Vijetnam nas je odmah usisao u sebe, bez najave, a prvi dojam, osjećaj kad smo sletjeli u Ho Chi Minh, ostao je s nama do kraja putovanja. Zrak, temperatura, mirisi, zvukovi, hrana… sve te senzacije prožele su nas i nije bilo vremena na privikavanje na novo okruženje, piše za Punkufer splitski fotograf Zoran Baković čije radove možete pogledati na njegovoj stranici i pratiti na Facebook profilu.
Promet… svaki Europljanin odmah će zamijetiti stanje na ulicama, pogotovo u velikim gradovima, hrpu motora, skutera, bicikala i raznoraznih prijevoznih sredstava. U početku nam je najobičniji prelazak ceste s 4 trake bio izazov. Dođete na zebru i nema šanse da netko stane, a taj netko otprilike je 700 motora koji prilaze. Na semaforu napokon dočekate crveno za vozila, ali oni nastavljaju neovisno o tome. Jedini način za prijeći jednostavno je krenuti i ne zastajkivati, samo lagano koračati prema drugoj strani i sve će biti u redu. Kasnije sam izvukao podatak da je u Ho Chi Minhu lani bilo 8 milijuna stanovnika i 8,5 milijuna motora.
Još jedna stvar koja mi je zapela za oko je da smo tijekom čitavog putovanja samo jednu osobu vidjeli da prosi. Stekli smo dojam da sva ta sirotinja nešto želi prodati i tako zaraditi koji dong.
Dok su nama ulice bitne zbog prometne povezanosti, u Vijetnamu je ulica život. Sve se ovdje odvija, živi i zarađuje. Ljudi iz svojih kuća samo izbace male plastične stolice i stolove i navečer, praktički iz stana, prodaju pivo, čaj, sok… Optičari ispred radnje bruse stakla za naočale, vulkanizeri s kompresorima sele svoje radione s raskrižja na raskrižje.
Ljudi su pristupačni, iako na prvu djeluju mrko i zatvoreno, ali ne treba puno da razvuku osmijeh. Osim vojske, naravno. Njima vjerojatno prijeti zatvor, ako im se vide zubi.
Od prvog trenutka u Vijetnamu bombardirali su nas, pogotovo moju curu, upozorenjima da pazimo na torbe i ruksake. Ipak, nigdje nam nitko nije niti pokušao nešto ukrasti. Možda je to bilo igrom slučaja, ali zavlačili smo se u svakojake uličice, ponekad se kao najgluplji turisti izgubili, iako smo imali GPS. Najveći "lopovluk" s kojim smo se susreli pokušaj je recepcionara u hotelu da izvuče koji dolar tvrdnjom da smo uzeli nešto iz mini bara, iako nismo. Ali, nije se previše trudio oko toga. Kada bi odgovorili da nismo ništa uzeli, on bi rekao "Dobro" i svi smo nastavili svojim putem.
Mislim da je Roko Prč iz Malog mista jednom rekao: "Znan ja pričat talijanski, al' me za po ure zabole ruke." Otprilike je tako s engleskim u Vijetnamu, puno se koristi neki izmišljeni znakovni jezik, a na engleskom su, čini se, jedino svladali brojeve, jer su im najkorisniji s obzirom na to da većina nešto prodaje. Primjerice, jedini siguran način da dobijete jelo koje ste naručili je da uprete prstom u njega, jer, nakon dva dana pokušavanja izgovaranja naziva hrane, odustali smo od te taktike.
Dosta vremena proveli smo pozdravljajući djecu koja su nam prilazila sa širokim osmjesima, nekad bi nas samo pozdravili, nekad pitali za imena i odakle dolazimo. Ne treba očekivati da znaju što je "Kroejša", "Kroejšija", "Hrvatistan" ili druge izvedenice. U najboljem slučaju misle da smo Rusi, osim jednog lokalca u centralnom Vijetnamu, kojeg smo sreli prilikom putovanja autobusom u njihovoj varijanti “Macole”, koji je na lošem engleskom rekao da zna za Hrvatsku, da skuplja novčanice i kovanice, pa je iz plastične čašice izvadio jednu "tunu".
Obišli smo Saigon, a prvih nekoliko dana proveli smo u Bùi Viện ulici u centru grada, jednoj od glavnih "backpackers" ulica u gradu, otprilike kilometar duga, krcata restoranima, barovima, hostelima i hotelima. Obišli smo Ben Thanh Market, jednu od dvije velike tržnice u Saigonu, u kojoj se može kupiti sve. Palača neovisnosti, vijetnamski Pantovčak u vrijeme podjele Vijetnama na južni i sjeverni te ujedno i mjesto na kojem je završio vijetnamski rat, zadržala je svoj prvotni oblik. Otvorena je za javnost i uređena u socijalističkom stilu s vijetnamskim štihom.
> Neobična tehnologija: Ručno napravljen papir koji traje stoljećima
Nakon Saigona uputili smo se u Can-Tho, najveći grad na delti Mekonga. Delta zauzima veći dio južnog Vijetnama, ima 39 tisuća kvadratnih kilometara. Odmah sutradan smo išli na izlet brodom. Glavna atrakcija plutajuća je tržnica sa stotinama brodova koji prodaju voće i povrće. Tu su nezaobilazni brodići šankovi i brodići restorani. Cijene izleta kreću su od 5 do 10 dolara za trosatni izlet do najveće tržnice, na većim turističkim brodovima za 30-ak ljudi.
Mi smo se odlučili za skuplju varijantu, od 20 dolara po glavi. Bili smo sami na brodu i izlet je trajao 8 sati. I isplatilo se. Prije početka dobili smo veliku dozu vijetnamske kave, najbolje kave koju sam ikada pio, sendvič i "buket" od 15-ak banana. Prva stvar koja je umanjivala dojam autentičnosti prve tržnice velika je masa turista s narančastim prslucima za spašavanje. Za razliku od njihovog, naš izlet nastavio se dalje. Posjetili smo jednu manju tržnicu, gdje nas je vodič, koji je od engleskog znao samo "Hello", "Sit here" i "For you", opskrbio sušenim bananama, mini lubenicama i pomelom za okrjepu.
Nakon toga ušli smo dublje u deltu, gdje se širina rijeke smanjuje s nekih 200-tinjak na 10-ak metara. Nakon kraće vožnje posjetili smo malu tvornicu, bolje rečeno manufakturu, gdje smo vidjeli proces proizvodnje rižinog papira i rižinih rezanaca i mogli smo se sami okušati u pravljenju rezanaca. Na nekim dijelovima izlazili bi iz broda i prošetali stazama uz rijeku, mogli smo vidjeti kako lokalni stanovnici žive i uživali smo u pogledima na obližnja polja riže. Zadnja postaja prije povratka bio je posjet malom obiteljskom gospodarstvu gdje smo ručali i tamo smo probali "durian", tzv. smrdljivo voće, koje stvarno miriše kao čarape nakon cjelodnevne intenzivne šetnje i ima nekakvu sluz koja ostane na rukama, tako da vas miris prati cijeli dan. Sama rijeka u njenom širokom toku nije čista, ima dosta plutajuće ambalaže, što i nije čudno, jer mislim da ekologija nije nešto čemu se pridaje pažnja u Vijetnamu. Ali, to svejedno nije umanjilo doživljaj delte.
Nakon Can-Thoua uputili smo se u Rach Gia, odakle smo brodom otišli na Phu-Quoc, tropski otok s kilometarskim pješčanim plažama i odličnim morskim plodovima. Iako smo bili u lijepom hotelu 50-ak metara od plaže, svakako bih preporučio smještaj u bungalovima, najčešće smještenima na samoj plaži.
Hotel je bio 2 kilometra od Duong Donga, najvećeg grada na otoku. Prije samog putovanja odlučili smo da ćemo ovdje samo odmarati, pa nismo obišli ni plantaže papra ni zatvor iz doba Francuske. Danju smo bili na plaži, pili kokosovo mlijeko i jeli svježi ananas, a uvečer bi posjetili noćnu tržnicu gdje ima bezbroj mjesta za jesti. Tu svakako treba jesti plodove mora koji su odlični i vrlo jeftini. Znam da će 90 posto Dalmatinaca reći da nema takve ribe i škampa kao što su u Dalmaciji, ali ima, na Phu Quocu. Pogotovo škampi, koji su ogromni, ukusni i jeftini. Odličan je i rolani sladoled koji se sprema ispred vas s pravim voćem.
> Špilja u koju se na ulazak čeka dvije godine, a obilazak plaćate 20 tisuća kuna!
Inače, hrana je jedan od glavnih razloga zbog kojih smo išli u Vijetnam. Tradicionalno jelo ovdje su juhe s rižinim rezancima, najčešće goveđe i riblje, spring rols u svim mogućim kombinacijama namirnica koje se mogu pripremiti na pari, kuhati ili pržiti. Popularan je sendvič u kojem mogu biti piletina, svinjetina, pašteta (prava, ne kao ove kod nas) ili sve zajedno u kombinaciji sa povrćem i umacima, a takav jedan sendvič može se naći za pola dolara, dolar (3,5 do 7 kuna). Plodovi mora su im vrhunski. Roštilji također, sve peku na pravim drvima i vatri i savršeno mariniraju meso. Nije čudno da se u istom jelu nalaze crveno meso i plodovi mora, što nije nimalo loša kombinacija.
Pojedinačno bih o jelima mogao pričati danima. Zabilježili smo više od 60 različitih jela. Stekli smo dojam da jako cijene hranu i da puno uživaju u njoj. Ako se jede direktno na ulici, pristojan obrok se može pojesti za dolar, dolar i pol (7 do 10 kuna). U restoranima, ovisno o gradu i poziciji, za dvije osobe, četiri jela s pićem kreću se od okvirno 5 do 10 dolara (35 do 70 kuna).
Od egzotike najupečatljivije bilo je tvrdo kuhano, oplođeno pačje jaje koje sam jeo u Can-Thou. Kuhar me cijelu večer oblijetao i pokazivao mi jaja koja nosi drugim gostima i nagovarao me da probam. Na kraju sam pristao, a on je razglasio svima da će glupi turist sa Zapada jesti jaje, tako da su svi iz restorana i iz obližnjih također, gledali moj izlet u nepoznate okuse. Jaje je bilo posluženo s dosta začinskog bilja i čilija, što poboljšava dojam, jer, samo jaje ne izgleda baš privlačno, a svi ti začini malo zamrače okus. U jajetu se već počeo formirati embrij i žile. Iskreno, mislio sam da će biti puno gore. Još jedna stvar koju nisam prije jeo, al kod nas nije neka velika egzotika, je teleći mozak. Mogu se jesti i krokodili i golubovi, ali za to se treba malo potruditi za naći restoran koji ih poslužuje, dok na sjeveru dobro upućeni i željni avanture mogu jesti pse.
Nakon guštanja na Phu Quocu, letjeli smo za Hanoi, glavni grad Vijetnama. Tamo smo na brzinu našli hotel i krenuli u potragu za izletom u zaljev Halong, udaljen 4 sata vožnje autobusom. Zaljev Halong jednostavno je fascinantan, izgleda kao potopljena planina s 2000 vrhova koji izlaze iz mora. Tu smo proveli jednu noć na brodu družeći se s turistima iz cijelog svijeta.
Po povratku u Hanoi večer smo proveli uz jezero Hoàn Kiếm, malu oazu u centru grada, a sutradan smo posjetili Carsku palaču, ogromno zdanje koje je služilo kao carska odaja za dinastije od 11. do 18. stoljeća, pa su zastupljeni različiti stilovi gradnje i uređenja. Dio palače bio je zatvoren zbog arheoloških istraživanja. Potom smo posjetili Ho Chi Minhov mauzolej, pravo megalomansko socijalističko zdanje sagrađeno na mjestu gdje je veliki vođa pročitao deklaraciju neovisnosti. U mauzolej se, naravno, ne može ući, a ispred se nalazi počasna straža koja se izmjenjuje svaki sat. U blizini je Bia Hoi corner, ulica u kojoj je ogroman restoran prepun lokalnog stanovništva, gdje smo prvi put probali lokalno domaće pivo Bia Hoi Ha Noi, koje nije nešto pretjerano kvalitetno, ali za cijenu od 1.50 kunu niti nismo očekivali previše. U svakom slučaju, u rangu je hrvatskih piva.
Uputili smo se u Hue, grad u centralnom Vijetnamu. Tu smo prvi put osjetili značajnu razliku u okusu hrane u odnosu na mjesta koja smo prethodno obišli. Okusi su bili bolje izbalansirani, nešto između Azije i Europe, ali to nije rezultat povećanja broja turista nego pripremanja jela na malo drugačiji način.
Mislim da je centralni Vijetnam najbolji za ljude koji baš nisu otvoreni za egzibicije s hranom. Nama je hrana tu baš legla i sjećam se da smo u prva 24 sata pojeli 17 različitih jela, ne računajući doručak i grickalice. Glavna atrakcija ovdje carski je grad (zabranjeni grad) s početka 19. stoljeća, koji se nalazi unutar utvrde dimenzija 2 sa 2 kilometra, koja je okružena vodenom barijerom. Nekoliko sati proveli smo istražujući zgrade, vrtove, parkove i eksponate unutar zaista impresivne palače.
Nakon toga krenuli smo južnije, za Hoi An. Po dolasku nismo baš bili oduševljeni izgledom grada, smjestili smo se u hotel i ljubazna recepcionarka uputila nas je u stari centar. Nakon kraće šetnje stigli smo do centra i šok; definitivno najljepše mjesto koje smo posjetili u Vijetnamu. Nalazi se uz rijeku, a dio centra je i mali atol do kojeg se dolazi mostom za pješake. Male zgrade obojane su nekom varijantom narančaste boje, plus sloj patine koja se vjerojatno nikad nije čistila, bezbroj lampiona svih boja razapetih dužinom svih uličica… Jednostavno nas je osvojio i odmah smo odlučili da ćemo ostati dan duže.
Na ulazu u stari dio grada plaća se ulaznica od nekih 5 dolara (35 kuna), s kojom se može obići centar i 5 muzeja ili hramova. Karta nema rok trajanja i vrijedi za vrijeme cijelog boravka u gradu. Tu smo posjetili razne hramove, japanski natkriveni most, muzej narodne kulture… Grad je najpoznatiji po lončarstvu, ženskom djelu je najprimamljiviji zbog svilene odjeće po vrlo prihvatljivim cijenama, a muška populacija dolazi zbog velikog broja krojača koji šivaju odjela po mjeri u roku 24 sata, također vrlo jeftino.
Mỹ Sơn, kompleks od 70-ak hramova posvećenih bogu Shivi, smješten duboko u prašumi, dugo vremena kroz povijest bio je skriven od znatiželjnih pogleda, sve do dolaska francuskih arheologa koji su malo istraživali, malo krali ornamente, koji se danas nalaze u Louvreu, a kasnije Amerikanaca koji su doslovno sravnili sa zemljom većinu hramova u bombardiranjima za vrijeme Vijetnamskog rata.
Polako se bližilo vrijeme povratka. Iako nam je bilo odlično, bilo nam je i drago što se vraćamo. Iz 40-ak kilometara udaljenog Da Nanga uhvatili smo avion za Ho Chi Minh City i sljedeći dan smo trebali preko Istanbula za Zagreb. U kratkim rukavima i japankama, totalno nesvjesni polarnog vala u Europi i činjenice da je istanbulski aerodrom zatrpan snijegom, dolazimo na aerodrom gdje su nam rekli da je let otkazan. Kompanija nas je odvela u hotel s 4 zvjezdice u kojem smo proveli skoro tri dana na njihov račun. Naš 18-dnevni izlet tako se produžio.
