Konoba Vinko prava je obiteljska priča. U rodnom selu Vinka Krnića, odmah pored njegove rodne kuće, još je prije 60-ak godina posadio mlado stablo koštele. Tek tanašna grančica lijepo se primila i odlučila svoj životni vijek provesti na mjestu koje joj je odredio osnivač konobe i gastroentuzijast Vinko, danas naširoko poznat kao osoba koja je uspjela u nečem posebnom.
U malom selu, koje službeno broji oko 170 stanovnika, a u realnosti i manje, stoji obiteljska konoba koja je do danas okrunjena brojnim priznanjima, uključujući i posebnu nagradu Michelin Bib Gourmand, koja označava najbolji omjer cijene i kvalitete.
No, ne postoji ta konoba zbog nagrada. Godinama je Vinko gradio ovu priču, a najvažnija mu je podrška bila njegova obitelj.
Puno prije konobe na tom se mjestu mogao probati i kupiti pečeni odojak s ražnja, ali ni tada nije izostala ekskluzivnost. Vinko i njegova supruga odlučili su spremati meso u male kutijice od drveta koje su sami izrađivali. Odmah je takva prezentacija bila primijećena.
Kako je vrijeme odmicalo, a okusi Vinkove kuhinje poznatiji, na istom je mjestu posao proširen na pečenjaru i terasu na kojoj su gosti mogli objedovati.
Danas je Konoba Vinko mjesto zbog kojeg će gosti sjesti u automobil i doći na ručak i iz Dubrovnika, Splita, Zadra, Zagreba, Pule… A prilikom rezervacije stola pitanje je uvijek isto – ''Hoće li biti rižot?''
Rižot je uvijek na meniju jer se sprema svaki dan
U malenoj kuhinji uvijek je užurbano, a pazi se na svaki detalj. Kuhari i kuharice nisu masterchefovi po struci ili priznanju, ali su zaljubljenici u okuse i mirise tog kraja i to nastoje prenijeti u svakom svojem jelu.
Naravno, svakog dana Vinko će probati kako je jelo spravljeno, a on neće odustati od kvalitete. Sve što zna o telećem rižotu naučio je od svog oca, koji je bio poznati kuhar tog kraja. Nije bilo svadbene svečanosti, krštenja ili nekog drugog većeg slavlja, a da njegov otac nije pripremao teleći rižot. Taj se recept i danas primjenjuje. Tajna okusa koji se pamti je u odabiru pravog mesa.
''Da teleći rižot bude fantazija, to mora biti od teleće ruže, a ona je najskuplja od mesa. Mesari me pitaju što tako puno plaćam meso i zašto ne bih uzeo nešto jeftinije. Ali ja im kažem, da bih napravio pravi rižot, on mora biti takav, od kvalitetnog mesa, svaka opnica s tog mišića mora biti skinuta.''
Meso za rižot sprema se 12 sati. Samo se kapula dva sata dinsta.
Čim je vrijeme ručka, konoba se puni. Svakog dana gotovo istim intenzitetom. Kad je vani toplije, puna je i natkrivena terasa. U tom kraju, gdje ljeti živa na termometru ide visoko, ipak je lakše sjediti vani pod širokom krošnjom koštele, ispod koje je hladnije i za nekoliko stupnjeva. Upravo zato Vinko nije dozvolio rezanje stabla posađenog prije 60-ak godina, već je krov za terasu prilagodio dragocjenom drvetu.
U drugim se prostorijama konobe čuvaju autohtona vina iz raznih krajeve Hrvatske. Suše se pršuti, koji su također dio proslavljenog Vinkova menija, a iza u pečenjari peče se janje. I to je meso iz kraja. Važno je u konobi gostima ponuditi što više autohtonih namirnica. Po namirnice koje nije moguće nabaviti lokalno, poput riže, Vinko odlazi u Metro. U zimskim mjesecima tamo će odabrati i povrće, ali po to odlazi osobno. Još uvijek mu je vrlo važno da sam dodirne, pomiriše i osjeti namirnicu za koju zna da će se koristiti u pripremi jela te onu koju će u restoranu poslužiti svježu.
Kako je ova gastropriča rasla, pojavila se i potreba za slasticama. Vinkova kći Maja i njezina šogorica glavne su slastičarke. Pripremaju slastice za koje pažljivo biraju namirnice, pa se tako u nekim kolačima umjesto bijelog koristi brezin šećer, koji ima niži glikemijski indeks. Koriste i agavin sirup u tortama, pa je zapravo cijeli meni s kolačima prilagođen onima koji ne smiju jesti slatko, ali se ipak mogu zasladiti.
''Kolač koji se najduže ovdje zadržao je kolač od mrkve. Toliko ga gosti vole i taj tradicionalni kolač nećemo micati s menija'', priča nam Maja.
Konoba Vinko danas broji 20 zaposlenih, a kći Maja, koja je nakon očeva umirovljenja postala vlasnica konobe, prisjeća se vremena kada je njezin otac bio sve – i konobar, i kuhar, i stolar i dostavljač.
''Bilo je teško, ali smo bili tu uz njega, tako da tek sad kad se vratimo u te godine, u te dane, vidimo koliko je on posla radio. Svaka mu čast, gdje je počeo, a gdje je završio'', rekla je Maja.
Iako nagrade nikada nisu bile njegov cilj, bilo mu je drago dobiti priznanja. Već četiri godine zaredom dobiva nagradu Michelin Bib Gourmand.
''Moj cilj je da gosti budu zadovoljni. Pohvale volim, pohvale dijelim sa svojim osobljem, a konstruktivnu kritiku primam isto kao i pohvalu. A na tu konstruktivnu kritiku treba znati odgovoriti s istinom i nikako s lažima'', Vinkova je filozofija.
Ne sumnjamo da će se o Vinkovoj konobi pričati još puno priča. Ljubav, entuzijazam i pažnju za detalje definitivno je prenio i svojoj najbližoj obitelji. Vjerujemo da će i oni, kao i koštela, ponosno stajati u ime Vinka – i konobe i oca.
Sadržaj je napravljen u produkciji Nova Studija, native tima Nove TV, u suradnji s partnerom Metro po najvišim profesionalnim standardima.
