Kombinacija masnog, slanog i hrskavog dobitna je formula zbog koje je tako teško stati na samo jednom čipsu. Omiljena grickalica pažljivo je osmišljena tako da se za nju zakačimo sve dok ne potamanimo čitavu vrećicu. Mjesto gdje se sastaje podmukli trio znanstvenik Howard Moskowitz opisuje kao točku užitka ili blaženstva, odnosno savršenu kombinaciju okusa i tekstura koje hranu čine toliko neodoljivom.Mozak toliko voli takav spoj da nas nagrađuje naletima dopamina, odnosno hormonima sreće i iščekivanja — pa poželimo još.
Ova reakcija slična je onoj koja se povezuje s drugim ovisnostima, što objašnjava zašto grickamo čak i kad nismo gladni. A da nam jedan te isti okus ne bi dosadio, i da ga se zbog toga ne zasitimo proizvođači neprestano lansiraju nove okuse. Zato i postoji toliko nevjerojatnih okusa kao što su čips od janjetine, pikantnih lignji, jagoda i škampa, cappuccina i drugih bizarnih kombinacija diljem svijeta.
Zašto su vrećice čipsa pol-prazne?
Mnogi smatraju da se vrećice čipsa i drugih grickalica takvog tipa prodaju napuhane kako bi se prevarilo kupce jer će pomisliti da su dobili veliko pakiranje za malo novca, no to nije posve istinito. Također, vrećice se ne pune zrakom, nego dušikom kako bi pečeni krumpir što dulje ostao hrskav. Taj plinoviti konzervans služi i tome da se krumpirići ne oštete tijekom transporta. Zrak u vrećicama ne sadrži kisik kako bi se smanjio rizik od bakterija, vlage i plijesni, pa hrana koja "ne diše" dulje ostaje svježa.
Kako je nastao čips?
Jedna od priča kako je nastala najpoznatija grickalica na svijetu vodi nas u 1853. godinu, kada je tajkun i izbirljivi gurman – Cornelius Vanderbilt posjetio Moon's Lake House u Saratoga Springsu u New Yorku. Navodno se Vanderbilt žalio kuharu u nekoliko navrata da mu je krumpir predebeo, sve dok ovaj nije izgubio živce, izrezao krumpir tanko poput papira na mandolini i poslao ga gostu iz čiste zlobe. No Vanderbilt se oduševio, a ostalo je povijest. Je li ova legenda u potpunosti istinita – vjerojatno nije, ali i dan danas se prepričava. Britanci pak smatraju da je čips njihov – uostalom, nacionalno jelo im se sastoji od ribe i prženog krumpira (fish and chips). Još se 1817. prvi poznati recept za čips pojavio u knjizi Williama Kitchinera “The Cook’s Oracle”, gdje se navodi krumpir izrezan na ploške i pržen u masti.
Uzbudljiva povijest
Amerika je u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću već žarila i palila popularnom grickalicom, a Britanci su preuzeli štafetu 1920., zahvaljujući poduzetniku Franku Smithu koji je garažu u predgrađu Londona pretvorio u prvu tvornicu čipsa u zemlji. Henry Walker, mesar iz Leicestera u središnjoj Engleskoj pokrenuo je proizvodnju ručno rezanog čipsa, a danas njegov brend potpisuje više od 11 milijuna vrećica čipsa dnevno.
Niti Amerika, a niti Britanija se nisu dosjetile toga da čipsu promijene okus. Joe “Spud” Murphy, rođen u Dublinu odustao je od svećeničkog poziva i bacio se na proizvodnju čipsa sa začinskim prahom od sira i luka. Ubrzo se na tržištu našao čips s octom, ukiseljenim lukom, janjetinom s umakom od mente te šunkom s ananasom; kad je čips u pitanju – sve je moguće!
Osamdesetih godina prošlog stoljeća čips postaje neizostavan dio britanskog života. Sredinom desetljeća Britanci su trošili nevjerojatnih 805 milijuna funti (više od milijardu eura) samo na čips i grickalice. Uz nezaobilazni slani čips, danas su najpopularniji okusi sir i luk, koji ne silaze s trona desetljećima.
Nemojte ih jesti zimi: 7 namirnica koje trebamo izbjegavati na kraju godine
