Već neko vrijeme pratimo simpatičan i kreativan dvojac iz Francuske, koji se prije otprilike dvije godine odlučio na neobičan potez. Naime, Marie i Nil su, pretpostavljamo, bili tipični mladi Francuzi, uspješni u svojim karijerama, koji uživaju plodove rada, kako to i ide u uređenom društvu i sistemu, ali onda se rodila ideja. Shvatili su da ritam kojim žive nije ritam kojim bi trebali živjeti i odlučili su sve promijeniti, a usput i učiniti bitne stvari.
Osnovali su neprofitnu organizaciju Deux Pas Vers l’Autre (Dva koraka prema drugima), odnosno 2PVA, kojoj je glavni cilj podići svijest o očuvanju ostavštine i kulture Europe na način da prenose i dijele s drugima bogatstva s kojima se susreću u zemljama kroz koje pješače. Odlučili su se prijeći Europu od zapada do istoka kako bi otkrili 17 zemlja o kojima prije nisu znali mnogo. Njihova avantura započela je u veljači 2018; a plan je da je završe u Istanbulu u jesen ove godine.
I dok Marie i Nils putuju u Zemljinu ritmu, presreli smo ih "smrznute" na krovu Hrvatske, na našoj najvišoj točki - Dinari, odnosno Sinjalu (1831 metar). Danas stvarno nije teško pronaći nikoga, pa tako ni dvoje Francuza u bespućima Lijepe Naše, i to iz udobne redakcije Punkufera. Iako bismo rado voljeli da se naš virtualni susret odigrao u stvarnosti i punoj opremi na najvišem domaćem vrhu predivne Dinare i ovim smo razgovorom zadovoljni jer mislimo da bi njihova priča i neke od nas mogla fokusirati na bitnije stvari u životu...
Za početak nam kažite tko su 2PVA?
Nas dvoje smo osnivači udruge i dvoje „glavnih“ hodača, ali 2PVA je puno više od toga. Volimo zamišljati 2PVA kao trokut jer su tri vrste aktera omogućile ovu avanturu.
Prvo ćemo spomenuti nas dvoje u suradnji s našim mnogobrojnim partnerima i sponzorima. Naša priprema, kao i njihovi proizvodi te usluge prvi su stupovi koji nose ovu avanturu. Među tim partnerima naći ćete i institucije koje su spremne na širenje i očuvanje europskog kulturnog i prirodnog nasljeđa, više uvaženih outdoor brandova i medija koji objavljuju naš sadržaj na svojim kanalima.
Tu su i ljudi koje srećemo na putu. Oni igraju jako važnu ulogu u ovom projektu, a na kraju krajeva, oni su razlog zbog kojih smo i pokrenuli ovu inicijativu. Na kraju, tu su ljudi koji na na bilo koji način prate. Zamislili smo 2PVA kao zajednički resurs, prozor u svijet, nešto što dijele svi oni koji žele biti dio toga!
Kako ste došli na ideju da krenete u ovu avanturu?
Ni u jednom trenutku nismo zamišljali da ćemo u ovu avanturu krenuti na bilo koji način, osim pješke. Nikakvo prijevozno sredstvo nije dolazilo u obzir. Obožavamo planinarenje. Oboje smo imali uzbudljive poslove i zanimljive karijere, ali one su isto tako bile i zahtjevne, da ne kažemo invazivne. Često smo osjećali da propuštamo smisao svega, da ne trošimo vrijeme i energiju na stvari koje su stvarno bitne. Ovo je putovanje način da dođemo do zdravijeg, prirodnijeg ritma i da živimo prema ritmu koji sami želimo.
Isto tako, nismo željeli da ovo putovanje bude odmor nakon kojeg ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. Ovo iskustvo vidimo kao početak nečeg novog, drugačijeg načina života, koji je bliži ljudima i prirodi.
Jeli bilo teško organizirati ovako dugačak put?
Trebalo nam je 10 mjeseci ozbiljnog planiranja i pripremanja za ovu avanturu. Plan puta, odabiranje idealne opreme, traženje sponzora, razvijanje strategije i naših profila na društvenim mrežama te naše stranice, razmišljanje o tome kako će naša svakodnevica izgledati na putu… Doista je bilo puno posla, ali znali smo koji nam je cilj. Naravno da su posljednji tjedni prije puta bili kaotični i mislili smo da nikad nećemo biti spremni. Zapravo, vjerojatno se nikad ne možeš osjećati spremnim za ovakvu avanturu, ali na kraju je sve ono najvažnije bilo spremno.
Kako financirate ovu avanturu i mogu li vam se još uvijek javiti sponzori?
U biti naš projekt ima tri izvora financiranja. Prvi i najveći dio otpada na našu ušteđevinu. Imamo 30 i 32 godine i radili smo dosta prije nego što smo odlučili pokrenuti ovaj projekt. Drugi dio odnosi se na to što smo neprofitna udruga pa nam je dozvoljeno primati donacije. Međutim, ne odvajamo dovoljno vremena na crowdfunding kampanju da bismo prikupili neki veći iznos, ali naravno da nam jako znači ta financijska pomoć. Od tih smo donacija primjerice pokrenuli naš projekt 1KG FOR THE PLANET. I na kraju, većinu opreme dobili smo od naših sponzora, pa tako iako nekad ne dobijemo financijsku pomoć, ne opterećuje nam budžet eventualna kupovina određene opreme. Sponzori nam se još uvijek mogu javiti pa smo tako nedavno dobili tri nova za cipele za snijeg, rukavice i jakne.
Što sve nosite od opreme za snimanje, montiranje, održavanje stranice i društvenih mreža? Kako punite uređaje i je li vam teško pješačiti i raditi sve te ostale stvari istovremeno?
Moramo odmah reći da naši ranci ne izgledaju kao tipični planinarski ranci. Uz svu potrebnu opremu mi još nosimo dva laptopa, jedan dron, dva fotoaparata i objektive te jako puno punjača i žica. To je razlog zbog kojeg ostala oprema mora biti ultralagana i moramo je imati minimalno.
Kako bismo napunili svu opremu, nosimo solarnu ploču, ali naš je cilj da susrećemo i upoznajemo ljude pa često idemo kroz sela gdje uvijek nađemo mjesto za punjenje uređaja.
Vjerojatno je najteži dio ovog putovanja spojiti sve to u isto vrijeme: Pješačenje 10 tisuća kilometara, snimanje i montiranje 4 drugačija formata videa, zatim oživljavanje naših profila na društvenim mrežama, organizacija svakodnevnog života na putu, pronalaženje najboljih ruta, mjesta za spavanje, hrane, itd. Zapravo nismo ni bili svjesni koliko će posla sve ovo značiti.
Na svom putovanju prošli ste kroz Hrvatsku. Kojom rutom ste se kretali?
Proveli smo malo manje od dva mjeseca u Hrvatskoj. Došli smo iz Slovenije u Gorski kotar. Pratili smo dijelove Via Dinarice i Via Adriatice te smo prošli tri nacinalna parka: Risnjak, Velebit i Paklenicu. Htjeli smo vidjeti smrznute Plitvice, ali je nacionalni park bio zatvoren i to nas je baš razočaralo!
Dok smo čekali svoju zimsku opremu, proveli smo 4 dana istražujući otok Krk, ali je vrijeme bilo jako loše… Velebit nas je oduševio! To je nevjerojatno mjesto, sjeverni dio propješačili smo s prijateljem, a južni s Marieinim bratom. Kao što možda znate, mi pozivamo ljude koji nas prate da nam se pridruže na dijelu puta. Već je 17 hikera, i to 8 različitih nacionalnosti, provelo dio puta s nama, neki su bili prijatelji ili obitelj, ali pola njih nismo znali prije negoli su došli. Velebit smo pratili sve dok nismo došli do Knina, zatim smo prošli Dinaru, popeli se na Sinjal i stigli u Bosnu i Hercegovinu.
Kakav je dojam na vas ostavila Hrvatska?
Otkrili smo zemlju potpuno drugačiju od razglednica koje smo imali na umu. Krajolik u „zaleđu“ Hrvatske stvarno je podcijenjen i predivan. Žao nam je što nismo pronašli više staza za pješačenje. Zapravo, osim onih planinskih, bilo je ponekad jako teško izbjeći ceste. Voljeli bismo da smo otkrili stazu koja ide uzduž obale, ali nažalost, jedino smo našli magistralnu cestu. Pretpostavljamo da kultura planinarenja tek poprima ozbiljne crte i lagano jača, tako da bi dojam vjerojatno bio drugačiji da smo ovdje prošli za nekoliko godina.
Oduševila nas je raznolikost krajolika i terena, od otoka, obale, planina, kanjona, jezera… Što se tiče iskustva s ljudima, zapravo možemo kazati da je ikustvo dosta podbacilo. Hrvatska je bila prva zemlja u kojoj smo stvarno osjetili jezičnu barijeru. Od Portugala do Italije lako smo se nosili s romanskim jezicima, u Sloveniji svi govore engleski, ali u Hrvatskoj smo naišli na probleme.
Imali ste i neka negativna iskustva?
U jednom malom selu u Gorskom kotaru pili smo kavu u kafiću, kad su dva policajca ušla u lokal. Htjeli su provjeriti naše putovnice, pogotovo su dugo provjeravali Nilovu, posebno nakon što su vidjeli pečat iz Maroka, gdje je bio na odmoru. Nakon nekog vremena vratili su nam putovnice i otišli, tek tada smo shvatili kako su tu došli samo zbog nas. Nisu ni s kim drugim razgovarali niti su sjeli na piće.
Moramo priznati da smo od sjevera pa do juga stekli dojam straha od stranaca. To je prva zemlja u kojoj smo stekli takav dojam i nije nam uopće bilo ugodno. Razumijemo da je u Hrvatskoj aktualna tema migranata. Nakon što su ostale države zatvorile granice, sigurno je više migranata koji žele preko Hrvatske doći do sjevera i zapada Europe. U razgovoru s Hrvatima postalo nam je jasno da je ova tema jako prisutna u medijima. Pokušali smo im objasniti kako smo oboje dovoljno stari da se sjećamo kako je u 90-ima bilo mnogo izbjeglica u Francuskoj. U to vrijeme zvali smo ih Jugoslaveni, a to su bili Srbi, Bosanci, Albanci, Kosovari, Hrvati… Osjećaj da nismo dobrodošli zapravo je bio glavni negativni osjećaj u našem doživljaju Hrvatske.
A koji vam je bio najbolji trenutak u Hrvatskoj?
Najbolji trenutak u Hrvatskoj vjerojatno je bio onaj koji smo podijelili s voljenim osobama na Velebitu. Krajolik je bio nevjerojatan, bili smo s obitelji i prijateljima i dijelili avanturu koja će vjerojatno biti najveća u našim životima…
Koji vam je dio Hrvatske koji ste propješačili najljepši?
Paklenica je vjerojatno mjesto koje je na nas ostavilo najveći dojam. Mješavina obale, planina i kanjona je nevjerojatna. Bistra voda na dnu tih visokih stijena stvarno nas se dojmila. Oduševilo nas je to mjesto i sigurno će nam dugo ostati urezano u pamćenje.
Što je 1 kg for the planet?
Projekt 1KG FOR THE PLANET nastao je paralelno s našom 2VPA avanturom. Kad smo odlučili propješačiti Europu, nismo mogli zamisliti putovanje toliko blizu prirodi, a da ne razmislimo o ograničavanju ugljikova otiska. Kada planinarimo, često zažalimo kada naiđemo na smeće svake vrste na svakom koraku. Ne možemo shvatiti kako na tako lijepim mjestima ljudi ne razmišljaju o posljedicama svojih postupaka. Tako se naš rodio naš projekt „1 kg for the planet“.
Smisao projekta je da skupljamo smeće koje pronađemo na putu i odlažemo ga u najbližoj kanti. Težina od 1 kg je simbol, nekad skupimo više, nekad manje. Ideja je da ako se mi, koji pješačimo na duge pruge, možemo žrtvovati s jednim kilogramom ekstra težine i kad je smanjivanje težine potreba i malo i opsesija, kako bismo izdržali putovanje, onda se svi mogu žrtvovati.
U biti, nismo ništa otkrili. Većina hikera i ljubitelja prirode već ima taj pristup, ali smo uvidjeli kako kada na sve te individualne akcije stavite ime i logo one postaju vidljivije i ljudi onda žele postati dio pokreta.
Sretan put Deux Pas Vers l’Autre!
Marieinu i Nilsovu avanturu života pratite na njihovoj Facebook stranici, Instagram profilu, YouTube kanalu i stranici.
Avantura života: Gorštaci se okupljaju za prelazak više od 100 kilometara prekrasne divljine mitskog Velebita
