Dok smo lutali prazninom Sahare boreći se protiv vjetra, informacije iz vanjskog svijeta do nas su stizale na kapaljku. Naše su misli tada bile usmjerene na dnevne dionice i opskrbu hranom i vodom. Ali unatoč praznini ponekad smo uspijevali uhvatiti signal i površno pratiti vijesti koje nas tada nisu osobito zanimale. Te smo trenutke radije koristili da bi se javili našim partnerima i obitelji, poslali tekstove i objavili statuse na raznim društvenim mrežama. Načuli smo nešto o pojavi novog virusa, da se Kina zatvara i da se uvode nekakve karantene. Ali to je sve tada bilo toliko daleko od nas i potpuno nebitno da nismo obraćali veliku pozornost.
Tek na mauritansko-marokanskoj granici uvidjeli smo da je to ipak ozbiljnije od prolaznog naslova na nekom portalu. Dugo su marokanski službenici promatrali moj japanski pečat u putovnici, dok su Ivana zbog kineskog pozvali na razgovor. Prokomentirali smo to uz smijeh kazavši u vožnji koliki je blagoslov biti daleko od svega, od tih informacija i naslova koji stvaraju paranoju i nama ništa ne znače.
Goranov plan bijega propao je odmah: "Policajac je nazvao i rekao da noć provedemo u kafiću"
Prolazili su dani u kojima smo se lakše ili teže primicali svom cilju. Polako smo računali kilometre do njega i koliko nam je dana još potrebno da bi stigli. Provjeravali smo avionske karte i najjeftiniji način povratka doma. Kad sam konačno bio siguran u datum dolaska do cilja, kupio sam kartu koja će me vratiti kući: Tangier-Madrid-Venecija. Relativno jeftino i, što je najbitnije, jednostavno za nekog tko živi u Umagu. Ali već dva dana nakon toga pročitao sam vijest o pojavi nepoznatog virusa u Italiji. Proglašava se crvena zona u nekoliko regija, a jedna od njih je i Venecija. Zovem prijatelje u Italiji koji mi objašnjavaju da nema nikakvih problema, da se može proći kroz te regije i da će sigurno sve proći u najboljem redu. No, od tog se dana nešto u meni promijenilo. Pažljivije sam pratio vijesti i razvoj događaja.
Kako je vrijeme prolazilo, počele su prve provjere na talijansko-slovenskoj granici, kao i na hrvatskoj, da bi s vremenom došlo do restrikcije kretanja. Gledam slike područja koje poznajem na svim portalima. Svakodnevno razgovaram s prijateljima iz Trsta i provjeravam informacije zračne luke Marko Polo. „Sve radi, proći ćeš, bez brige,“ svi me uvjeravaju.
Priča o virusu proširila se čitavim Marokom, a posljednjih nekoliko dana često sam čuo ljude kako za mnom viču: „Korona!“ U meni bi se tada stvarao čudan osjećaj. Bijelac počinje predstavljati opasnost, osjećam da se ljudi odmiču od mene i čudno me promatraju. U međuvremenu, u Italiji se granice provjeravaju sve strože, navodno se ljudima mjeri i temperatura. Pojavljuju se prve informacije o izolaciji ljudi i planovima za karantenu.
Konačno je došao taj dan. Iz sela Fnideq, nakon više od 3500 kilometara bicikliranja, ulazim u Ceutu koja predstavlja jedan od španjolskih teritorija na afričkom kontinentu. Došao sam do svog cilja, do željezne ograde koja odvaja Afriku od Europske unije. U tom trenutku, daleko od mene, Erdogan otvara granice izbjeglicama, a grčka policija silom zaustavlja njihovo napredovanje prema Grčkoj.
Goran u afričkoj avanturi: Borba dvoje ljudi na biciklima u "praznini" pustinje
Slike loše i nehumane politike urezuju mi se u pamćenje, ali osim njih i dalje razmišljam o Veneciji i tom posljednjem letu koji označava moj povratak i zasluženi odmor. Zovem doma i javljam svojima da bi možda trebalo smisliti neki drukčiji način povratka. Imam javni prijevoz do Kopra u Sloveniji i predlažem da dođu po mene s dva auta. Jednim bi se trebali vratiti moj otac i bratić, u drugi ću ući ja s biciklom. Unatoč uvjeravanju da to nije potrebno, smatram da treba biti odgovoran. Razmišljam o svom djedu i starijim ljudima koji žive u mom selu. Znam da je posljednje što želim to da moja putovanja prouzroče neku tragediju. Tako nešto ne bih si nikada oprostio i teško bih s time mogao nastaviti živjeti.
Svi mi tvrde da je dovoljno ne reći istinu na granici, ali smatram da to nije ispravan način. Istog dana iznenađuje me mail da je let iz Madrida za Veneciju otkazan i da mi se nudi druga mogućnost. Odabirem Zagreb i uskoro dobivam potvrdu da mogu ubaciti bicikl u avion. Nakon dugo vremena briga o povratku nestaje i odlučujem se s prijateljem iz Palestine povući nekoliko dana u pustinju. Ali u pustinji nismo pronašli traženi mir. Najprije su njemu otkazani letovi. Dva dana za redom gledao sam kako se trudi organizirati svoj povratak da bi na kraju ranije od previđenog napustio Maroko.
Upravo na dan kad je Ahmed poletio započinje moja drama. Kao da je svijet rekao stop, od sada nema više naprijed. Odjednom je nestalo sve, sadašnjost je samo progutala ono lijepo što se događalo prije i otpuhnula budućnost o kojoj sam maštao dok sam pedalirao prema horizontu. U jednom se trenu sve raspalo i ostali su samo temelji na kojima se jasno vidjelo što je doista vrijedno u životu. U sljedećih nekoliko dana moje dvorište i obitelj postali su moj glavni cilj. Povratak se pretvorio u novo putovanje u kojem sam se borio s nevidljivim neprijateljem koji mi je svaki dan rušio planove.
Tišina pustinje: Putovanje na granici izdržljivosti Gorana Blaževića
Usred noći, potpuno nenajavljeno, Maroko je zatvorio sve zračne i pomorske puteve za Španjolsku. Dolazi mail o otkazanom letu i počinje moj suludi povratak prema Tangieru u kojem sam ostavio većinu svojih stvari. Svjestan sam situacije i da moram što prije poletjeti prema doma. Broj slučajeva u Europi sa svakim se satom povećava. Marokanci mi govore da se ne brinem, ali vidim da nisu svjesni što se zbiva. Pukom srećom, ulazim u auto koji me besplatno vozi do Meknesa. Dok prelazimo preko planine Atlas, ne pridajem pažnju ljepoti koji me okružuje. Tražim novi let, po mogućnosti što jeftiniji. U isto vrijeme pratim broj zaraženih ljudi u pojedinim državama. Smatram da će ona s najmanjim brojem biti zadnja prema kojoj će Maroko zatvoriti granice pa se nakon dugog razmišljanja odlučujem za Portugal. Za dva dana imam let Casablanca-Lisabon i nekoliko sati nakon njega Lisabon-Munchen-Zagreb... Navečer dolazim do Tangiera i bacam se u krevet, umoran od ludog dana iza mene.
Rano ujutro budi me zvuk poruke, poluzatvorenih očiju čitam mail: „Otkazan je vaš let Lisabon-Munchen-Zagreb.“ Opet sam na početku. Otvaram tražilice letova i pronađem let Lisabon-Pariz-Zagreb. Svjestan sam rizika i velikog broja slučajeva oboljelih u Parizu, ali vodim se logikom da su to velike aviokompanije u pitanju i da vjerojatno neće otkazati letove. Za svaki slučaj uplaćujem osiguranje za povrat novca u slučaju otkazivanja leta.
U tom trenutku svega jedan dan me dijeli od mog prvog leta, ali svjestan sam da se još svašta u međuvremenu može dogoditi. Pokušavam zaokupiti um nečim drugim. Radim na novom blogu, otvaram kutiju s biciklom koju iz praktičnih razloga odlučujem ostaviti u Maroku. Izvlačim iz nje vreću za spavanje i šator. Ako uspijem doći do Lisabona, barem sam u Europskoj uniji.
Svjestan sam da će ova priča oko virusa potrajati i da imam 24 sata da prođem Španjolsku prije nego što zatvore i te granice. Ako nešto pukne i otkažu mi let za Pariz, pokušat ću nekako kopnom dogurati do Francuske. Prolazim kroz sve strategije. Znam točno što moram učiniti ako zapnem u Lisabonu i isto tako ako zapnem u Parizu. Zato smatram da su mi šator i vreća u ovom trenutku neophodni. S tim ću moći krenuti na put unatoč svim preprekama koje su moguće ako nešto krene po zlu.
Na internetu sam čitav dan, provjeravam mail u strahu od otkazivanja leta za Lisabon. Odjednom pronalazim članak objavljen prije manje od sat vremena. Maroko otkazuje sve letove za 20 zemalja, među kojima je i Portugal. Čitam tekst u nevjerici dok mi bol preuzima želudac i polagano se širi tijelom. Je li moguće da sam ponovno na početku?! Na mail još nije došla nikakva obavijest. Sati prolaze i noć pada nad Tangier. Iz džamija se čuje poziv na molitvu koji u mom srcu odzvanja poput poziva na apokalipsu. Po Maroku se priča svašta, da je virus stigao i ovdje, da vlasti pozivaju ljude da se opskrbe vodom. Dućani se prazne u sljedećim satima, iz minute u minutu osjeća se sve veći strah i neizvjesnost.
Maja i Goran: Cipelcugom na put oko 88 japanskih hramova u 44 dana
Pokušavam ostati smiren i stalno provjeravam mail na kojem još nema vijesti o otkazivanju. U tražilicu upisujem let Casablanca-Lisabon i vidim da je još tamo. Trebao bih spavati, ali ne mogu. Odlučujem otvoriti stranicu aviokompanije i pokušati ponovno kupiti taj let. Upisujem polazište i odredište, datum i vrijeme, stisnem enter i s nestrpljenjem promatram animaciju aviona kako se vrti prije prikazivanja rezultata. Nema leta. Pokušam ponovno i rezultat je isti: nema leta za taj dan. U isto vrijeme nema ni maila o otkazivanju.
Pitam se što da radim dok osjećam kako mi čitavo tijelo vibrira. Umoran sam od svega, od tih pustih traženja letova, od bicikliranja i dvomjesečnog putovanja. Želim doma. Sljedećih sat vremena pregledavam tražilice letova i uviđam da su one samo varka u ovom trenutku. Još uvijek nude letove preko Španjolske kojih nema već skoro dva dana. Shvaćam da trebam gledati letove na službenim stranicama aviokompanija jer su njihovi podaci pouzdaniji. Odlučujem se za Tursku i pronalazim let za Istanbul, 16.3., u ponoć i dvadeset. Cijena je paprena, ali to me nimalo ne zanima. Još nije došao mail, ali nešto mi govori da kupim let za Tursku. U trenutku kad ga kupim začujem poznati zvuk s mobitela i primim obavijest o otkazanom letu za Lisabon. Dakle, i Portugal je otpao, ali barem imam Tursku. Istražujem kako dalje odatle i pronađem jeftini let za Beograd. To je to, to je moj put doma.
Prije spavanja nešto me tjera da ponovno guglam „Maroko zatvara granice“ i nailazim na novi tekst objavljen prije trideset minuta: „Maroko je službeno najavio da zatvara sve letove s 25 zemalja.“ Otvaram link i čitam popis zemalja među kojima je i Turska. Gotovo je, izgleda da je moj trud bio uzaludan…. Bacam se u krevet i tonem u san od umora i očaja. Nakon par sati budi me svjetlo dana. Nemam volje ustati iz kreveta. Već se danima nisam naspavao, a saznanje da Maroko postaje moja nova stvarnost ubija me do kraja. Pitam se što me čeka, kako se sada ponašati?
Po prvi put suze orose moje obraze. Ne zbog straha koliko zbog tuge jer se sve ono što sam planirao i zamišljao odjednom urušilo. Koliko sam dana u praznini zamišljao svoj novi život jednom kad se vratim doma. Koliko se samo ideja i inspiracije rodilo u pijesku. Kako sam se samo veselio životu koji je preda mnom. A sad sam tu, zatvoren, na tko zna koliko dugo. U travnju bih se trebao javiti na posao. Koje će posljedice moje nepojavljivanje izazvati? Ustajem iz kreveta, uzimam torbu i krećem prema željezničkom kolodvoru. Dolazim do Casablance i idem ravno na aerodrom. U zgradi vlada kaos. Na tisuće ljudi, svakakvih pogleda u očima. Vidim suze i čujem očajne urlike zbog otkazanih letova. Promatram starije žene kako spavaju po podu, roditelje kako se s maskama na licu igraju sa svojom djecom. Neki su tu danima, sjede i čekaju da im njihove države pošalju avione da ih vrate doma.
Moj let još nije na popisu. Dugo promatram popis aviona pored kojih uglavnom svjetluca natpis CANCELLED. Odjednom se pojavljuje, pomaknuli su ga na 23h. Sat vremena prije službenog zatvaranja granica. Iz sata u sat na aerodromu je sve veća gužva. Nemoguće je ne dodirivati ljude i održati odstojanje. Ako ću se igdje razboljeti, onda je to ovdje, pomislio sam na trenutak. Minute nikako da prođu. Moje čekanje izgleda vječno. Odjednom se otvara prijava torbi. Ubacujem torbu, ali još nam ne daju da krenemo prema izlazu za let. Sati prolaze, već je prošla ponoć kada odjednom ulazimo, ali aviona još nema na vidiku. Dolazi mi poruka od prijatelja: „Srbija je zatvorila granice. Mijenjaj plan povratka.“ U tom trenutku dobivam poruke sa svih strana. Prijatelji mi savjetuju da iz Istanbula letim direktno za Zagreb, ali to bi značilo ostati još jedan dan u Turskoj, a ako išta znam onda je to da moram požuriti. Preko aplikacije turske aviokompanije mijenjam let za Sarajevo unatoč odluci da svi koji dođu u BiH moraju provesti dva tjedna u karanteni. Dobivam potvrdu o zamjeni leta u trenutku kad ulazim u avion. To je zadnji let koji će poletjeti iz Maroka.
Nakon tri dana agonije i šest otkazanih letova, uz sreću i iskustvo koje sam stekao na putu, dolazim u Istanbul. Nekoliko sati poslije ulazim u zrakoplov koji me vodi u Sarajevo. Bit će to zadnji dan da se iz Turske može letjeti za Europu. Imam osjećaj da se iza mene sve zatvara, da sam posljednji koji prelazi preko barikada. Dolazim u Sarajevo i nekim čudom nitko me ne zaustavlja. Taksijem dolazim do autobusne stanice i hvatam autobus za Čapljinu, odakle ću uz pomoć nekog dečka stići do granice koju ću prijeći pješice. Vratio sam se u Hrvatsku. Pobijedio sam u najtežoj bitci u deset godina putovanja. Pregazio sam granice koje su izgledale nepremostive i vratio se doma.
