Rokatanski Fish Junior i prije se pokazao kao sjajan tester nezdrave hrane, pa je uživao i u čipsu, štapićima, sladoledu, čokoladama, dok je nebesa dotaknuo prilikom kušanja 24 vrste gumenih bombona. Iako mi nikad nije oprostio što ga nisam vodio na testiranje hrenovaka, kao ni što ne idemo u McDonalds, na poziv za ćevaparenje odmah se ozario. Bila je nedjelja, oko 14.00, mjesta u Batak Grillu, na Rudeškoj cesti je bilo malo, baš kao i konobara, pa smo čekali dobrih 15 minuta na uslugu. Jako uredno i pristojno, iako bez neke glave i repa, glazba neodređena u daljini, zvučnici nikakvi kao s dedinog Stojadina, gosti uglavnom dobrostojeće obitelji velikih automobila i barem dvoje djece te isto toliko tableta.
Konačnog konobara Rok napada riječima „Ćevapiiiii!“ i nešto manje nervozno „Ledeni čaj“, dok ja mudro tražim koktel od pet janjećih i pet pilećih te Cocktu, piće naše mladosti kad nam još nisu dali piti pivo, koje sad ne pijem jer vozim... Ćevosi vulgaris su 33 kune, lepinja 5, kajmak 7, što na kraju ispada jako skupo, sokovi su po 13, a janjeći ćevapi kao extra klasa – 40. Uz zbrajanje da ćemo za večeru ubiti jaja na špeku i čašu mlijeka jer smo se razbahatili lovom za ručak, iznenađuje me konobar koji ćevape donosi već za deset minuta, vrhunski servirane, na preglomaznom tanjuru, i - daleko od lepinje. Htjedoh nešto reći protiv lepinje, ali grizem najbolji komad peciva u Hrvatskoj, evo, tu me režite. Suha, odvojena od ćevapa, ali zapečena u obliku djeteline, meka, topla, puna ukusa... Mrak!
Krećem od slabijih prema jačima, i dijelim pileće prstiće po pola s Juniorom. Gledam ga, puše, gricka, zatvara oči. „Ajme, super su!“ Dobro, nije jeo ništa osim mandarine cijelo jutro, nije objektivan, pa se i ja dajem u razmišljanje. Ajme! Sočno, slasno, veliko i mrvicu preslano, ali seksi rebrasti ostaci rešetke na bijelome mesu, kojeg i ima najviše u ćevapu. Kajmak jako fin, solidna porcija, dovoljno mastan i slan, ali luk je potpuna katastrofa – pola glavice, neslane i netom očišćene, narezane divljački na 5 dijelova!? Ko lubenica! Kad se već žalim, čaše su bile vrele iz perilice, a u čašama nije bilo leda, tako da se pilo mlako – minus inače sasvim pristojnom i uljudnom osoblju.
Dijete oduševljeno žvače svoje juneće ćevape, ja mu kradem pokoji i potpuno sam zadovoljan, od strukture koja nije preusitnjena, do vlažnosti i veličine – iznad prosjeka. Dajem Rokabiliju da proba janjetinu, a on odmahuje rukom – smrdi. Srce mi stane, suza krene na oko, pomirišem i ja, kad ono stvarno – gospođa ovca, i to ona pred penziju, sve u kompletiću i s trajnom. Slasni, flafi, ali brutalno teški i stvarno malo daju na vremešnost. Šteta.
Uglavnom, Mališa oduševljen pilećim i junećim, ja lepinjom i sočnošću, razočaran nekim detaljima i općenito ovim fensi pokretom ćevabdžinica po Zagrebu – sve je teže pronaći poštenu prčvarnicu ili aluminijski kiosk. Iako, da se ima love, češće bi me Batak vidio (porcija ćevapa 45 kuna), ono što se nosilo po platama – djelovalo je više nego fino! Testiranje se nastavlja, javite gdje ste jeli nešto fantastično, i eto nas praznih želudaca!
Ocjena: 8
