Iako je zvučalo kao početak nekog vica, Mujo doista više nije među živima. Oko nasljedstva i franšize vodila se velika borba, a ni sada nitko od prosječnih konzumenata ne zna tko je u stvari pravi gazda, iako je najvjerojatnije u pitanju bivša žena. A i cijena je narasla, pa svi gunđaju...
U tijeku je, inače, ćevapna turneja Bosnom i Hercegovinom od strane starog ovisnika o junećim miksanim prstićima, koji pokušava naći bolje od onih na kojima je odrastao u centru Zagreba. Sve sam to slušao od Saše na jedno uho dok sam totalno gladan, blago pripit i fino promrzao čekao na svoju porciju glomaznih pločica, koje po svom obliku više vuku na mini-slanac nego na Rubeljaste siročiće na koje smo navikli. Porcija dolazi na stol, pada slikanje, i konačna pusa legendarnom banjalučkom Mujinom ćevapu...
Bolje da sam žabu poljubio, pomislih, i prepustim se kolegama kušačima koji su nekarakterističan miris prokomentirali riječima od – „Ovdje nešto nije u redu...“, do „Ovo je kritično!“ Vremena i volje za popravak nije bilo, i tako smo se za tu večer rastali od Muje, duboko razočarani u nekakav nedorečen, nedopečen i divalj okus mesa, koje je predugo stajalo na toplome mjestu. Nije pomogao čak ni stroj za oblikovanje pljeskavica od kojeg su me jedva maknuli...
Uglavnom, cijena 24 kune, lepinja cijela, korektna, luka dosta, normalne slanoće, ćevapi veliki, sočni na granici gnjecavosti i rubu pokvarenosti. Mujo, bolje da ovo ne gledaš...
Ocjena 3/10
Za doručak smo otišli na ćevape. Odabir je nakon savjetovanja s lokalcima, tetom u hostelu i vjerodostojnom forumu - pao na A&D, dosta čudnu paviljonastu građevinu (Grčka ulica 8) koja izgleda poput nabubrenog dječjeg vrtića. Pristojno, uredno, nasmijano, skijaški skokovi na televiziji, brza isporuka... Bok ćevapi, bok Ribafish, odvajam skroz lijevog momka od pločice i grizem najbolji ćevap u Bosni i Hercegovini do sada. Mala pločica, mića lepinjica, sve nekako Hobitasto, ali brate, ukus koji obara. Zaboravljam nedopečenu hladnjikavu lepinju bez mililitra safta, malu neslanost i Mujine nasljednike od večeri prije i stvarno uživam u obroku. Šest maraka ćevapi, kajmak solidan, marku, dvije vrste luka i miris sočne dobre junetine. Evala, ljudi! Jelenko standardno konkretniji od Nektara.
Ocjena 8/10
Netom prije povratka skočili smo na ćevape, odredište je bio Obelix, ćevabdžinica malo van centra (V Kozarske brigade), uređena tako da sam se trenutno zaljubio i htio ići doma po Juniora. Detaljno i precizno, ukusno, duhovito, veselo, lijepo - dizajneru, copywriteru i PR-u skidam kapu s potkapom. Otvaram meni iz kamenog doba, a na njemu piše – za ćevap ispred svih!
Brižna konobarica nam tepa da će nam "biti premalo jedna porcija, vidi vas koliki ste", pa s nestrpljenjem čekamo finale. Nažalost, lepinja je hladna i kirurški odvojena na zasebnom tanjuru. Bol. Luk je narezan okomito, meso je fine strukture i teksture, ali bez ljubavi, nedorečeno. I hladno. Zato su šampinjoni legli savršeno. Divan ambijent prepun galskog duha, čak i izrezbarenom slikom sela na zidu (damn, nisam vidio visi li Tamburix), ali ćevapi tek solidni... Hvala Saša, hvala banja Luko, vrijeme je za Travnik i Tuzlu...
Ocjena 6/10
