Galerija
„Što se događa kada bacimo vrećicu u more? Tako je, neko vrijeme će plivati. A onda? Potonuti. S vremenom će se pretvoriti u nešto malo – mikroplastiku, koju će pojesti ribe. Nakon toga ćemo je pojesti i mi!“, rečenicu za rečenicom obarao je rekorde dječje pozornosti profesor Domagoj Jakopović, poznatiji kao Ribafish, na plaži u Novalji ispred gomile klinaca koji su dobrovoljno odlučili naučiti nešto o ekologiji, važnosti hrvatskih otoka i životu na njima.
Kao i nešto kasnije, zajedničkim snagama, počistiti plažu od zgužvanih papira, "uvenulih" boca i zahrđalih pivskih čepova. Tijekom čitavog predavanja nije zasvijetlio niti jedan ekran mobitela, a profesor je pretrpio samo lakše tjelesne ozljede jer su najzaigraniji 'mali Novaljalci' odlučili provjeriti njegovo strpljenje gađajući ga kamenčićima. Šalu na stranu, najupornija Riba na Jadranu neumorno pliva već treću godinu kako bi spojio sve naše nastanjene otoke. A ima ih 50.
Na svakom otoku neki novi klinci nakon sata ekologije u prirodi među genijalnim poklonima dobiju i kartu na kojoj mogu išarati one otoke koje su posjetili. To je, kako im je i ispričao Riba u plićaku onoga dana na plaži u Novalji, poticaj više da se upišu u izviđače, pjevanje, folklor ili neku drugu aktivnost koja im pruža priliku da bolje upoznaju „jedinu našu“ i pripaze da ostane lijepa. Kao i da pokušaju sačuvati svijet koji je u zabrinjavajuće lošoj formi. Dovoljno je baciti oko na najgori „otok“ svijeta, odnosno 80 tisuća tona plastičnog otpada što pliva između Kalifornije i Havaja, pokriva 1,6 milijuna četvornih kilometara i neprestano raste, da bismo shvatili da nešto treba mijenjati. I to brzo.
Ono što upoznamo, prije ćemo htjeti sačuvati, a jedan od Ribafishevih poučaka je i taj da što više vremena trebamo provesti s klincima u prirodi. Jedan od načina za to je i geocaching, ili traženje skrivenog blaga. Za one koji ne znaju, riječ je o „izumu“ dva Amerikanca koji su prije nekog vremena u prirodi sakrili kutijicu s bilježnicom, skinuli koordinate GPS-om, napravili zagonetku i postavili je na internet. U međuvremenu je broj geocachera narastao na pet milijuna poklonika diljem svijeta koji neumorno šetaju ili voze bicikle u potrazi za skrivenim blagom – cacheom. Ideja je da nađete kutijicu, potpišete se, vratite je na isto mjesto, i upišete se na internetskoj stranici, odnosno da iziđete s djecom iz kuće i istražite svijet oko sebe.
A zašto Riba neumorno pliva, poput morskog psa koji nikada ne staje? Zato što je jednom, ne tako davno, obećao znatiželjnom dječaku s bezbroj nadimaka da će njih dvojica osvojiti sve naše naseljene otoke i onda s guštom zašarati kartu Hrvatske. Rok je pronašao više od 200 geocacheva i posjetio osam otoka, a ostale je ostavio tati Ribi da osvoji za obojicu. Posljednju dječju priču Riba je Roku ispričao u knjizi RokOtok koju mališani pronalaze u vrećici s darovima, uz kartu Hrvatske.
Obećanje Roku preraslo je u RokOtok, jedan od najljepših hrvatskih projekata što okuplja djecu, uči ih pravim vrijednostima te im kroz igru otvara vidike, a roditeljima daje materijala za razmišljanje o tome kako život nema reprizu. Da biste osjetili tu energiju kojom klinci dočekuju Ribafisha, vesele se i smiju, zajedno s odraslima, nema druge nego krenuti prema jednoj od preostalih plaža na koju će Domagoj doći sa svojim jatom, ekipom koja ga voli i čuva, pazi na njega dok se probija kroz valove i kormilari rješavanjem bezbroj sitnica koje svakodnevno čine projekt izazovnim.
Da se previše ne opuste, zapetljaju ih čvorovi bure, uspore zdravstvene tegobe i brojne druge zavrzlame, većinom nevidljive gledateljima i navijačima koji često nisu svjesni što sve stoji iza cijele priče. Bez obzira na poteškoće, kao u nekoj kompjutorskoj igri, RokOtok ekipa neumorno prelazi nivoe, ide prema cilju.
Nego, kako pobogu, Riba i dalje pliva? Nitko ne zna. Ali recimo da je kao Corto Maltese odlučio ucrtati novi put na svojem dlanu - zamahom za zamahom na RokOtok avanturi otići svaki dan malo dalje. Otisnuti se od Proizda na kojem je sve počelo, do Krka na valovima tuge, bijesa, ali prije svega ljubavi. Ljubavi prema osmijehu jednog dječaka s bezbroj nadimaka i njegovim smeđim očima koje mu pokazuju put u mraku. Ljubavi u obliku kockica nanizanih na narukvici koju su izradile djevojčice s otoka Paga. Slatkih slova RokOtoka, oblikovanih u rapsku tortu. Jedne male grlilice sa Silbe i njenog najiskrenijeg “Puno ti hvala”. Razgovora o Transformerima i prirodi na Šćedru s jedinim dječakom koji je došao na doček. Dobrih ljudi iz Mandra, Ilovika, Premude, Zagreba… kao i onih koji s njim plivaju – pa makar ga i ponekad usporavali, jer ga svaki put podsjete na to da je ekipa jaka koliko i najslabiji član.
Ljubavi posade RokOtoka, neumornih volontera velikog srca na jedrilici Viki. Crvenokose Kasandre, koja bi u pričama bila jedina sirena koja je ikada odlučila ostati na brodu - njegovog kormila.
Zaboravljeno hrvatsko selo: Mjesto bez stanovnika u koje ljudi iz cijelog svijeta dolaze na janjetinu ispod peke
