Više ne mogu podnijeti kišu, ljubav je pukla. Nekoć smo se jako dobro slagale, ali posljednja 2 tjedna prati me u stopu. Svako novo brdo donosilo je novi oblak, svaka nova planina nosila je novu kišu. Ipak, koliko god nam postala nepoželjna, donijela je stotine vodopada u Fiorland nacionalnom parku, točnije u Milfford Soundu.

Antea na Novom Zelandu (Foto: Antea Ćurin)

Mjesto s nevjerojatnih 250 dana kiše godišnje, a kad vidite brošure i slike na Internetu, sunce vrišti "dobrodošli". Prevara! Zbog prevelike kiše sve smo trekkinge morali otkazati.

Prvi put otkad putujemo svi četvero prepustila sam da netko drugi organizira smještaj. Cure su rekle da su našle predivan stančić preko Airbnb-a, što je, s obzirom na vremenske neprilike, zvučalo čarobno. Umalo da je tako i bilo.

Spuštajući se u Milford Sound signal nas je napustio već prije tunela. Homer tunel je, naime, toliko strm da imate osjećaj kako biste se hodajući lako skotrljali niz njega. Oko vas grubo izrazbijano kamenje jasno daje do znanja da ste u utrobi planine. Tunel je počelo graditi svega 5 ljudi s mašklinima i kolima s kojima bi odvozili kamenje. Opasnost posla ubrzo se pokazala kobnom nakon lavine u kojoj su sva petorica poginuli, a ulaz u tunel bio je zatrpan.

Od početka gradnje 1935. prošlo je 18 godina do konačnog otvorenja 1953. Sada auti svakodnevno prolaze, da bi na izlasaku napokon bezbrižno udahnuli i gledali hektolitre vode kako se slijevaju s planine. Planine koje plaču, čudesno! Signal se nije vratio ni kada smo stigli u Milford, pa smo morali pronaći jedini lodge i nadati se da će imati wi fi da možemo pronaći stan.

Došavši u lodge morali smo platiti 3 dolara za 20 MB, a potom, jer je bilo malo, još 5 za dodatnih 30 MB. Da ne bude zabune, ne radi se o 2 ili 3 GB, već zaista o megabajtima. Kada smo napokon imali Internet, Sangeeta je potražila svoj Airbnb i shvatila da se stan koji je rezervirala zapravo nalazi u Aucklandu, a u 9 i po sati navečer, u mjestu kakav je Milford bio te noći, ne želte biti bez smještaja.

Antea na Novom Zelandu (Foto: Antea Ćurin)



Vani je sve upućivalo na to da se zemlja nalazi u malenoj lopti okruženoj vodom, a baš na tom mjestu gdje je Milford, lopta je probušena i voda se slijeva bez naznaka da će ikada prestati.

Žena u lodgeu otvorila nam je 3 kreveta u slučaju nužde, a Ryan je, kao pravi đentlmen, spavao tu večer u autu. Večer smo proveli uz puno vina i potvrdu da Amerikanci zaista trebaju promijeniti svoj sustav školovanja.

U igri koju smo igrali, karta broj 9 označava kategoriju, pa je Finac koji je bio s nama zatražio glavne gradove Europe, ja Azije, a cure bi već na prvom krugu zastale, inače neuroznanstvenice koje se bave proučavanjem mozga djece s autizmom. Kada je došao red na njih i kada su zadale dijelove mozga, svi smo bez problema odradili dva kruga, na što su se i one same počele smijati i govoriti kako zaista shvaćaju zašto se uvijek svi smiju općem znanju Amerikanaca.

Jutro nakon, zakrpa za balon i dalje nije postavljena, činilo se kao da se rupa proširila pa je još više lijevalo. Uskoro sam zaključila da volim što je tako, jer sam na brodu s kojim smo 2,5 sata obilazili fjord, naučila da su samo dva vodopada stalna: Lady Bowen i Stirling, a svi ostali se pojave ovisno o količini kiše. Mi smo ih vidjeli sve!

Ušavši na brod potpuno mokra, čak se i gospođa koja je posluživala kavu sažalila nada mnom i zahtjevala da mi donese ručnik, jer ću se razboljeti. Vrijeme na brodu uglavnom smo proveli unutra, ali veliki prozori pomogli su da uživamo gotovo kao da smo vani. Prolazili smo pored 4 grandiozna slapa nazavana Četiri sestre, poredana tik jedan do drugog.

Potom smo stigli i do Fairy Falls tj. Vilinskog slapa, koji je privremeni, iako je to teško povjerovati doživjevši ga u njegovoj punoj snazi. Naime, ukoliko samo nekoliko dana nema kiše, ovaj slap posve presuši. Legenda kaže da je pijani mornar tvrdio da je gledajući u njega vidio kako se vile igraju okolo, po čemu je, na kraju, dobio i ime.

Antea na Novom Zelandu (Foto: Antea Ćurin)

Dokopavši se napokon auta, hitno smo trebali benzinsku postaju. Kao i inače, svugdje gdje idemo provjerim benzinske postaje, jer na južnom otoku i nisu baš tako česte. Odradila sam i ovaj out zadaću, znala sam da se nedaleko luke krije jedna. Došavši do nje vidjeli smo da radi po principu "posluži se sam", što nije bila nikakva novost.

Već smo navikli na takve postaje gdje samo stavite karticu, natočite gorivo i aparat vam da račun. Međutim, ovaj put stvar nije bila tako jednostavna. Ryan je sa još dvojicom vozača auta pored nas dugo stajao za aparatom, a nas smo se 3 uskoro počele vrpoljiti. Došao je da nas obavijesti da zbog crnih teških oblaka navodno satelit ne može doprijeti do aparata i nijedna od kartica koje su probali ne može biti prihvaćena. Pokušao je još jednom, u nadi da će ipak uspijeti. Nažalost, jedino što je uspio bilo je pokisnuti.

Odvezli smo se natrag u naš spasiteljski lodge od večeri prije da vidimo koje su nam opcije preostale. Gospođa nas je obavijestila da zapravo na benzinskoj, čak i ako se razvedri, nema benzina, sve se potrošilo, a naša jedina opcija je odvesti se do kampa 40 kilometara dalje, koji ima jednu malu pumpu za hitne slučajeve. Ništa to ne bi bilo strašno da se naša lampica za benzin upravo nije upalila.

Čak ni to nije stvaralo toliki problem, jer znali smo da se možemo odvesti 40 kilometara na razervi, ali bilo je pitanje možemo li proći onako strm Homer tunel s toliko malo benzina u rezervaru.

Avantura je uslijedila. 100 metara od tunela vidjeli smo vozilo za pomoć na cestama, pa je Ryan otišao pitati imaju li oni kakav benzin za hitne slučajeve. Brže bolje pobjegao je od gospođe kad mu je po drugi put rekla da, ukoliko i malo sumnja da ne može proći tunel, uopće ne ulazi u njega. Slagavši da ima pola rezervara, vratio se u auto i pričekavši zeleno svijetlo s ove strane tunela, jer samo se u jednom pravcu smije prolaziti, ušli smo u crnilo.

Svakim metrom svi smo navijali kao da smo na utakmici i naš mali Kuratao uspio je izgurati tunel i stići do pumpe za hitne slučajeve, gdje smo litru benzina platili kao zlato. Inače se cijena kreće od 1,70 do 1,85, a mi smo taj dan platili 4 dolara po litri. Natočivši samo onoliko koliko nam je bilo potrebno da stignemo do Te Anua i normalne pumpe, nastavili smo vožnju.

Stali smo putem do Mirror Lakes, jezera na čijoj se površini kao u ogledalu zrcale vrhovi planina, a napravili smo i mali trekking oko obližnjeg jezera. Šetali smo i kroz šumu toliko zelenu da svaka druga boja izgleda neprirodno stavljena u okoliš.

Antea na Novom Zelandu (Foto: Antea Ćurin)

Kasno navečer dovezli smo se natrag do Queenstowna i otišli u kino da budemo malo u toplom i u miru. Bila je to zadnja večer provedena s Chealse i Sangeetom. Jutro nakon Ryan ih je odveo u hostel, a ja sam sjela u predavni mali kafić uz jezero i pisala. Ti mali trenutci moj su najdraži dio putovanja. Tišina, predivna priroda, kava, neka hrana koju još nisam probala, laptop i ja. Mala doza sreće za mene.

Pozdravivši se s curama i popivši posljednju zajedničku pivu, bar što se Novog Zelanda tiče, Ryan i ja opet smo bili sami u autu. Otišli smo kod već dobro znanih Johna i Kimmy u Lakes and Lodge, u Kingston. Sien, jedna od njihovih zaposlenica, imala je rođendan, a u hostelu se okupilo poprilično veselo društvo. Mađioničar, žongler, cura koja vrti poie i svi smo zajedno bili na obiteljskoj večeri koju je taj dan John spremao.

Ovoga puta nije bila janjetina već pizza, ali kakva pizza. Koja god pizza bi stigla na stol, bila je bolja od one prethodne, a onda su donijeli pizzu s pancetom i bananama. Koliko god čudno ta kombinacija zvučala, ja sada dok pišem ovu rečenicu grickam usnicu i razmišljam kako jedva čekam stići kući da je napravim svojim prijateljima i obitelji, jer toliko željno želim da i oni kušaju to izvanredno čudo.

Idućeg dana opet smo se oprostili od ovih divnih ljudi i krenuli natrag na cestu. Ryan je samo vozio ne znajući gdje idemo, a išli smo u Gore. To je bilo moje iznenađenje za njega. Svim Kiwiima kojima sam rekla da sam bila u Goreu imali su isti izraz lica i pitanje: "Zašto bi itko išao u Gore, što si radila tamo?".

Antea na Novom Zelandu (Foto: Antea Ćurin)

Naime, Ryan jako voli viski, a u Goreu se nalazi muzej tog pića. Došavši u Muzej Hokonui Moonshine nije mogao vjerovati da smo došli u muzej viskija. Kupili smo karte koje su nam osigurale i malu degustaciju na kraju te sjeli pogledati film o ljudima koji su prvi naselili Gore i počeli proizvoditi viski. Pogađate, riječ je o Škotima.

Cijelo područje obskrbljivala je više-manje jedna obitelj, koja je čak i u vrijeme prohibicije u tajnosti radila viski. Oduševljeni pričom i malim preslatkim muzejom, ostali smo na kraju razočarani samim pićem. Za moje pojmove super, jer je bio s medom, sladak i jako me podsjećao na našu medicu, ali Ryanov je za njegov pojam dobrog viskija bio razočaranje.

Od Gorea spustili smo se do Invercagll, još jedan od gradova za koji su se ljudi pitali "zašto"? Večerali smo i, još jednom, s obzirom na pljusak koji je padao bez prestanka, otišli u kino. Probudivši se u kampu, krenuli smo istražiti Caatelines Coast. Cijeli dan proveli smo vozajući se malim cesticama, gledajući slapove, jezera, svjetionike, ali ono što nas se najviše dojmilo bila je Lost Gypsy Gallery. Mala svaštara tik pored ceste, nešto pored čega ne možete proći, a da ne stanete.

Umjetnik koji od smeća, igrajući se pritom botunima, svjetlom i strujom, stvara čudesa. Pola galerije nalazi se u starom ciganskom autobusu, a druga polovica u pozadini, u šarolikom vrtu. Čudesa koje stvara teško su objašnjiva riječima, ali svakako obilazak najjužnije točke južnog otoka po meni je vrijedan upravo zbog ove male čudesne svaštare uz cestu i njenog iznimnog i kreativnog vlasnika.

Antea na Novom Zelandu (Foto: Antea Ćurin)

Moje putovanje južnim otokom, a time i s Ryanom, završavalo je u Dunedinu, preslatkom gradu s bogatom kulturom kafića i kave, nazivanog i studentskim gradom južnog otoka. Nekih 80 kilometara od grada posljednja je prirodna ljepota koju ću posjetit na južnom otoku, a riječ je Moeraki Boulders.

Pravilne okrugle stijene pobacane po plaži i znanstvno su neobjašnjive, ali misli se da su stare oko 60 milijuna godina. Maurska legenda kaže da su to zapravo košare koje su ispale iz kanua Arai - te - uru.

Samo nekoliko kilometara od skretanja za stijene nalazi se mali fast food/ restoran/ caffe bar u kojeg smo slučajno ušli naručili cheesbourger i tek onda ugledali Tripadviserovih 5 zvjezdica na zidu. Čekajući sendviče u tom malom prostoru od 10-ak kvadrata, u tih nekoliko minuta ušlo je još 6 ljudi.

Sve poprilično zapušteno nikako nije ukazivalo na neku veličanstvanu hranu, a onda: najveće iznenađenje ikad, najbolji sendvič koji smo pojeli u životu, kako Ryanu, tako i meni. Čini se da zaista ništa nije onako kako izgleda na prvu, ništa i nikog ne bismo trebali suditi po vanjštini, jer nikad ne znaš što se krije unutra, pa makar se radilo i o sendviču.

Ryan me odvezao na aerodrom i pozdravili smo se ne znajući kad će nam se opet putovi sresti, ali uvjereni da hoće. I to brzo, jer mi, mi smo putnici, a s njima nikad ne znaš gdje će ih put odvesti.

CIJENE:

Milford Sound tura brodom: 80 dolara
Viski muzej: 5 dolara
Lost Gypsy Gallery: 5 dolara