“People in Balkans drink tea only when they’re sick,” britanskim je naglaskom započeo svoj uvodni pozdrav mr. Diaz, od uha do uha nasmiješeni direktor The Tea Group - zajednice koja je ove godine organizirala prvi Balkanski tjedan čaja, od Rijeke do Podgorice.
Dalmatinac u meni, rođen u znaku Vodenjaka, instinktivno se sablaznio nad takvom predrasudom jer, kao netko tko je uvik kontra, ja čaj pijem i zdrava već godinama. Doduše, ne iz bunta već upravo suprotno - zbog bogobojazne i disciplinirane brige o dobrobiti. Pa ipak, kada je simpatični domaćin istakao da smo skloniji žešćim pićima nego čajevima, odmah sam pomislila kako je blend trava u maloj čaši za mene najprije travarica pa tek onda topla šalica Earl Greyja.
S aperitivom na umu, dozvolila sam da mi pažnju ukrade Saeri Kato, japanska majstorica ceremonije čaja. Demonstrirala nam je dio tog zen običaja kojeg ljudi u Zemlji Izlazećeg Sunca prakticiraju od 15. stoljeća, a koji predstavlja harmoniju, čistoću, mir i poštovanje, i svojevrstan je omaž vrijednosnom sustavu Japanaca. Uparivanje čaja s hranom započelo je voćnim notama rascvalih trešanja s Dalekog istoka u čaju Sakura Chill Tea iz Tokija i osvježavajućom kombinacijom lososa sa kremastim sirom.
Slijedio je brancin pripremljen u formatu tartar bifteka uz kremu od avokada i čaj odgovarajućeg naziva Divine elixir by Tea People, mješavine najfinijih bijelih i zelenih čajeva, podebljanih tonovima citrusa i breskve. Božanstvenost je zatim ustupila mjesto dragocjenosti kada je serviran blend japanskog zelenog i kineskog bijelog čaja sa anisom, paprom i cvjetnim nijansama (čaj Precious by Amber Rose Tea Company), uz riblju paštetu kakva se može jesti samo na Jadranu.
Niz od tri riblja jela uveo nas je potom u prijelazni slijed, četvrti po redu i moj favorit večeri - namaz od ploda masline na brie siru uz Nazani čaj od lista masline. Omađijao me taj nektar drveta toliko svojstvenog Mediteranu da se kaže kako ga na jugu omeđuje, baš kao palma na sjeveru. Tada smo prešli na dva mesna slijeda: klasični tartar biftek i čaj od ljuske karipskog kakaa, te hladni rozbif s parmezanom i rikolom uz crni Earl Grey. Interesantno je podsjetiti se da je ta marka čaja nazvana po sir Charlesu Greyu, premijeru Velike Britanije 30-ih godina 19. stoljeća, u čijem je mandatu abolirano ropstvo.
Iskoristit ću ovu priliku da preporučim zaista inspirativan film o Williamu Wilberforceu, izabranom predstavniku naroda u britanskom Donjem domu i lideru pokreta za gore spomenutu reformu. Film se zove Amazing Grace, iz 2006. godine. Za kraj je chef kuhinje pripremio pitu od jabuka zaokruženu Oteas čajem od naranče i đumbira, posluženim u čaši za vino. Kada smo svi ugrabili posljednji zalogaj ovog događaja pa prionuli na razmjenjivanje doživljaja, jedan od sugovornika refleksnim je kružnim pokretom ruke promiješao piće u čaši na stalku prije nego li je prinio ustima.
Slučajno, ali na simboličan način, time je podvukao zaključni dojam koliko je iskustvo uparivanja čaja s hranom za nas bilo egzotično. Naposljetku, u ovom dijelu svijeta to obično radimo s vinom. Kada sam kasnije došla doma, umorna i anksiozna zbog fenomena izdisaja ugodne večeri koja postaje preuranjeni sutrašnji radni dan, skuhala sam si kamomilicu. Zabavljalo me kako mi se nakon svih tih čajeva pio još jedan - čaj. Premda, istina je da nije.
Po navici sam pribjegla onome šta radim svaku večer već godinama, od srednje škole kada mi je mater spremala kamomilicu nakon šta bih umorna i nabrijana došla doma s taekwondoa. Od onda je redovito pijem prije spavanja, s knjigom u ruci i mirisom lavande kraj kreveta. Iako se ceremonijalnost običaja pretežno izgubila u instant vrećicama gotovima za tri do osam minuta, potrebe pojedinca stoje iste.
Bliskost, podrška zajednice, razmjena mišljenja, utvrđena estetika važnosti, melankolična vjera u ispunjenje snova (popularno zvanih ambicijama), osjećaj pripadnosti, miran san. U vremenu neizvjesnosti, vječite borbe za mjesto pod filterom, previše plavog svjetla i premalo bijelog, življenja u pauzi od karijere i kačenja nervnih slomova na rever časti, moja kamomilica naglo je prestala biti smiješna i zabavna, i postala mnogo bliža britanskim čajankama, istočnjačkim ceremonijama, šamanskim likarijama, itd. Starim ritualima koji drže identitet i imunitet na okupu.
