Kakav je to Božić u Australiji. Pa, komercijalan, kao i svugdje drugdje. U početku mi se bilo jako teško naviknuti da ljetni Božić, tako da još uvijek nemam osjećaj da su praznici, da dolazi Božić i Nova godina. Često mi nedostaju hladne zimske ulice, osvijetljene ukrasima i šareni i sjajeći izlozi. A ako ima snijega, još bolje.
Koncertni raj
Naravno da je i ovdje sve ukrašeno, ali to se ne vidi toliko, pogotovo preko dana kada blješti sunce. I naravno, postoji sveti Nikola, umotan u crvenu jaknu i s kapicom, jedino ne znam kako preživi po vrućini ovdje. A često na ulici možete vidjeti i njega i njegovu šaroliku pratnju – golišave patuljčice u jako kratkim minicama, koje izazovnu skakuću oko svetog Nikole i cimbaju raznim glazbenim instrumentićima. Ako želite malo svečaniji ugođaj, malo proučite lokalne informacije o događajima u svome kvartu, i naići ćete na dane kada se u nekom obližnjem parku pjevaju božićne pjesme. Toga se može naći posvuda, po raznim prakovima. U najvećem parku u centru grada, Sidney Myer koncerti se održavaju redovno bar dva tri puta tjedno tijekom prosinca, i iako su neki besplatni mnogi se plaćaju. Postoji dosta toga i po gradu, ali Melbourne je stvarno velik i dosta toga propustiš ako se ne informiraš unaprijed.
Ali sjećam se kako mi je bilo zanimljivo u Brisbaneu, koji je manji, i ima bolje definiran centar grada gdje se tijekom dana mogu vidjeti razne grupice koje pjevaju božićne pjesme oko glavnog trga i sve mi je to nekako djelovalo spontanije i jednostavnije. Ako ništa drugo, u Brisbane nije loše skoknuti za vrijeme božića jer se može vidjeti njihovo ogromno božićno stablo čiji ukrasi blješte na solarnu energiju. Bila sam tamo nekoliko puta oko Božića i to stablo je stalno tamo.
Komarci u prosincu
Dugo prije Božića, već kada zagazimo u prosinac, firme organiziraju bozićne večere za zaposlenike, i iako mnoge to mogu napraviti negdje na radnom mjestu, mnoge svoje radnike vode negdje vani u restorane, gdje se odlazi s partnerima, i onda se dijele pokloni, poput slobodnih radnih dana, boca vina i slično. Mnogi organiziraju i vrtne božićne partije za kolege i suradnike. Na svojoj prvoj vrtnoj božićnoj zabavi sam bila samo mjesec i pol od kad sam tek stigla u Australiju, i toliko su me izgrizli kumarci da više ne idem ni na jednu takvu zabavu bez dobrog spreja protiv komaraca. I naravno, to je ipak Australija - Božić možete slobodno proslaviti na nekoj od plaža, iako Melbournško vrijeme možda nije uvijek najbolje za to, zbog naglog preokreta od sunčanog dana u kišnu oluju ili čestog vjetra (vremenske prilike u Melbourne zaslužuju poseban post pa ćemo o tome više drugi put). Ali idilično mi je bilo slušati jednog kolegu iz Pertha koji je pričao kako je od malih nogu sa svojom obitelji Božić uvijek slavio na plaži.
Ali ono na što se još nikako ne mogu naviknuti su ti mnogobrojni snješki bijelići i motivi sjevernog pola i snijega koji se tu mogu vidjeti posvuda. Dobro pamtim jednog snjegovića od prije dvije godine. S prijateljima sam za jedan Božić otišla na bushwalking, u jedno malo mjesto po imenu Dunolly, udaljeno od Melbournea oko dva sata. Stigli smo u to malo povijesno mjesto i našli se na jutarnjoj kavi, muffinima i pecivima u jednoj jako zgodnoj lokalnoj pekarnici. S obzirom da je pekarnica bila tako ugodna, proveli smo tamo malo i previše vremena prije nego smo konačno krenuli u šetnju. Bilo je već skoro podne i sunce je zapržilo ko ludo.
Bushwalking
Cijeli put i rutu hodanja je organizirao Andrew. Štreber Andrew se opremio kartom, uredno spremljenoj u plastične korice. Kad smo se maknuli od mjestašca i krenuli prema šumi, prošli smo pored ulice koja se zvala Pain Killer ulica. Trebala sam već onda znati što nas čeka. Andrew je organizirao hodanje po stazi koja je zapravo bila biciklistička staza.
U početku nije bilo stabala, a time ni hlada, jer je pola šume prije godinu dana izgorjelo u požaru. U drugoj polovici puta nije bilo hlada jer su okolo bila polja i po koja farma. Vodu smo potrošili već nakon pola puta, a i put je trajao duže nego smo očekivali. Neke od nas su natukle kratke nove cipele (mene, poslije sam ih s veseljem prodala jednoj Francuskinji koja je bila na jednogodišnjem putovanju Australijom), neki nisu imali odjeću koja bi pokrila sve dijelove tijela pa su izgorjeli, neki nisu bili fizički spremni pa su malaksali već pri početku...
Onako dehidrirani, sa sunčanicom i iscrpljeni, bili smo sretni kad smo konačno vidjeti prve kuće u naselju u koje smo se vratili nakon što smo napravli veliki krug.I među prvim građevinama je bila crkvica, a nad vratima crkvice sveta obitelj i među njih se ugurao nasmiješeni Snješko Bijelić. Kad sam ga vidjela doslovno sam halucinirala da se otapa na tom užarenom suncu. Morala sam ga uslikati da se uvjerim da je sve ok. Neki dožive mistična božićna iskustva s nekim od člana svete obitelji, a ja sam to imala sa Snješkom Bijelićem. A iako me sram priznati, za ovaj Božić sam opet imala mistično iskustvo – u Božićno jutro sanjala sam ni manje ni više nego Georgea Klunju. Majke mi, bio je to stvarno on, a u snu su se pojavili i njegovi roditelji. Neću ići u detalje da netko tko se razumije u snove ne protumači da mi sve daske u glavi nisu baš na broju...
Ostatak priče i puno slika potražite na blogu Travelology!
