Galerija
Sjedili smo na prašnjavom podu punom pepela i pokušavali nekako komunicirati uz pomoć ruku i nogu. Pokreti ruku prema ustima koji su trebali ukazivati na pušenje i upit ''imaš li cigaretu?'' bili su jedino što sam razumjela. Koja ekipa! ''Wah, wah, wah'', govorio je stariji gospodin do mene odjeven samo u tikvicu koja je pokrivala spolovilo, dok su mu svinjske kljove virile iz nosnica.
Mačak Grubnić ovdje bi imao pune ruke posla. Sva sreća da je moja modna osviještenost jednaka onoj iz kamenog doba pa sam se savršeno uklopila u okolinu gdje su travnate suknje i sušena tikva jedini modni imperativ. Nakon što sam shvatila da izraz ''wah, wah, wah'' na jeziku dani označava pozdrav i zahvalu te sam i ja njima jednako odvratila, svi smo se počeli urnebesno smijati. Oni zato što se neka smiješna bijela žena nastoji uklopiti u plemensku zajednicu, a ja zato što se okolo mene urnebesno i od srca smijalo 20-ak golih muškaraca, žena i dječice, kao da smo upravo prisutni na sjednici Hrvatskog sabora (loša usporedba, znam, to je više tužno nego urnebesno smiješno, no dobro...).
Jedna žena prednjačila je u smijanju. Pri tome ne mislim na smijeh Boba Marleyja i Willieja Nelsona na kavi uz pljugu. Žena kao da je bila na nečemu tri puta jačem od toga. Prije puta informirala sam se malo o stupnju kanibalizma u Papui te sam naišla na vrlo zanimljiv podatak, kojeg sam se odmah sjetila gledajući caricu kako se ne prestaje smijati.
Iako su u prošlosti plemena prakticirala kanibalizam, malo tko je jeo članove svoje vlastite društvene skupine (Bože, kako to zvuči, kao da je čisto u redu pojesti nekoga tko ti nije ništa u rodu). Kod onih koji su to činili pojavila se neobična živčana bolest, i to baš kod pripadnica ženske populacije. Naime one su uvijek jele mozak žrtve u kojem su bile najveće koncentracije određenih patogena iliti ludila. Žene koje su oboljele od tog fatalnog ludila smijale su se vrlo slično kao i ova gospođa preko puta mene. Hm... interesantno.
Nakon predivnih plaža i nezaboravnog ronjenja na otocima Raje Ampat put me vodio u unutrašnjost Zapadne Papue. Spoznaja da u dolini Baliem na 1700 metara nadmorske visine žive plemena koja su do posljednjih desetljeća 20. stoljeća bila potpuno izolirana od ostatka svijeta neodoljivo me privlačila. Iako nisam pripremala polugodišnju ekspediciju (to ću kad opljačkam banku!) u bespuća nepregledne i još uvijek djelomično neistražene džungle, željela sam, koliko je u mojoj mogućnosti, naučiti više o autohtonim plemenima, njihovoj kulturi i tradiciji koja je polako, ali sigurno na rubu izumiranja.
Pa, krenimo redom. Gdje, što, tko i kako?
Gdje? Zapadna Papua, odnosno zapadni dio otoka Nove Gvineje, koji je pod indonezijskom vlašću od 1963. godine. Nova Gvineja, drugi najveći otok na svijetu nakon Grenlanda, nalazi se sjeverno od Australije, na jugozapadu Tihog oceana. Istočni dio otoka zauzima nezavisna država Papua Nova Gvineja. Ne, nije blizu Meksika, tata!
Što, tko, kako?
Prije 50 tisuća godina taj tropski raj na zemlji naselili su snažni, mišićavi i kuštravi prastanovnici Melanezije. Ti rani Papuanci živjeli su isključivo od lova, ribolova i sakupljanja raznih plodova. Iako su bili izrazito primitivni te nisu poznavali keramiku, metal, kotač ni pismo, smatra se da su jedni od prvih poljoprivrednika na svijetu! Sadili su slatki krumpir (i dandanas glavna namirnica u njihovoj prehrani), taro, zelje, kukuruz i uzgajali svinje.
Živjeli su strogo teritorijalno u raštrkanim selima u okruglim ili ovalnim kolibama izgrađenima od slame i drva. Stalno su ratovali sa susjednim plemenima, a pojedini su bili i lovci na glave te prakticirali ritualni kanibalizam. Zbog teško pristupačnog terena, daleko udaljenih sela te stalnih ratova između neprijateljskih plemena danas na čitavom otoku ima oko 11 milijuna ljudi raspoređenih u više od tisuću različitih plemenskih skupina i jednako toliko različitih jezika, što Novu Gvineju čini najraznovrsnijim jezičnim područjem na svijetu (u Papui Novoj Gvineji ih je čak 867)!
Okružena planinskim lancem koji doseže nevjerojatnih 4500 metara, plodna dolina Baliem dom je brojnih plemena, od kojih su najpoznatiji i danas najpristupačniji Dani, Yali i Lani. U središtu doline nalazi se jedino veće naselje, Wamena, koje je zračnim putem povezano s glavnim gradom Papue Jayapurom. Sve što stigne do Wamene (od hladnjaka do turista) mora stići tim zračnim putem.
Dolinu Baliem prvi je ugledao i otkrio 1938. godine Richard Archbold, američki prirodoslovac, zoolog i filantrop. Bogati znanstvenik financirao je brojne ekspedicije u Novu Gvineju, na kojima je u svrhu znanosti prikupio brojne biljne i životinjske vrste. Ljudi ga nisu zanimali. Sletio je u dolinu, pokupio uzorke i odletio. Tako sve do prije 50-ak godina, kada je došla prva ekspedicija, stanovnici doline nisu još poznavali bijelog čovjeka. Vodili su plemenske ratove i priređivali svečane ceremonije. Danas, pod utjecajem globalizacije, djelovanja misionara i turizma u Wameni žive mnogi pripadnici navedenih plemena. Posjeduju mobitele, televizore, žive u ciglenim kućama te ne vjeruju više u plemenske mitove ili šumske duhove, već u Isusa Krista. A i sušenu tikvicu zamijenili su ''Kelvin Klajn'' gaćama. Jedino i dalje svi hodaju bosi. Bio grad ili džungla u pitanju.
Zbog svega je u dolini Baliem gotovo nemoguće naići na nimalo ''necivilizirane'' ljude koji žive, kako to vole turističke agencije dočarati potencijalnim gostima, ''kao u kameno doba''.
Ja sam se uputila u selo Jiwika, koje se nalazi na sjeveru doline. Tamo sam provela nezaboravnih pet dana s pripadnicima plemena Dani, apsolutno najpozitivnijim, najsmješnijim, najplemenitijim i najskromnijim ljudima koje sam u životu upoznala. Hvala ti, Bože ili šumski duše, na tom nestvarnom i predivnom iskustvu!
Dani žive skromnim, seoskim životom, isključivo od poljoprivrede i kojeg zalutalog turista kao što sam ja. Život im se temelji na sadnji krumpira (poznaju ih čak više od 70 vrsta) i uzgoju svinja.
Nekada neustrašivi ratnici danas su miroljubivi i društveni ljudi. Ratovanje je prije bilo dio njihove kulture i svakodnevnog života. Ratovalo se uglavnom zbog krađe svinja ili žena. Nešto slično kao što naši Zagorci ratuju sa susjedima zbog međe. Nakon rata, koji je više bio ceremonijalan nego osvetnički, pobjednici bi slavili pobjedu plesom i pjesmom ,dok su protivnici oplakivali žrtvu i jadikovali, a žene sjekle prste. Da, to je još jedan od bizarnih običaja plemena Dani. Ako netko umre u selu, svaka od ženskih srodnika mora odrezati jedan dio prsta kao oblik žalovanja za preminulim. Prste je kamenom sjekirom obično rezao uži član obitelji.
Najveće i najneustrašivije ratnike Dani bi mumificirali. Tako u Jiwiki postoji selo koje posjeduje mumiju. Skupina antropologa procijenila je da je stara oko 250 godina. Ostalo se ne zna. Danas ona služi kao turistička atrakcija. Iako su antropolozi zbog njezina očuvanja preporučili da bi se trebala čuvati i pohraniti, u selu je čuvaju, a gdje drugdje, nego u drvenoj kolibi bez vrata. Do nje je koliba za svinje.
Glavni muškarac u selu koji predstavlja muzejskog kustosa uredno izvadi mumiju iz kolibe kada dođu znatiželjni posjetitelji, postavi je na panj i čeka da ona bude ovjekovječena. Možete i selfi s njom napraviti, vrlo moderno. Slučajno sam uhvatila ''glavnog od mumije'' dok je izlazio iz svoje male, drvene kolibe sa solarnom ćelijom na vrhu umjesto dimnjaka. Unutar kolibe s travnatim podom, bez namještaja, vidjela sam lijepi, mali LCD. Eh, tako ti je to kad si vlasnik mumije.
Unutar jednog sela obično živi i po 50-ak ljudi. Svako selo ima jednu ''mušku kuću'' u kojoj borave i spavaju isključivo inicirani muškarci tog sela, te nekoliko ''ženskih kuća'' u kojima žive, pogađate, žene te pripremaju hranu za muškarce. Djeca žive s majkama dok ne dođu u tinejdžersku dob. Postoje i zasebne kolibe samo za svinje, koje imaju važnu ulogu u životu skoro svih papuanskih plemena. Svinje su mitska bića, mnogi smatraju da je i od njih potekao cijeli svijet. One su ravnopravni članovi obitelji, ali i platežno sredstvo i statusni simbol. Veća si faca i malo bliže Chucku Norrisu ako posjeduješ više svinja i žena. Nešto kao i u modernom svijetu, samo nisu u pitanju svinje, već skupocjene jurilice.
Ja sam imala čast prisustvovati najvećoj ceremoniji u Dani svijetu – svinjskoj gozbi. Ona se održavala za sve veće svečanosti, vjenčanja, rođenja djece, sprovode... Cijela svečanost započinje ceremonijalnim ratovanjem, plesom i pjesmom, nakon čeka dolazi na red tradicionalno ubijanje svinje lukom i strijelom. Poprilično je brutalno, svinja se dere kao luda i poslije koprca, dok je šumski duh ne pozove k sebi.
No ne mogu se sad praviti sveticom i pričati o nekoj brutalnosti kada doma bez problema grickam hrskavo pečenu kožicu odojka, budimo realni. Nakon toga slijedi ''depilacija'' svinje bacanjem na vatru te ''kirurško'' trančiranje mesa home-made bambusovim nožićima. Nema noževa, tanjura, krpe, stola, vode. Sve se obavlja na prašnjavom podu na lišću od banana. Svinja se ne peče, već se kuha na pari u improviziranoj ''kamenoj peki''. Za sve masteršefove i one koji se tako osjećaju, slijedi jedan recept koji morate isprobati (ako imate dvorište).
Svinja u ''kamenoj peki''
1. Prvo zapalite vatru na kojoj ćete grijati kamenje srednje veličine.
2. Dok se kamenje grije, iskopajte rupu oko metar duboku.
3. Rupu obložite lišćem, ako nemate lišće banane, možete uzeti bilo koje imate u blizini.
4. Potom rupu obložite zagrijanim kamenjem te ponovno slojem lišća na koji stavite krumpir i povrće koje imate doma.
5. Sve to pokrijete ponovno slojem lišća i ugrijanim kamenjem te na sam kraj dolazi svinja koju ste prethodno ulovili i zaklali.
6. Kuhajte oko dva sata. Bon apetit!
Napomena:
Ne koristiti sol, papar ili začin bilo koje vrste. Preporučuje se namazati svinju njezinom krvlju prije kuhanja. Svi sastojci se ne peru.
Žene kuharice ne smiju jesti meso! Ulovljenu divljač smjeli su jesti samo muškarci. Žene su pritom jele iznutrice te slatki krumpir i ostalo kuhano povrće. Moram priznati da neslana, kuhana svinja nije nešto, bolji je krumpir.
Nakon nekoliko dana provedenih u selu s tim predivnim ljudima uspjela sam pronaći ono po što sam i došla – tradicionalnu kulturu i duh nekih prošlih vremena zamrznut u vremenu. Unatoč njihovoj interakciji s ''modernom'' civilizacijom i turistima i posjetiteljima iz svih dijelova svijeta, Dani i dalje ostaju vjerni svojem tradicionalnom načinu života i njegovu očuvanju. Nadam se da će tako i ostati što je duže moguće. Wah, wah, wah, dragi prijatelji, do nekog ponovnog susreta! Zauvijek ste u srcu!
Petrine doživljaje možete pratiti na njezinu blogu Restless girl, Facebook stranici i YouTube kanalu.
