Iako idealno nedjeljno jutro nije baš uz zvuk alarma u 6:30, u planu nam je izlet na Kamačnik i Vražji prolaz pa se treba spakirati i krenuti. Dok Hrvoje i ja stavljamo sendviče, termosicu, rezervnu odjeću i zovemo pse da uđu u auto, prijatelji nas već čekaju na kavi, na koju mi, naravno, kasnimo. Brzinska kava prije puta i krećemo.
Nakon 3 sata vožnje stižemo do Vrbovskog i slijedimo znakove do zaštićenog krajolika. Početak staze na ušću je potoka u rijeku Dobru, tu je i ugostiteljski objekt "Kamačnik", gdje se plaća ulaz, 10 kuna po osobi.
Cijelu subotu je padala kiša pa je temperatura taman ugodna, ne prevruće, ne prehladno, idealno za izlet u prirodu, iako je uz samu vodu nekoliko stupnjeva hladnije i šuškavac je dobrodošao.
Na početku kanjona ostaci su stare pilane koji se taman uklapaju u sliku prirode, ugostiteljski objekt služi kao vidikovac, a neizostavni su i drveni stolovi i sjenice u blizini na kojima možete predahnuti nakon pješačenja.
Staza do izvora Kamačnika nije zahtjevna, lagano brdovita, duga je 3 kilometra, koja možete prešetati za nekih sat i pol laganog hoda. Veći dio ide uz sam potok, a na dijelovima su drveni mostići i galerije na kojima se možete zaustaviti, predahnuti i uživati u pogledu. Pripazite, ipak, jer su poprilično skliski.
Super je što se na stazi nalaze mali "glazbeni punktovi". Prvi je gong, koji je oduševio dečke u društvu pa su ga morali isprobati. Više puta. Naši četveronožni pratitelji, Rea i Žuna, nisu bili oduševljeni pa su požurili naprijed.
Nekoliko stotina metara dalje možete se popeti nekoliko metara do minijaturne pećine ispred koje je ksilofon, koji je također oduševio cijelu našu skupinu koja se izmjenjivala svirajući. Na nekih pola puta je i rog, ali klupica na koju se morate popeti da biste u njega puhali je razbijena pa je isprobavanje bilo nemoguće.
Nakon sat i nešto sitno šetnje stigli smo do izvora. Na drvetu je prikucana tabla sa strelicom i natpisom "Izvor", kojeg su ronioci, dosad, izmjerili do 90 metara, a vjerojatno je i dublji. Kod samog mjesta nije bilo klupica ili nekog proširenja staze da bi sjeli i uživali u prirodi, pa smo krenuli natrag.
Na Kamačniku se nismo više zadržavali jer nas je čekao drugi dio puta, Vražji prolaz. Nekih pola sata vožnje ima od Vrbovskog do Skrada, a do Vražjeg prolaza više je staza. Mi smo odabrali onu koja kreće od željezničke stanice, a kroz šumu se spušta prema dnu kanjona.
Djelomično smo se oslonili na navigaciju na mobitelu, a djelom na oznake po drveću, koje su bile poprilično kaotične. Ipak, snašli smo se i ne pretjerano atraktivnom stazom krenuli prema dolje. Makadamskom cestom, zatvorenu rampom, moglo se presjeći kroz šumu, a staza je postala zanimljiva tek kada je cesta došla do svog kraja i kad smo ušli u pravu šumu.
Spuštanje nije bilo toliko zahtjevno, ali nam je prolazilo kroz glavu kako će se trebati popeti i gore, a zalihe hrane smo potrošili i postajali sve gladniji. Ipak, nastavili smo put odlučni da vidimo kanjon. Psi su veselo skakutali oko nas kako smo se približavali Vražjem prolazu, dok je put postajao sve strmiji i opasniji.
Došli smo dijela gdje je vrlo uska staza bila uz provaliju, poprilično blatnjava, a kako je i Rea sa svoje 4 šape počela proklizavati, a usto je i uže od ograde bilo prepolovljeno, nastavak puta nije izgledao obećavajuće. Dvoumili smo se nastaviti ili ne, ali smo zaključili da nije sigurno, pa smo se okrenuli prema Skradu i odlučili da ćemo se spustiti automobilom i drugom stranom doći do Vražjeg prolaza.
Iako smo malo strahovali od povratka natrag, uspon nije bio prenaporan i do željezničke stanice stigli smo za manje od sat vremena. Moram napomenuti, da od nas 5 u ekipi, samo su dvije osobe u super formi, ostatak u prosječnoj ili lošijoj kondiciji, a put nikome nije bio naporan. Sjeli smo u auto i krenuli drugim putem do dolje.
Iako je provalija do koje smo stigli pješke bila zastrašujuća, put autom je meni bio daleko gori. Cesta uska da zaista samo jedan auto može proći, a s druge strane provalija. I tako 4 kilometra. Srećom, nitko nam nije išao ususret pa je put prošao bezbolno.
Stigli smo lagano umorni i pregladnjeli do odmorišta Zeleni vir, nadajući se klopi i šetnji do Vražjeg prolaza, do kojeg odavde ima pola sata hoda. Ali ne. Taman je prošlo 18 sati, a Zeleni vir radi do 18. Zaključili smo da smo pregladni i da je prekasno da idemo do prolaza jer nas ipak očekuje 3 sata vožnje do Siska.
Nakon pretrage interneta, našli smo restoran nekih pola sata vožnje udaljen, sjeli u auto i krenuli. Pivo, kotleti, pomfrit i štrukle za mene, vegetarijanku, savršeno su sjeli nakon cijelog dana hodanja po prirodi, bili su odlični ili smo mi bili pregladni. Kako god, dobro nam je došlo, a i bez problema smo mogli pse uvesti na terasu.
Malo smo bili razočarani što ovaj put nismo vidjeli Vražji prolaz, pogotovo nakon što smo proučavanjem navigacije shvatili da smo bili od njega udaljeni svega par sto metara. Pa ako vas zanima kakva čuda ovdje možete vidjeti, pročitajte tekst kolege koji je uspio doći i vidjeti ga.
Nama preostaje da se za drugi put bolje pripremimo i proučimo savjete, pogotovo onaj koji stoji kod Zelenog vira, da se nakon kiša ne preporuča u šetnju ovim krajevima.
