Galerija
U planinama Sierra Madre u sjeverozapadnom Meksiku žive najbolji ultramaratonci svijeta. Pleme Tarahumara koje samo sebe naziva Raramuri (ljudi koji trče, odnosno ljudi laganih nogu) „prekrstili“ su osvajači koji nisu razumjeli njihov jezik.
Njihova filozofija i način života oduvijek se isprepliću s trčanjem. Za te supertrkače koji žive u izolaciji ostatak svijeta je doznao tek nedavno, nakon početka devedesetih godina i trke Leadville Trail 100.
Tada se pleme obučeno u nošnje i haljine, u sandalama pridružilo ultramaratoncima u brendiranim tenisicama. Pleme se nije snašlo i odustalo je od utrke, ali iduće je godine pokazalo vještinu osvojivši brojne nagrade.
Kako bi otkrili tajnu njihove brzine i izdržljivosti stručnjaci i istraživači su razloge tražili u prehrani, načinu života, razmišljanja pa čak i građi mozga, no nisu uspjeli pronaći jedinstven odgovor na to pitanje. Slažu se u tome da pleme Tarahumara nema problema sa zločinima, krađama, pretilošću, drogom, bolestima srca, visokim krvnim tlakom, dijabetesom niti depresijom, a plemenski djedice od osamdeset godina s lakoćom trče po neprijateljskom planinskom terenu.
Čak je i postotak onih koji obole od raka zanemariv. Osim što se puno kreću i ne živciraju kao zapadnjaci, imaju i potpuno drukčije jelovnike, većinom jedu kukuruz, grah i tortilje. Snagu im daju i chia sjemenke koje miješaju sa šećerom i limetom.
Možda je jedna od tajni u njihovoj valuti, odnosno razmjeni usluga i piva od kukuruza. Navodno su pripadnici plemena nesposobni za prevare i izmišljanje, što je i potvrdio jedan od istraživača koji je išao toliko daleko da je izjavio kako je njihov mozak građen tako da Tarahumare nisu sposobne izreći laž.
Zanimljivosti
Na 10 centimetara od smrti: Otočani koji skaču na glavu s 20 metara
Bez obzira na sve to, Tarahumare ne žive uzorno. Partijaju žestoko ispijajući lechuguille, domaće tekile od zmija i kaktusa. Nakon neprospavana noći trčanje od sva dana u komadu njima ne predstavlja problem. Kako navodi meksički povjesničar Francisco Almada, jedan pripadnik plemena jednom je otišao trčati i zaustavio se tek nakon 700 kilometara.
Tarahumare se ne razgibavaju niti istežu, ne trče po atletskoj stazi niti travi nego oštrom kamenju i nepristupačnom terenu strmih kanjona. Pogrešan korak ih može stajati života – ili pada s ogromnih visina.
Pritom ne nadoknađuju redovito elektrolite na okrepnim stanicama niti razmišljaju o tome lovi li njihov pametni sat satelite kako treba. I nakon godina trčanja nemaju problema upalama Ahilove tetive niti pokosnice.
Život u kilometrima udaljenim selima na preko tri tisuće metara visine, Tarahumare su trčale otkad znaju za sebe – bilo radi lova, zabave ili prenošenja poruka. Navodno je pleme za vrijeme Meksičke revolucije 1910. odigralo ključnu ulogu glasnika pretrčavši i po 200 kilometara na dan.
Utrke između sela ritualno se održavaju svake godine, a traju danima. Pritom se starješine i šamani služe trikovima kao što je priprema energetskih napitaka i bacanje uroka na suparničko selo.
Putovanja
Raj na zemlji u kojem se ne pitate što je, nego jesam li ja za ručak
Mnoge Tarahumare još uvijek žive u pećinama na liticama, a u domove ulaze služeći se dugačkim štapovima i nestaju u stijenama poput duhova. Njihova sposobnost kamuflaže je veličanstvena. Norveški istraživač Carl Lumholtz ostao je zabezeknut shvativši da prolazi kraj njihovog sela, ali ne vidi pleme niti njihove kuće.
Bez obzira na to što je Internet pomogao da svijet postane globalno selo, sateliti omogućuju „špijuniranje“ gotovo svih zakutaka svijeta, Tarahumare se i dalje uspješno skrivaju.
Sredinom devedesetih godina jedna od ekspedicija koja je bila dovoljno hrabra da uđe u Barrancas del Cobre u Chihuahuai i veličanstveni Copper Canyon koji je dublji i od Velikog kanjona Kolorada. Istražujući mjesto na kojem Tarahumare žive stoljećima i čiji su životi isprepleteni s negostoljubivim bakrenim okolišem odjednom su osjetili da ih prate „nevidljive oči“ i začuli zvuk bubnjeva. Tarahumare nitko ne može vidjeti ako se one ne požele otkriti.
1600 – tih godina to je starosjedilačko pleme uspjelo izbjeći španjolske osvajače i povuklo se u divljinu gdje su njegovali tradiciju i trčali danima bez stajanja. No danas im život zagorčavaju oni koji krče šume na obroncima Sierra Madre, kao i karteli koji ih iskorištavaju kao jeftinu radnu snagu.
Kako je kraj Tarahumara nedostupan svima, uključujući i policiju predstavlja plodno tlo za ilegalne poslove, kao uzgoj marihuane te polja makova za proizvodnju opijuma. Karteli su prisilili pleme neka odaberu hoće li raditi za njih ili otići, a miroljubive Tarahumare većinom su odlučile ostati i snalaziti se kako znaju i umiju.
Petra među ljudožderima: ''Hvala ti, Bože ili šumski duše, na tom nestvarnom iskustvu!''
