Galerija
Posebno mjesto u njezinu opusu zauzima putopisna proza. Predavanje koje će ovoga četvrtka održati u Putničkoj klasi Centra za kulturu Trešnjevka temelji se na rukopisu knjige Tamo, tamo koji okuplja niz putopisa s putovanja u europske metropole poput Pariza, Londona, Madrida i Napulja, ali i, kako kaže, "malena mjesta srca moga".
Večer će, baš kao i knjiga, biti posvećena gradovima - kao sugovornicima, kao mjestima susreta, kao mjestima otkrivanja. O njima autorica ne prepričava ono stoput čuveno, ne donosi one poznate slike, već sasvim intimne dojmove ili one neočekivane, ali bučne i nimalo intimne ili pak one razasute točke u kojima se križaju osobno i svačije, znatiželja i umjetnost, veliko i sasvim banalno.
A nas je zanimalo kako putuje, kako doživljava nove svjetove u kojima se nađe i, naravno – kako piše.
Predavanje je zapravo najava Vaše buduće knjige. Kamo nas sve vodite u njoj?
Jest, predavanje je, sad me plašite, nadam se, razgovor o knjizi koju pišem, a građu za nju sam prikupila i napisala na putovanjima. Nisu to neka spektakularna putovanja u daleke i nepoznate zemlje, to su ova naša brzopotezna putovanja u turističke destinacije. Madrid, Napulj, Pariz, London… I neka malo duža Tokyo, Kobe… A onda sam tu uključila i “mala” putovanja u mjesta koja inače ne završavaju u putopisima: Koločep, Zadar. Ne znam još točno što će na kraju postati dio te cjeline ili će iz nje ispasti jer postoji jedna unutarnja dinamika gotove knjige, neka logika koja drži tekstove čvrsto da se ne razbiju u niz nasumičnih dojmova.
Kako je knjiga složena - tj. po kojem se ključu u njoj našlo sve što se u njoj našlo?
Ključ je tekst nastao iz iskustva koje se uspjelo tako plodonosno utisnuti da sam imala volje i ljubavi sjesti i to sve zapisati. Dojmovi s putovanja prečesto skliznu s nas, ostanu u nekom mutnom osjećaju sličnom snu. Ako ih ne zapišemo. Taj napor da za doživljeno nađem vrijeme i tekst čini to putovanje drugačijim. (Kao Mali Princ. :)) Šala, ali otprilike to je to, ako sam putovanje proživjela iznova kroz izbor trenutaka, stvaranje teksta, izvlačenje iz te mutne kaše dojmova onoga što me se dojmilo najviše, a kod mene je to uvijek neki detalj koji povlači za sobom asocijacije na čitateljsko iskustvo ili osobnu prtljagu uspomena - nastaje putopis koji je više feneomenološki esejski hibrid potaknut prostorom, nego prosti putopis koji je utemeljen na podacima vezanima za mjesto, vrijeme i događaje. Ja sam kao onaj lik Filip Latinovicz koji se gubio u detaljima i nikako nije mogao da tim detaljima oko sebe udahne neki dublji smisao. Tako ja odlazim na put, kao netko tko želi svemu tome dati neki dublji smisao.
Što Vas na putovanjima oduševljava u gradovima, a što u malim mjestima?
Ja nisam zahtjevna i lako me oduševiti, a isto tako mogu stajati pred čudesima, a da ne mignem okom. To što me pokreće nije lako definirati. To je ono što Vili Matula u svojoj predstavi "Točka" zove “ono nešto” i pripada više nevidljivome nego vidljivome. Dovoljan je jedan neobičan luk ulice ili nešto što se iznad grada pomalja kroz atmosferu da oslobodi duha iz boce i ja onda nasrćem na to iskustvo, a najčešće nasrćem tekstom i asocijacijama. Isto tako, ponekad hodam svijetom tupa i smorena. Ne mogu reći točno jer, vidite i sami, nema recepta. Čulni utisci, kakofonija, život grada, bilo grada, urbanizam, fenomen spoja čovjeka i grada… sve to, i slične stvari, u meni šilji olovku. Jezik, toponimi, humor, drevno i novo, sve ono u što je Život utisnuo svoj pečat pa to još uvijek živi i vrije i privlači. To može biti Opuzen koliko i Yokohama. Ja sam pjesnikinja, a to znači da sam u potrazi za odgovorima, slikama i ljudskim iskustvom i da mi je dano da mogu vidjeti smisao u spojevima, pa to na svojim putovanjima i radim. Otkidam komadiće i poslije ih spajam u jednu novu cjelinu. Oduševljava me, i u velikim i u malim gradovima, kad vidim kako mjesto živi samo od sebe i kako ima u sebi neku snagu da se opire ili podaje čovjeku. Povrh svega toga volim doći negdje prvi put, to me jako veseli. Podsjeća me na djetinjstvo i kako mi je otac govorio: “Samo da ti rit puta vidi”.
Putovanja nisu uvijek fizička,“geografska” kretanja... Što za Vas znači putovati?
U Zadru se kaže: “Što ti je sad potreba izlagati se putu?” Tako ja to vidim. Izlažem se putu. Postojim Ja i postoji putovanje kao neko novo iskustvo. Putovanje u tekst kao čitatelj, putovanje u tekst kao autor ili sve drugo što ti život servira. Lakše je tako živjeti. Na radionicama pisanja koje vodim često započinjem s prikupljanjem detalja u svakodnevici. Ono što se dogodi s mojim polaznicima je uvijek radost u otkrivanju spoznaje da je svijet nešto sasvim drugo ako staneš i zapišeš. Odjednom se sve pretvori u pozornicu i scenografiju i poprište priče i drame.
Što za mene znači putovanje? Prvo, radost da se mogu i smijem slobodno kretati, da imam tu privilegiju biti putnik. Jako sam romantična u tim trenucima i sad otkrivam da sam djetinje naoružana vjerom da putovanja nešto donose. Sve ljude veseli putovanje. Kad sam bila mala dosta sam putovala s bakom. Ona bi se spremala danima za putovanje, išla bi frizeru, pripremala odjeću i stvari, štampu itd. Dan putovanja bio je isto dan putovanja, hoću reći, nije se samo što brže prelazilo s jednog na drugo mjesto, nego se sjedilo cijeli dan u vlaku, brodu, autu, jelo se, čitalo, susretalo druge ljude, razmišljalo buljeći kroz prozor. Sjećam se one Unske pruge i slapova na zelenoj rijeci i mojih roditelja koji su stalno govorili: ”Gledaj kroz prozor”.
Danas u pisanju o putovanjima imam priliku ponovo proživjeti te stvari za koje nisam mogla znati da će mi tako ostati urezane u pamćenje. Ta izmještenost, bivanje između, na putu, polje je mogućnosti. Volim tu neizvjesnost.
Postoji li razlika između turističkog (ili stvarnog) i književnog putovanja?
Pa sad, i postoji i ne postoji. Odgovor leži u čovjeku. Naravno da postoji razlika u turističkim aranžmanima ili pustolovnom putovanju. Aha, ne pitate me to nego književno putovanje. Isti je odgovor. Razlika postoji, ali najbolje je kad se spoje ova dva puta. Izmještenost ima snagu isključiti nas s autopilota koji često navigava našu svakodnevicu pa živnemo u susretu sa sobom, svojom snagom, logikom, željama, energijom.
Kada znate da ste stvarno “doživjeli” neko mjesto, a ne samo prošli kroz njega?
Da sam stvarno negdje bila znam kada to mjesto ostavi na mene utisak, kad se dogodi razmjena i kada osjećam da komunicira sa mnom. Turističke destinacije znaju biti umrtvljene od života jer istisnemo pravi život do te mjere da ostanu samo oglodane ljušture gradova. Turisti su kao mravi koji pojedu ježa na obali. Ali i turisti su ljudi, zar ne? A gradovi koji su im se dali i dalje su gradovi, samo su se malo razletili. Ja dolazim iz Dubrovnika i radim, između ostaloga, i kao turistički vodič pa vježbam na tim dojmovima. Svi bismo htjeli ići tamo gdje nema turista, a da smo istovremeno mi turisti.
Neki su gradovi otvoreniji, neki su tvrdi, neki lažu, viču, prodaju a neki se dure i tvrdi su. Neki su tako zacementirani svojom poviješću da pod tim oklopom teško dišu, a neki vibriraju i dalje. Veliki, snažni gradovi su mi uvijek bili dragi jer ja dolazim iz malog mjestai živim u malome gradu, pa su mi veliki gradovi čudo. Prve sam putopise pisala kroz poeziju i sjećam se tih ciklusa pjesama kroz Italiju kad sam lovila smisao kratkim boravcima u gradovima, kako sam dojmove i pisala u bilježnicu na koljenima da mi ne bi pobjeglo ono nešto bitno. Uglavnom ako zapišem - ostaje. Moram ovdje spomenuti i literaturu, moji prvi putopisi su "Skitnje" Matka Peića. "Mediteranski brevijar" mi je jedna od najdražih knjiga koju ću valjda uvijek čitati. Iz tih sam knjiga učila o prostoru.
Jesu li mjesta “Vašeg srca” takva zbog toga kakva su sama po sebi ili zbog onoga što su Vama učinila?
Ovo drugo, ali ne samo meni nego i drugim ljudima koji su o tome pisali. Ja volim npr. Split, obožavam taj grad, ali volim ga i zbog Ujevića. Npr. “Zelenu granu s tugom žutog voća u nekom starom spljetskom perivoju”. U tu pjesnikovu sliku ja sam ugradila svoj doživljaj, ne znam tko je tu prvi koga ugradio i zašto i kada jer tu se granice gube i nisu mi više važne. Gradovi opisani i gradovi neopisani nisu isti gradovi. Tužni su neopisani gradovi u kojima nitko nije zastao i nešto zapisao, pa makar neki glupi grafit kao “Ovdje je noćio Miško”. Tako je nešto pisalo u trogirskoj loži ispod reljefa koji je napravio Meštrović, dakle nešto tako banalno u renesansnoj loži. “Ovdje je noćio Miško”. Smiješno, ali eto, meni je to smisleno. Naravno da je taj grafit izbrisan i da je to narušavanje spomeničke baštine, ali shvaćate što želim reći. Pisati o prostoru najviše me privlači. Koncept lutaoca, onoga koji šeće bez cilja i otkriva putem vlastite puteve, najbliži mi je.
Vaši su putopisi glasni, puni mirisa i boja. Putujete li svjesno “skupljajući” takve fragmente?
Da. Svijet primamo kroz čula i ja ih svjesno otvaram. Naćulim uši, otvorim oči, njuškam, pipkam, probam sve što se probati da. Mirisi i hrana i piće, teksture gradova, ono što tamo jedu, rade, kako bulje u sunce, muvaju se. Kako kupuju, kako drže kuće, gledaju. Jednom je negdje u Turskoj na istoku neka kokoš uporno bježala kroz rupu na vratima, a gazdarica sva zamotana odškrinula bi kapiju i vratila je nazad, za par minuta ova bi opet šmugla i spremala se pobjeći. Ja sam sjedila na nekom zidiću i bila sam jako ljuta jer nisam mogla kupiti neki nakit, nešto sam se porječkala pa sam kipila usred bijesa, ljutnje, tuge, uvrijeđenosti, durila sam se i sjedila i gledala u tu kokoš koja bježi, a netko je stalno vraća nazad.
Da sam imala kameru mogla sam napraviti short. Zapravo je poetika kratkometražnog filma ona poetika koja mi je najbliža u pisanju putopisa. Ta je kokoš ostala tako živa u mome sjećanju, ljutnja je splasnula, ostala je slika srebra koje se tamo prodavalo, žilet žica kroz pustinju prema Siriji i ta luda kokošica. Crna.
O kojem mjestu ili putovanju biste voljeli pisati - a još niste? Putujete li da pišete ili i pišete da biste (opet) putovali?
Voljela bih vidjeti sjever. Voljela bih vidjeti one dosadne prazne gradove na sjeveru. Imam problem jer oni koji putuju sa mnom znaju reći: Šta ćeš tamo, tamo ništa nema? Vjerojatno su u pravu, ali ja bih išla samo da vidim kako ništa nema. Uživala sam čitati Andreja Stasiuka i uživala sam u njegovim opisima srednje i istočne Europe i bivšeg istočnog bloka. Mislim da sam se čitajući njega ohrabrila i da sama pišem. Moram spomenuti još jednu knjigu koju jako volim a to su "Rijeke" Esther Kinsky. Oni pišu o zabačenim, derutnim krajevima, napuštenim, zahrđalim pristaništima, mjestima gdje je civilizacija malaksala u svome naporu, a priroda preuzela kontrolu. Stražnja dvorišta, slijepi kolosjeci, remize, okretišta, stovarišta, luke. To je atmosfera koju volim više od šarenih gradova. Ne pitajte me zašto. Tu se nekako bolje sve vidi, u toj oskudici.
Voljela bih još biti na rezidenciji u nekom gradu dovoljno dugo da ga mogu sama istražiti. Ne znam zašto ne iskoristim tu priliku, a to želim.
Ovo drugo, putujem li da pišem, pa da. Kad putujem veselim se da ću pisati iako ima mjesta koja nisam zapisala. Morat ću opet ići npr. u Albaniju. Nisam imala vremena, nešto sam sve brzala i tako je Drač ostao lebdjeti negdje na počeku.
Je li za Vas putovanje bijeg ili povratak, i - isto tako - je li pisanje bijeg ili povratak?
Vaša su pitanja vrlo nadahnjujuća i poticajna i jasno da mogu odgovoriti i da i ne. Prije bih rekla povratak nego bijeg. Isto i za pisanje. Naravno da može biti i bijeg, zavisi kako se uzme, ali u onom dubljem smislu to mi je više put prema nečemu što me tamo čeka.
Zašto posjetiti Grčku zimi: Očaravajuća zemlja koja se tako lako uvlači pod kožu
