Koliko često hodate gradom i pogledate iznad sebe na kupole, reljefne ukrase oko prozora i pročelja, oblik vrata… Ili možda, mala čudovišta koja vas gledaju iz prikrajka? Možda ste ih već sreli ili barem čuli za njih, no danas ćemo im ipak posvetiti malo više pozornosti.
Ove male skulpture u obliku zmajeva ili kakvih zvjerčica koje rigaju vodu iz usta, dok strše s vrhova zgrada, zovu se vodorige. Ako mislite da vodoriga zvuči loše, sjetite se da dolazi od francuskog „gargouille“ – sama riječ podsjeća na grgljanje vode u grlu. Doduše, čak im i dobro stoji.
U mitologiji se često spominju kao noćna bića koja izlaze kad sunce zađe, a danju se skamenjuju. Izgledaju poput zmajeva s manjim krilima poput šišmiša i imaju dugačke vratove. Slični prikazi mogu se pronaći i u starom Egiptu i Grčkoj uz poneke varijacije.
Često ćete ih primijetiti baš na krovovima crkava, iako to mogu biti i druge građevine, naročito ako je riječ o primjercima građenim u gotičkom stilu. Najviše ih možete pronaći u Francuskoj, npr. na Katedrali Notre-Dame u Parizu.
Čuvari ili prijetnje?
O njihovoj simbolici i danas se vode rasprave. Ne zaboravimo kako su u srednjem vijeku, pa i sve donedavno, stanovnici nižeg sloja bili nepismeni ljudi – stoga je slika igrala važnu ulogu u prenošenju poruka, a praznovjerja su bila življa nego danas. U svijetu koji se činio strašan, kaotičan i izvan kontrole, ovo su bili načini na koje su ljudi, barem prividno, imali osjećaj da mogu upravljati svojim životima ili objasniti nepoznate pojave.
Za neke povjesničare i arhitekte, vodorige su simbol zla – njihova okamenjenost predstavlja upozorenje za ostale, jer dolazi kao kazna za grijeh. Za druge, one su upravo te koje štite od zla i brane građevine.
Oni „neutralni“ pak smatraju da je dio njih proizašao iz tradicije i paganskih običaja, pa njihova prisutnost na zgradama nije ništa drugo nego odraz kulture u kojoj su niknuli. Izgleda da je ipak simbolika u oku promatrača.
Osim što imaju simboliku, isto tako imaju i praktičnu svrhu: u njima se nakuplja voda s krovova tijekom oborina i izlazi na usta, tj. pada dalje od zidova (možda ćete ih sresti i na fontanama).
Umjetnici bi si ponekad dali slobode pa ih prikazivali i u drugačijim oblicima. Nekad su bili upriličeni u obliku kombinacija različitih životinja, a nekad i u obliku čovjeka.
U 20. stoljeću ušli su u pop kulturu pa ih možete sresti i u televizijskim emisijama i filmovima (Doctor Who, Ghostbusters…), te knjigama poput Čarobnjaka iz Oza. Samo ih je Disney prikazao kao simptaične likove koji se bore protiv čudovišta u emisiji Gargoyles.
Moderne vodorige
S vremenom su ipak ispali iz mode, ili samo – ispali. Naime, bilo je onih koji su se žalili da ih plaše, a bilo je i slučajeva gdje bi se pod vlastitom težinom samo urušili. Od 19. stoljeća sve ih češće mijenjaju cijevi i nije lako pronaći modernije vodorige.
Neke od njih ipak su dospjele u medije. Tako je prije 10 godina klesar na Iyonskoj katedrali izradio vodorigu s licem svog kolege Ahmeda, muslimana. Na njoj je na francuskom i na arapskom ispisano „Bog je velik“ a sama vodoriga dobila je i kolegino ime: Ahmed. Neki su se pobunili, no Crkva nije bila među njima. Štoviše, poručili su kako su vodorige uvijek bile odraz vremena i društva u kojem su nastale, te da je ovo lijep primjer suživota, pogotovo jer je stvarni Ahmed vjernik koji poštuje sva sveta mjesta.
Kölnska katedrala je pak nedavno dobila vodorigu pape Franje. No, ova je ipak malo drugačija od ostalih. Riječ je samo o ukrasnoj vodorigi koja ne kanalizira vodu, ima ljudski oblik i lice pape, a za razliku od njenih namrštenih kolegica s katedrale – ona (tj. on) se smješka. Neki su reagirali zgroženo, a nekima je to bilo simpatično. „Sada morate paziti jer papa sada doslovno vidi tko dolazi u crkvu a tko ne“, zezali su se komentatori na društvenim mrežama.
Kao i uvijek, nova vremena nose nove običaje, a ljepota ostaje u oku promatrača.
