Brežice, slovensko mjesto koje broji 6, 7 tisuća duša, realno gledajući, ni po čemu vas posebno neće oduševiti. Ovdje nema nekih velikih znamenitosti, arhitektura nije impresivna, ali se baš u Brežicama, koje se nalaze 10-ak minuta vožnje od Samobora, smjestio jedan restoran vrijedan pažnje, a ime mu je Debeluh.
Restoran se nalazi mrvicu van samog središta grada, otvoren je od 12 do 22 svaki dan osim nedjelje, a ukoliko želite pojesti božanstvene okuse, svakako mu pružite priliku. Uostalom, o njegovoj kvaliteti govori i kako se nalazi na uglednom i prestižnom popisu JRE restorana (Jeunes Restaurateurs). Inače, na tom istom popisu nalaze se i neki od najboljih hrvatskih restorana, poput šibenskog Pelegrinija i zadarske Foše, tako da je pripadanje društvu JRE restorana znatan pokazatelj kvalitete.
Debeluh sam u zadnja 3 mjeseca imao priliku posjetiti dvaput. Da se ne lažemo, prvi put smo prijatelj Filip i ja tamo došli sasvim slučajno i, unatoč nešto višim cijenama, odlučili se počastiti. Drugi put sam išao s namjerom, u društvu bolje polovice, jer me hrana prvi put oduševila.
Meni inače potpisuje poznati chef Jure Tomič, koji se može pohvaliti titulom svjetskog prvaka u pripremanju pašte, koju je osvojio prošle godine na prvenstvu održanom, a gdje drugdje, nego u Italiji.
Restoran je uređen starinski, konobarica (oba puta) je "stara škola" i izvrsno radi svoj posao (od preporuke vina do preporuke jela), a jedino me malo začudila slaba posjećenost mjesta. Naime, prvi put su, uz nas dvoje, jeli samo još neki Zagrepčani i stol dalje, glavom i bradom, Boris Novković. Drugi put, kad sam išao s Majom, bili smo sami, te je tek pred kraj našeg odlaska u restoran ušetala još jedna mušterija.
Iako je Tomič prvak u spremanju pašte, nakon kušanih jela, mogu zaključiti da slobodno može biti prvak i u pripremi mesa. Naime, na meniju se nalaze gotovo isključivo mesna jela, moguće je uzeti i degustacijske menije s nekoliko sljedova (39, 59 i 79 eura, ovisno o broju sljedova), a uz delicije poput patke s breskvama ili mlade ždrebetine, moguće je pojesti ćevape, pljeskavice i slično, ali ako već idete ovdje, to zbilja nema smisla.
Oba puta ovdje odlučio sam se za fini, slabo pečeni, biftek. S tim da sam prvi put uzeo "obični", dok sam drugi put jeo onaj s guščjom jetrom (nalazila se između dva komada bifteka). Kao prilog bifteku dobijete krumpire sa zapečenim kozjim sirom (evo, cure sline dok ovo pišem), a jasno, prije jela poslužen vam je i topli hrskavi kruh koji vrlo brzo cijeli potrošite, s obzirom na to da ga je gušt umakati ga u prvoklasno istarsko maslinovo ulje. Oba bifteka koje sam pojeo bili su pečeni baš kako treba (konobarica vas odmah pita kako želite), a jedino što vas mrvicu zaboli je cijena. Naime, obični košta 22 eura, dok za ovaj s guščjom jetrom, valja izdvojiti 7 eura više. Ipak, ovakvoj sočnosti teško je odoljeti.
I Filip i Maja bili su i više nego zadovoljni svojim jelima. Mlada ždrebetina je bila mekana, fina i sočna, topila se u ustima, dok je Majino jelo, pačja prsa s breskvama meni osobno bilo još bolje od ždrebetine. Mekano, sa sjajnim umakom i komadićima breskvi sa strane. Pri drugom posjetu uzeli smo i paštetu, izvana omotanu carpacciom. Što reći, nego još jedna majstorija iz chefove radionice.
Oba puta popili smo po čašu vina (fini slovenski merlot) i odbili desert, jer nam nije padalo na pamet božanstvene mesne okuse u ustima kvariti nečim slatkim. Večera će vas za dvije osobe izaći od 50-70 eura, ovisno što jedete.
Na kraju balade, što drugo reći, nego, svakako posjetite Debeluh i uvjerite se u gore napisano. Mi jedva čekamo novi posjet, samo eto, da malo uštedimo.
