Mogli smo izbjeći grad Nouadhibou jer nam uopće nije bio na ruti, ali možda u tom trenutku još nismo bili spremni napustiti ovu praznu zemlju koja nas je uvela u pijesak koji će nas još dugo pratiti. U isto vrijeme, imamo jako malo informacija o Zapadnoj Sahari i njezinoj praznini. Ne znamo što nude rijetka sela te stoga odlučujemo da je najbolje ući u posljednji grad gdje se još možemo dobro opskrbiti hranom za predstojećih 430 kilometara pustoši koja nas čeka do jedinog velikog grada u Zapadnoj Sahari, Dakhle.

Nakon što smo uzeli dan odmora i uživali u blagodatima civilizacije, istuširali se i po nekoliko puta, i lijepo napunili baterije, došao je trenutak za pokret. Čekalo nas je skoro 50 kilometara uzbrdice koju smo već upoznali prilikom ulaska u grad. Jak vjetar koji nam puše ravno u prsa dodatno nas umara i usporava napredovanje. Svjež nakon jučerašnjeg odmora, Ivan drži jak tempo koji ja s velikom mukom jedva pratim. Osim vjetra i boli u nogama, glava mi je užasno teška od misli i budućih planova koje ne mogu iz nje izbaciti.

Jučer sam prvi put izbrojao preostale kilometre pa je moguće da je upravo to razlog današnje loše volje. Znam da usporeni putnik ne smije gledati prema budućnosti. Njegova realnost je ovo što je sada, ali greška je već učinjena i kasno je da bi se to ispravilo. Zbog svega toga, teško mi je pronaći pozitivnu motivaciju, iako mi moje putničko iskustvo govori da se ne smijem s time poistovjetiti i da je sve to samo jedna prolazna faza koja će nakratko nestati i uskoro se opet pojaviti. Krug naših misli i osjećaja nalik je na ritam života i dionice usporenog putnika. Ponekad se ide uzbrdo, da bi se nakon toga išlo nizbrdo.

Za onoga koji nešto traži i želi nešto upoznati, ravnica ne postoji. Nju ne prihvaćam i odbijam samu pomisao da se s njom poistovjetim.
Unatoč borbi protiv vjetra, tijela i uma, stižem do kraja uzbrdice gdje pored policijske blokade stoji mali dućan. Sjedam uza zid, u jedinu zavjetrinu, da se malo odmorim i nešto pojedem. Promatram vjetar kako nosi gomilu smeća koje se skuplja ispod mojih nogu. Plastika je ovdje prisutna koliko i pijesak. Nešto što je u Europi tema budućnosti ovdje se samo baca u prazninu saharske pustinje. Bacamo je i mi, teškog srca, u nemogućnosti pronalaska kante ili kontejnera. Smeće je ovdje sastavni dio okoline, slika koja me svakodnevno rastužuje i navodi na razmišljanje.

Pred nama je još 9 kilometara do granice. U koju zemlju sad ulazim, u svoj voljeni Maroko ili u Zapadnu Saharu, posljednju koloniju na našoj planeti? Dok napredujemo, odjednom kao da je i vjetar nestao, i tek je sada moguće osjetiti pravu temperaturu zraka. Osjećam kako mi se od prevelike vrućine znoj skuplja ispod plavog turbana...

Stižemo do granice. Mauritanska birokracija prolazi brzo. Potrebno je proći tri kontrole, a između svake desetak ljudi nam ulijeće i nudi da kod njih promijenimo novce i kupimo cigarete. Prema nekim mišljenjima, nalazimo se na jednom najkorumpiranijih graničnih prijelaza na svijetu. Policija i ilegalni prodavači ovdje sjede jedni pored drugih. Nakon zadnje provjere otvaraju nam velika željezna vrata, jedini prolaz kroz graničnu utvrdu.

Pred nama je jedan kilometar ničije zemlje, neasfaltiranog područja između Mauritanije i Maroka koji izgleda apokaliptično. Radi se o prostoru bez vlasnika i pravila, prepunom olupina automobila i neoznačenih minskih polja. Tu je nemoguće voziti, jedino što možemo jest gurati bicikle i pratiti put kojim voze automobili. Komadi otpalih plastika s vozila, koji su zapeli na nekom od isturenih kamenja, naše su markacije i vode nas prema asfaltu koji se ubrzo pojavljuje. Koji osjećaj uništenja i razaranja u tom kilometru zaboravljenom od Boga. Ničeg lijepog u tome nema, pa opet je moćno, nikad prije viđeno. Nakon 500 metara novi zid i marokanske zastave upućuju na novu priču i novu pustolovinu…

Na prvoj provjeri blokiraju Ivana. Razlog tomu je kineski pečat u njegovoj putovnici i strah od nove bolesti koja je zahvatila to područje. Tek tad mi postaje jasno koliko smo u zadnje vrijeme daleko od svega. Ne samo od naših kuća nego i od vijesti i utjecaja medija. Istovremeno, pustinjska me tišina neprestano podsjeća na to da možda nikad nisam bio bliži svom umu, svojoj duši i vlastitoj istini. Tek na trećem pregledu putovnica otkrivaju da nemamo potreban pečat i šalju nas natrag.

Naposljetku ulazimo u jedinstveni kaos Maroka, zemlje u kojoj sam prije osam godina prvi put osjetio drugačiju kulturu i vidio sanjanu Saharu. Uz osmijehe i šale marokanskih policajaca, dobivamo znak za slobodan prolaz. Konačno smo prešli još jednu granicu, predzadnju do konačnog cilja, onog europskog, udaljenog više od 2000 kilometara. No, tek sada smo zbunjeni.

Bez Interneta, teško nam je odrediti točnu poziciju. Objašnjavaju nam da nema nijednog sela na više od 80 km, a da novac možemo promijeniti tek u Dakhli. Moje informacije govore drugačije. Zbunjen sam i pitam se što je istina. Za dva sata pada mrak, kako najpametnije postupiti? Nepoznavanje francuskog na ovom putovanju pričinja mi najveću muku u sastavljanju kvalitetne logistike. Iznenada ugledam nekog starčića, prilazim mu i obraćam mu se na svom slabom arapskom.

Ne zna engleski, ali mi kaže da govori španjolski. Spašeni smo, konačno se mogu sporazumjeti! U pet minuta sve se promijenilo. Mijenjamo novac, kupujemo SIM karticu i tako dobivamo Internet. Od izgubljenog putnika u kratkom vremenu sam opet stajao čvrsto na nogama, s jasnim viđenjem budućnosti. Tu noć odlučujemo spavati u hotelu, posljednjem do daleke Dakhle. Čeka nas 1300 kilometara jednog od najpustijih područja svijeta.

Zapadna Sahara poznata je po slaboj naseljenosti, velikom broju izbjeglica koje su prilikom marokanske okupacije pobjegle u Alžir, kao i po surovim vjetrovima koji bodu kožu svakog prolaznika. Ali u sljedećih nekoliko dana ona nam pokazuje i milost i surovost, ljepotu i teškoću. Ulazimo u 180 kilometara praznine bez dućana i sela. Oboružani smo hranom i 20 litara vode zbog kojih riskiramo kvarove na biciklima i štetu na kotačima. Planiranje i očekivanje strogo je zabranjeno. To je prva lekcija pustinje: nisi ti taj koji odlučuje. Nećeš nikad biti pobjednik, samo prolaznik, kojem ću ja odrediti kilometre i dnevne udaljenosti. Sahara mi to govori od samog početka. To je moja mantra. Ovdje sam nitko, govorim joj, i priznajem tvoju pobjedu, bez da sam uopće ušao u bitku.

Ali pusti mojoj duši da prođe, da osjeti tvoje prostranstvo i podijeli ga sa svijetom kojeg to zanima. Ovdje postoji samo tvoja volja i spreman sam njoj se podrediti.

Prvoga dana, 98 kilometara. Drugoga dana, 100 kilometara. S vjetrovima nema pravila, na trenutak su bočni, da bi minutu poslije udarali ravno u prsa, a odmah nakon toga guraju nas naprijed, kratko nam udarajući u leđa. Koliko različitih raspoloženja i misli. Koliko patnje i osmijeha koji se izmjenjuju ovisno o smjerovima vjetra. Drugog dana kampiramo na ravnoj pustopoljini oko dva kilometra od mora. Zaspao sam na licu mjesta, uživajući u tišini koja nas je okruživala. Ali oko 2 ujutro milost je nestala. Jak vjetar s istoka zatresao mi je šator i u trenu me probudio. Prvi put velike količine pijeska ulaze u njegovu unutrašnjost. Ne mogu spavati od lupanja vjetra i prašine koja me guši. Jutro dolazi sporo. Ne mogu skuhati doručak, samo sjedim i čekam zoru.

Te mi noći Davor šalje poruku. Priča mi o mogućnostima koje nam život daje. O križanjima na kojima možemo birati svoje putove. O nama samima ovisi hoćemo li odabrati lakši ili teži, želimo li rasti ili stagnirati. Uz snažno lupanje šatora slušam njegove mudre riječi koje me motiviraju na novu bitku koja je pred nama. Odabrao sam teži put, od juga prema sjeveru. Mogao sam, kao svi ostali biciklisti, imati vjetar u leđa i projuriti kroz ovaj pijesak. Ali očito je moja sudbina put izazova i rasta. Prijatelji me često zbog toga smatraju mazohistom i nerijetko se ne slažu s mojim odabirima. Ali ako prođem ovu borbu, iskustvo će ostati zauvijek. Upoznat ću prazninu i osnažiti svoj duh. Ništa od ovoga nije uzaludno. Ožiljak borbe ojačat će me u svakodnevici, usredotočiti na to da ne odustajem pred liticama života i njegovim izazovima.

Toga dana vjetar nas je gušio prašinom. Čak se ni cesta nije vidjela. Bočni vjetar bacao me desno-lijevo i dovodio u opasnost prilikom prolaska kamiona i automobila. Ali na kraju dana odradili smo 96 kilometara. Na jedan dan smo od Dakhle, još jednog od zacrtanih ciljeva. Ponovno dan ranije od očekivanog. Još 1000 kilometara treba prijeći do područja u kojem su vjetrovi milostivi. Pitam se je li ta informacija uopće istinita. Ali pustinja mi ponovno govori da na to ne mislim. Da se usredotočim na ono što je ona sada. Predivna i prazna u trenutku postojanja.

Sigurna zemlja u kojoj ljudi ostavljaju otključane automobile i torbe na stolu bez nadzora Singapur Singapur - 1 Singapur - 3 +1 Singapur - 4

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju