Nisam ja za neke duge štorije, ja sam više za male crtice iz svakodnevnog života. Za fotografiju, za onaj trenutak da ga nikad ne zaboraviš. Za one male uličice s lampicama. Noćno pješačenje doma. Za neodlazak kući nakon posla jer to nije tvoj dom. Tvoj dom je doma. To je samo stan u kojem prespavaš.
Vani je uzbuđenje. Vani te čekaju priče. Između semafora i pogleda na krivu stranu ceste. Između čopora ljudi koji se sudaraju pokušavajući prijeći cestu. Između nasmiješenih lica turista. Prosjaka. Nadrogiranih. Veselih. Zaposlenih. Bijelih, crnih, žutih, smeđih, malih, velikih, debelih, mršavih, preplanulih, blijedih, tamnih kosa, ludih frizura, viklera na glavi, tužnih, veselih, pripitih koji trče po cesti s lutkom za napuhavanje. Između ljudi koji viču i trče za svojim mobitelima, novčanicima i ostalim otuđenim stvarima.
Između svih nacija i svih rasa koje možeš zamisliti. O'Connell Bridge. Ha'penny Bridge. Grafton Street. Henry Street, Spire. Tisuće duša u potrazi za nečim boljim. U potrazi za avanturom. Za nečim drugačijim. Klize ulicama. Baš kao i ja. U Dublinu, u Irskoj.
Nije mi ovo prvi put da sam tu. Ali očito u ovom gradu ima nešto što me mamilo da se vratim. Nešto mi se zavuklo pod srce. Ovo je grad koji nikad ne spava. Dobro, možda odmori malo oko 19 h kad se zatvaraju dućani i ljudi hrle kućama, dok onaj svirač na svojoj trubi oslikava tužne pjesme.
Grad koji živi i ima dušu. Ulični svirači i zabavljači na svakom uglu. Pubovi u kojima su žive svirke svaki dan. Bendovi koji pjevaju Whiskey in the jar. Stariji ljudi koji izlaze i večeraju i piju i plješću i plešu. A mladi veselo čekaju u redovima za neki od klubova. Spremni za izazove koje večer pruža. Spremni za čašu više. A tu je uvijek čaša više. Da li je vikend? Ma vikend je svaki dan.
Barem jednom tjedno kad bi imala slobodan dan, poželjela sam se naći negdje gdje još nisam bila. Mali dnevni izleti. Ne bi ih za ništa mijenjala. Nikad ne bi ostala odmarati u stanu. Ma tko ti garantira sutra? Idi, živi, istražuj. Howth, Bray, Dalkey, Killney,Portmarnock, Malahide, Belfast, Don Laoghaire, Bull Island.
Prvi udah morskog zraka u Irskoj nakon izlaska iz autobusa. Prvi pogled na predivnu irsku pješčanu plažu. Tri para nogu veselo trčkaraju po pijesku s pivom u ruci. Uhođenje Bona Voxa, puštanje njegove muzike na razglas ispred njegove kuće. Penjanje po liticama s kojih se pruža neoboriv pogled. Kupanje u ledenom moru samo da bi mogla reći da sam se kupala tu.
Trčanje za galebovima koji su ti ukrali vrećicu s keksima. Pješačenje do iznemoglosti. Cuganje s Afrikancima u njihovom starom salonu za šišanje, poput onih iz filmova. Trčanje za lopovom koji ti je maznuo mobitel iz ruke. Prekrasna polja žita. Preslatka šarena vrata na kućama. Teške vrećice iz dućana.
Život s Indijkama, sad s Ruskinjama. Madrac s federima koji bodu. Paljenje kose. Smijeh. Piva. Cider. Smijeh. Tuga. Sreća. I još hrpa drugih osjećaja i hrpa drugih priča, i lijepih i manje lijepih. Ruksak, gricke, piva, prijateljstvo. I to je to.
Jer pustolovine se stvaraju tamo negdje.
Sandine avanture iz Irske i svijeta možete pratiti na njenom blogu Gate 32 ili Facebook stranici.
