Galerija 1 1 1 1 Sicanje, bocanje ili križićanje tradicionalni je običaj tetoviranja među Hrvatima katolicima, ponajprije na području Bosne i Hercegovine. Riječ je o praksi duboko ukorijenjenoj u povijest i identitet Hrvata, koja se održala stoljećima, a tijekom osmanske vladavine imala je osobito veliko značenje. Iako se pretpostavlja da sicanje vuče korijene i simboliku još od Ilira, najveće značenje poprima kada Bosna i Hercegovina pada pod osmansku vlast.

U trendu "Buć" se nije čulo... Dalmatinski fenomen: Predivno Crveno jezero u koje još nitko nije uspio ubaciti kamen "Hvala" je njihova valuta Kakav bezobrazluk! Zemlja u kojoj je ostavljanje napojnice konobarima u kafićima i restoranima – uvreda Burni Prvić Najveći nenastanjeni otok u Hrvatskoj raj je za avanturiste, istraživače i bjeloglave supove

Tada je sicanje imalo ulogu zaštitnika - i osobe, i njezina tijela, ali i identiteta hrvatskoga naroda. Osmanlije su često odvodili kršćansku djecu, dječake su regrutirali u janjičare, dok su djevojke često završavale u ropstvu ili haremima. Zato su se djeca obilježavala sicanjem, odnosno tetoviranjem križeva i drugih simbola na vidljivim dijelovima tijela - rukama, prsima, čelu.

Simbol i zaštita

Tetovaža je tako, s jedne strane, trebala zaštititi djecu da ih ne otmu, jer su muslimanima tetovaže odbojne, a s druge strane, ako bi svejedno bila oteta, trebala ih je zauvijek podsjećati tko su i odakle dolaze. Sicanje je bilo najraširenije među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini i Tropolju, a zabilježeno je i u pojedinim dijelovima Dalmacije. Sicanje ili križićanje najintenzivnije se prakticiralo od 16. pa do prve polovice 20. stoljeća, dok u drugoj polovci 20. gotovo potpuno nestaje kao običaj. Naravno, kao motiv u salonima za tetoviranje postoji i danas, dapače, sve je modernije, a iz zaborava u široj javnosti izvukla ga je i grupa Lelek.

Tetovirana su i muška i ženska djeca, najčešće u dobi od tri do osamnaest godina, a djevojčice su se ponekad tetovirale već sa šest ili sedam godina. Tetoviranje se najčešće obavljalo na važne proljetne blagdane, kao što su blagdan svetoga Josipa 19. ožujka, Blagovijest 25. ožujka, Veliki petak te tijekom korizmenog razdoblja, dok je u nekim krajevima bilo vezano i uz proslavu Ivandana. Tetovaže su se najčešće nalazile na nadlanicama i podlakticama, do lakta, zatim na prsima, a čelo se tetoviralo znatno rjeđe. Iako su i muškarci nosili takve tetovaže, one su ipak bile češće među ženama.

Više od ornamenta

Najzastupljeniji simbol bio je križ, koji se pojavljivao u različitim varijacijama i često je bio dio složenijeg ornamenta. Uz križ su se pojavljivali i motivi kruga ili kola, Jeličina križića, razbojničkog križa, polukruga koji se nazivao ograda, zatim grančica, bora, sunca sa zrakama, mjeseca, Danice te klasa. U tim se motivima prepoznaju i elementi pretkršćanske simbolike, koja se tijekom vremena ispreplela s kršćanskim značenjima. Tako su tetovaže postale spoj drevnih tradicija i snažno naglašene vjerske pripadnosti.

Sam postupak tetoviranja bio je jednostavan, ali bolan. Koristila se obična igla za šivanje, a boja se pripremala od čađe prikupljene iz ognjišta, fenjera ili vatre, koja se miješala s mlijekom, bilo ovčjim, kravljim, a ponekad i majčinim, te s medom ili pljuvačkom. Pripremljenom smjesom najprije bi se nacrtao željeni motiv na koži, a zatim bi se iglom koža „sicala“ odnosno - ubadala. Nakon zahvata tetovirani dio tijela zamotao bi se krpom i ostavljao nekoliko dana da zacijeli. 

Jedan od prvih koji je znanstveno istraživao ovaj običaj bio je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka, koji je krajem 19. i početkom 20. stoljeća dokumentirao motive i značenje sicanja. Danas se tradicionalno hrvatsko tetoviranje promatra važnim dijelom nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Iako se više ne prakticira u izvornom obliku, ostaje snažan simbol nastojanja jednog naroda sačuva svoju vjeru, identitet i dostojanstvo.