Uz nekadašnju Lujzinsku cestu, koja spaja Karlovac s Rijekom, duboko u šumama goranske Hrvatske smjestio se grad Skrad. Sa svojih 900 stanovnika Skrad je jedna od najmanjih općina u Primorsko-goranskoj županiji.

Prvi spomen imena Skrad potječe iz 1694. godine kada je osam kmetova ovdje dobilo zemlju i osnovalo naselje. Veliku ulogu kod razvoja ovih krajeva imala je obitelj Zrinski, koji su rodbinskim vezama preuzeli od obitelji Frankopana preuzeli brdsko vlastelinstvo i počeli ga naseljavati novim kmetovima. Zanimljivo je da se prije dolaska Zrinskih na ovom području govorilo čakavskim narječjem, ali je istisnuto naknadnim naseljavanjem stanovnika iz kajkavskog govornog područja.

Za sam grad ni jedan događaj nije bio od tolike važnosti kao što je to bio dovršetak Lujzinske ceste. Njome je grad dobio na povezanosti, a neki podaci govore da je njome dnevno prolazilo i do 1000 zaprežnih kola. Zbog toga 1841. godine u Skradu je otvoreno i prvo prenoćište. Ta zgrada i danas postoji u Skradu i jedna je od vrjednijih povijesnih građevina u Gorskom kotaru. Još jedan važan poticaj razvoju grada bila je izgradnja željezničke pruge koja je povezivala unutrašnjost Hrvatske s Kvarnerom i lukom u Rijeci.

Razvojem prometne povezanosti rasla je i gastronomska ponuda u gradu. Tako su Skrađani jako brzo uvidjeli blagodati bavljenja turizmom i pružanja ugostiteljske ponude. Početkom XX. stoljeća turisti su u ovaj dio Hrvatske počeli dolaziti zbog vrlo pogodnih klimatskih prilika za oporavak i klimatsko liječenje. Tako je ovdje izgrađen i prvi hotel u Gorskom kotaru 'Zeleni vir'.

Skrad je vrlo brzo postao poznato lječilište u koje se dolazilo na odmor, oporavak i liječenje dišnih organa. Zimi se ovdje živjela druga priča te se Skrad pretvarao u omiljeno skijaško odredište, a na padinama Skradinskog vrha 1935. godine izgrađena je prva skijaška skakaonica.

Skradsko područje poznato je po mnogim prirodnim ljepotama i bogatstvima. Okružuju ga bogate šume, a u neposrednoj blizini nalazi se poseban geomorfološki rezervat na oko 200 hektara površine.

Zeleni vir je snažan izvor koji se nalazi na dnu spilje, a naziv je dobio po smaragdno zelenoj boji jezerca čiji se izvor u špilji niti ne primjećuje. Vode iz ovog izvora ulaze u podzemni kanal koji vodi do hidroelelektrane. Zanimljivo je da je ova hidroelektrana, popularno nazvana 'Munjara', bila prva hidroelektrana u Gorskom kotaru i druga hidroelektrana u Hrvatskoj.

Nedaleko hidroelektrane nalazi se Vražji prolaz, kanjon pomalo zastrašujućeg naziva. Kroz ovaj kanjon, na nekim mjestima jedva širok dva metra, probija se planinski potok Jasle, a iznad njega na nosačima usječenim u stijenu načinjene su galerije i mostići.

Poseban osjećaj prožima vas prolazeći ovdje duboko ispod visokih stijena, prelazeći iznad zapjenjenog potoka koji glasno buči, toliko da jedva čujete svoje misli.

Stalni stanovnici ovog područja su daždevnjaci i mnogi drugi gušteri. Visoka vlažnost i relativno niska temperatura pogodovali su da se u ovom dijelu kanjona razvije poseban ekosustav. Na kraju Vražjeg prolaza nalazi se Muževa kućica. Riječ je o špilji u kojoj su se nekad skrivali stanovnici okolnih naselja pred najezdom Turaka.

U špilju se ulazi kroz hodnik dužine 200 metara, a na kraju hodnika nalazi se manja dvorana s jezercem. Temperatura vode u špilji je konstantna kroz cijelu godinu, a njezin najpoznatiji stanovnik je čovječja ribica – najrjeđi primjerak naše faune.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju