Iako bi rijetki potegnuli do Međimurja po dobar zalogaj, zbog Male Hiže svaki se kilometar itekako isplati. Već se s ulaza može osjetiti domaćinska atmosfera, gdje se svaki gost osjeća kao kod kuće. Tom osjećaju, dakako, doprinosi i topli doček samog vlasnika i doškolovanog chefa Branimira Tomašića, koji je Malu Hižu podigao iz nule.
''Priča je počela daleke 1996. godine, kada sam odlučio na mjestu starog voćnjaka napraviti restoran. Imao sam žicu za gastronomiju, barem sam tako mislio. Pokazalo se točnim, no trebalo je učiti i još se uvijek uči. Na jesen 1996. napravljeni su temelji, 1997. je kuća preseljena iz Ivanje Reke – drvena jer nisu dali graditi. Do 2001. godine radio sam vlastitim rukama. Postavljena je u tjedan dana pod krov i onda je trebalo šest godina rada kako bismo polako stvorili ono što je sad'', ispričao nam je Branimir u kratkim crtama povijest Male Hiže.
No nije samo topla atmosfera dovoljna kako bi restoran došao na dobar glas. Jedna je stvar bitnija od svega, a to je dobra hrana. Upravo je to ono što ih je lansiralo među najbolje restorane Hrvatske, ali i svjetski poznate gastronomske vodiče, kao što su Gault&Millau i Michelin.
''Mi, kao i većina u gastronomiji, cijenimo okuse, tradiciju. Tu smo se orijentirali. Tu nam je polazište, ishodišna točka. To su temelji koje ja onda nadograđujem. Svi imaju pravo predložiti jelo, a onda isprobavamo. Ne smije ići van dok svi oni i ja ne kušamo. Na kraju je gost sudac koji kaže je li jelo dobro ili nije'', objasnio je Branimir.
Kod njih kuhinja izgleda malo drugačije negoli u ostalim restoranima jer nema jednog chefa, već njih šest, gdje svatko daje svoj doprinos jelu. Pa tako jedan radi isključivo tjesteninu, drugi meso, a treći priloge itd. U njihovoj složnoj kuhinji atmosfera je jednaka kao i u ostatku restorana – obiteljska i topla, a upravo takva je i hrana, koju stavljaju na tanjur s puno ljubavi i pažnje.
''Naša kuhinja je uglavnom rustikalna. Svaka kuhinja mora se bazirati na okusima, najvažniji je okus. A okus se postiže najkvalitetnijom namirnicom, sezonskom namirnicom, znanjem i voljom za učenjem. Na taj se način dolazi do dobre hrane, a ova naša je između rustikalne i fine dininga.''
Iako ne teže tome da su fine dining restoran, često je klijentela takva da ponekad pribjegavaju i u te vode. Kako bi i u tim slučajevima svojim gostima ponudili samo najbolje, oslanjaju se i na svoje partnere na koje uvijek mogu računati.
''Već desetak godina u Varaždinu je otvoren Metro i tamo odlazimo po te specifične namirnice. Pretežito su to skuplje namirnice luksuznijeg tipa jer je takva poslovna klijentela tijekom tjedna. To su stvari kao što su guščja jetra, divljač, janjetina. Tijekom cijele godine ide janjeći filet kare, srnetina, pačja prsa, pačji batak. Sve nam je to pri ruci kod našeg partnera Metroa i to je dobra stvar'', rekao je Branimir.
U nabavku namirnica u Metro ide osobno jer je riječ o posebnim namirnicama koje ne može nabaviti baš svugdje, a njihovim sirevima i sušenim rajčicama začini brojna jela. Kako bi nam pokazao kulinarsko umijeće, pripremio nam je vrhunska tradicionalna jela popularna u ovom kraju, ali spravljena na jedan malo drugačiji način.
''Razmišljajući za danas – štrukla, Zagorje, Međimurje, Podravina, ali na neki drugi način. Imamo klasično kuhanu štruklu, zapečenu na mrvicama i punjenu sezonskim povrćem. Drugo će biti lungić – slavonski praščić, punjen dimljenim sirovima i sezonskim povrćem te paniran u bučinim košticama i serviran na salati s prilozima. Za kraj ćete probati sladoled od buče jer, iako ga svi rade, mnogi kažu da nije niti blizu našem'', rekao nam je Branimir.
Od prezentiranih jela teško je bilo reći koje je bilo bolje jer je svako pružilo pravu rapsodiju okusa, zbog čega se uživalo u baš svakom zalogaju. Na njihovu meniju može se naći i ždrebetina, prema kojoj će mnogi možda biti pomalo skeptični, no oni je pripremaju vrhunski.
''Često nam ljudi znaju reći: 'Ajoj, nemojte mi ždrepčiće, tak' male ždrepčiće.' A ja im onda znam reći da je i kunić mali, i pilić također. Na našem jelovniku nalaze se jela koja se termički duže obrađuju i to zna trajati po četiri-pet sati. No neće svatko htjeti pojesti biftek dry age, baby beef ili ždrebeći biftek i zato je teško gostima preporučiti jelo'', rekao je Branimir.
Uvijek se vode time da je namirnica što svježija, zato se oslanjaju na one koje su trenutačno u jeku sezone. Na temelju njih kreiraju i jelovnik.
''Prije smo bili malo nadobudni, pa smo svaki mjesec, mjesec i pol mijenjali jelovnik. Sada imamo više iskustva i vidimo da je pametnije rjeđe i pratiti sezonu. Pa tako janjetinu nećemo imati cijele godine, od 12. do 5. mjeseca, ali se zato prate prilozi. Na proljeće počne sezona medvjeđeg luka. On je u popečcima, pireima, pestima, pa krenu koprive, evo sad su šparoge i jagode. Na osnovi toga kreira se meni i otprilike se četiri puta godišnje mijenja jelovnik'', objasnio je Branimir.
Njegova kuhinja je u osnovi međimurska, a naglasak se stavlja na tradicije ovog kraja i ljubav prema lokalnom. To se može vidjeti ne samo u jelima Male Hiže već i u ambijentu i ugođaju koje ta topla kućica pruža svakome tko u nju uđe.
''Ljudi primjećuju okoliš, kućicu, spominju Ivicu i Maricu. Nakon toga bitan im je prijem gostiju i onda najvažnije od svega – je li jelo dobro. Mi živimo od jela, živimo od kuhinje. Zato nas je šestero u kuhinji i ja sam više puta sedmi. To je ta percepcija gostiju da nudimo jedan paket svega i to želimo održavati.''
Njegova jela griju trbuh, ali i srce, a koliko su obožavana, najbolje pokazuje to što se pojedini gosti vraćaju već dvadesetu godinu zaredom. Branimirova Mala Hiža jest nezaobilazno gastronomsko mjesto koje nudi jednu zaokruženu i prekrasnu priču gdje se jede vrhunski i osjeća kao kod kuće, a njihovu priču nastavit ćemo pratiti i dalje.
