav spomenuti obilati doručak iz Termi Sveti Martin pa je bio red da nas Saša odvede na novo mjesto gdje ćemo finim zalogajima vratiti izgubljenu energiju. Tako je i bilo. Stari grad Čakovec bio je naše iduće odredište jer se tamo smjestio jedinstveni restoran – Shamper. Smješten u dvorcu Zrinskih, Shamper je idealan spoj elegantnog i modernog prostora koje njeguje vrhunsko kulinarstvo, a poznato je i po odličnim pjenušcima iz vlastite proizvodnje.
Zbog toga je Shamper, izeđu ostalog, i nas osvojio. Naši domaćini još jednom su nas ugostili kao da smo stari prijatelji i zajedno smo se upustili u kušanje pjenušaca i degustaciju zalogaja kojima je zajedničko da su sezonski, napravljeni od najkvalitetnijih namirnica i da iza svakog jela stoji priča i 'Shamperov' potpis. Jela se mijenjaju gotovo na dnevnoj bazi, a kako bi svojim gostima najvjernije predstavili specijalitete, svako novo jelo se odmah fotografira u improviziranom studiju smještenom između silnih boca vina i pjenušaca i stavlja na tablete koji su u ovom vrhunskom restoranu zamijenili klasične jelovnike. Moramo spomenuti i domaći kruh, koji dolazi u brojnim varijantama, a napravljen je od brašna ekološki uzgojenih žitarica.
Unatoč svojoj kvaliteti i renomeu, Shamper se uspješno prilagođava svojim gostima pa vjerujemo da svi mogu pronaći nešto za sebe. Ako ste i siti, preporučujemo samo da zauzmete mjesto na terasi restorana koja se nalazi u atriju dvorca i uživate u trenutku ili odličnim pjenušcima kuće.
Sljedeća destinacija, potpuno novo iskustvo. Mjesto Črečan, nedaleko od Čakovca, skriva pravu ergelu konja, ali i cijeli čopor umiljatih pasa, jednu terapeutsku mačku, koja će vas u trenu riješiti glavobolje, grlice, ponija Juru... Samim time što smo se našli okruženi svim tim životinjama raspoloženje svih članova 'ekspedicije' je postalo još bolje (ako je to nakon odlične hrane i vina te adrenalinskog parka bilo i moguće).
Dočekala nas je vlasnica ergele Ema Prokeš koja zajedno sa mamom Jadrankom i asistenticom Mašom brine o imanju i svim životinjama. Energiju kojom zrače Ema i njen 'tim' jako je teško opisati, ali iako smo te divne ljude prvi puta u životu vidjeli, osjećali smo se kao da smo dugogodišnji prijatelji, a tako su nas i dočekali i primili. Punkuferov Marko Tarandek to je savršeno opisao: ' Imam toliku sreću u životu da svako malo upoznam novu, ultra talentiranu osobu koja mi daje puno materijala za razmišljanje. Tako je i s ovom mladom damom koja doslovno živi svoju ljubav prema životinjama.' – zapisao je Marko o Emi u članku kojeg ćemo uskoro objaviti.
Nakon jedne rakijice za ohrabrenje, Maša je pripremila Portorica, odnosno za nas stare prijatelje Pika, pastuha koji je zbog svoje mirne naravi idealan za sve nas koji u životu nisu bili ni blizu konja. Jedan po jedan napravili smo đir na Piku, koji je spremno istrpio sve naše nespretne poteze i laganim korakom sigurno nas doveo do cilja. Ovo je nešto što morate iskusiti pa i ako niste od jahanja, barem popijte kavu s domaćinima i poslušajte priču o ljubavi prema konjima i Eminom poslovnom putu koja je krenula od nule i stvorila pravu moćnu ergelu te zadrugu Animalogic koja je osnovana s ciljem promicanja novog načina razmišljanja i poslovanja u konjičkoj industriji, a promocija zdravog i uspješnog konjičkog sporta glavna je misao vodilja zadruge.
Iako bi kod Eme i društva rado ostali cijeli dan, odlučili smo na povratku u bazu posjetiti još jedno mjesto vrhunskih užitaka. I tako smo se nevoljko oprostili od Črečana, ali ispunjenih srca krenuli dalje do granice sa Slovenijom i obližnjeg Svetog Urbana.
Tamo nas je dočekala Jasna Lovrec, koja je sa svojim bratom Krešimirom preuzela obiteljski posao i nastavila tradiciju koja traje već šest generacija. U starom dijelu imanja danas je smješten pravi mali muzej posvećen vinarstvu, a u podrumu istog objekta nalaze se stoljetne bačve koje još i danas služe za čuvanje vina. Jasna će vam spremno objasniti sve što vas zanima, uvesti vas u način proizvodnje vina te s ponosom ispričati o obelisku koji 'strši' u dvorištu kuće, a datira iz doba Napoleonovih ratova, stoljetnim platanama koje se uzdižu iznad objekata ili novom dijelu imanje u čijem je centralnom dijelu drvena kuća u kojoj je svaki detalj posvećen vinu pa i sami interijer predstavlja unutrašnjost drvene bačve za vino.
Obitelj proizvodnju vina bazira na bijelim sortama grožđa, a u cijeloj ponudi ističe se i jedno crno i to Viteško crno koje je kupaža cabernet sauvignona i syraha. Imanje obitelji Lovrec pravo je međimursko blago jer na jednom mjestu govori o stoljetnoj tradiciji proizvodnje vina u najsjevernijoj županiji Hrvatske, koja je definitivno regija odličnih vina.
Lijepo 'izbalansirani' nakon kušanja pet, šest vina kod Lovrecovih, vraćamo se do hotela u kojem se taman otvarala izložba poznatog fotografa Lupina, pod nazivom Lupinizam. Još jedan bogati dan opet smo odlučili zaključiti u pubu Potkova u kojem nas čekaju gosti iz cijelog svijeta koji su sudionici biciklističke utrke Tour of Croatia pa se u dobrom društvu, različitih karaktera još malo prije spavanja opuštamo i to uz Tribute to Azra band.
Još jedno jutro, još jedan pohod na švedski stol i kava u opuštajućem ambijentu hotela kojeg okružuju šume i brežuljci. Start posljednje etape utrke kroz Hrvatsku odmah je do mjesta kojeg dobro poznajemo – Potkove. Čekamo start koji je zakazan u podne i devet minuta kako bi podržali utrku koja mnogo znači za promociju Hrvatske u svijetu, ali i natjecatelje s kojima smo barem na jedan dan bili 'cimeri' u Termama.
I tako... Biciklisti su na putu prema Zagrebu, a mi konačno na putu prema opuštajućim bazenima Termi Sveti Martin. Par sati wellnessa i spremni smo na novu turu eno-gastro užitaka, ovog puta u restoranu Le Batat koji se nalazi u sklopu hotela. Njihova filozofija također se temelji na lokalnim vrhunskim namirnicama pa ni naš doživljaj ne može biti loš. Omjer cijene i kvalitete na jakom visokom nivou, uživali smo u svakom zalogaju.
Šteta što uvijek dođe taj dan kada se morate vratiti jer bi u Međimurju s našim dragim domaćinima koje smo sretali po raznim mjestima rado proveli puno više vremena, a i toliko još toga moramo istražiti... Ali i tu smo vrlo brzo našli pozitivnu stranu priče i odmah se svi složili da je to samo još jedan razlog zašto se što prije moramo vratiti u čarobno Međimurje!
