Galerija
Maštanje o velikim i "dalekim" avanturama često ostanu samo na tome, ali kada otkrijete kako u susjedstvu imate priliku iskusiti avanturu života, veće su šanse da zaista i krenete na taj dugo očekivani put. Na svoju "domaću avanturu" koja se može mjeriti s bilo kojom u svijetu odlučio se naš sugovornik Kristijan Karlušić, kojem smo postavili nekoliko pitanja kako bi vam što bolje dočarao svoje iskustvo i kako bi iz njegovog primjera zaključili kako ne trebate čekati da se sve posloži i otići na drugi kraj svijeta da napravite nešto za sebe, nešto što ćete pamtiti cijeli život.
Zbog čega si se odlučio na ovu avanturu i koliko je trajala?
Na ovu avanturu sam se uputio isključivo željan dužeg boravka u prirodi, odnosno planinama. Via Dinarica se svrstava među najatraktivnije mega staze svijeta, a relativno je još nepoznata široj javnosti. Cijeli put trajao je ukupno 59 dana.
Koliko si se dugo pripremao i što je bio najveći izazov?
Priprema za ovakav pothvat zapravo traje još od prvih koraka u planinama. S vremenom se stječe iskustvo te fizička spremna, potrebna za ovakve napore. Najveći izazov je sama odluka o polasku.
Koliko si kilograma nosio na leđima?
Teret na leđima je varirao ovisno o tekućini i mogućoj zimskoj opremi. Uglavnom je bio nešto iznad dvadeset kilograma.
Jesi li spavao u skloništima ili šatoru, kombinaciji toga?
Spavao sam uglavnom u planinarskim skloništima, šatorima te domaćinstvima ruralnih naselja na samoj stazi.
Avantura života: Gorštaci se okupljaju za prelazak više od 100 kilometara prekrasne divljine mitskog Velebita
Kako si se opskrbljivao hranom i vodom?
Na putu od 1200 kilometara nisam bio sam. Društvo mi je pravio Ante iz Sinja te Slovenka Hana. Hranu smo pronalazili u naseljima, napuštajući zagrljaj divljine. Prijatelji su nam često bili logistika te bi nam dostavljali hranu na određenim dijelovima staze. Vodom smo se snabdijevali uglavnom s izvora i potoka.
Jesi li imao problema u pronalasku staze?
Naravno da na putu od 1200 kilometara često skreneš s puta, koji na pojedinim dijelovima gotovo da i ne postoji. Ipak, na koncu se uvijek vratiš na zacrtanu rutu.
Koji je dio Via Dinarice bio najteži?
Teško je reći koji je dio staze najteži. Kroz Sloveniju smo se mučili sa snježištima. U Hrvatskoj se Gorski kotar pokazao kao veoma nepristupačan i zapušten. Kroz BiH i Crnu Goru su nas čekala ogromna bespuća i velike visinske razlike. Dok su albanske planine zapravo posljednja velika divljina Europe.
Francuzi koji su propješačili pola Hrvatske: "Otkrili smo drugačiju zemlju nego na razglednicama"
Koji je dio najljepši?
Nezahvalno je izabrati najljepši dio, no izdvojio bi zalaske sunca na Velebitu, surovost Prenja i Prokletija. Fotogeničnu Zelengoru i Bjelasicu te Trnovačko jezero. Gola Dinara i vilinska Čvrsnica. Zapravo raznolikost je to što privlači u Dinarskom gorju.
Jesi li se susretao s divljim životinjama?
Od divljih životinja najčešći susreti bili su sa zmijama. Osim njih, vidjeli smo lisicu, često srne pa čak i medvjeda na Zelengori. Od nijedne životinje zapravo nije postojala opasnost.
A ljudima?
Za razliku od Alpa koje su komercijalizirane, Dinaridi su prava divljina u kojima često prođu dani da ne sretneš baš nikoga. S ljudima smo se uglavnom družili u naseljima.
Što je bio najveći izazov na putu?
Najveći izazov je bio prebroditi lagane krize koje se znaju pojaviti. Često nas je pratila grmljavina, koja nas je zapravo i najviše frustrirala.
Je li ti došlo u kojem trenutku da odustaneš?
Bilo je trenutaka kada želiš odustati,no to su bili rijetki i kratkotrajni trenuci.
Bi li opet ponovio ovu avanturu?
Via Dinarica je jedno od najljepših iskustava, te ću se uvijek rado vraćati na samu rutu. Oduševljen sam ljepotama planina, toplim ljudima te bogatom gastronomskom ponudom duž rute. Toplo preporučujem svim ljubiteljima prirode. Cijeli naš put ovjekovječio sam i knjigom koja bi trebala izaći sredinom ljeta.
