Salona je bila moćni glavni grad rimske pa bizantske provincije Dalmacije, a njezina propast tema je koja je stoljećima intrigirala povjesničare i laike. Kada je grad bio na vrhuncu u njemu je živjelo oko 50 tisuća stanovnika, bio je osiguran četiri kilometra dugim zidinama i stotinama obrambenih kula.
Početkom 20. stoljeća u našoj je historiografiji bilo uvriježeno mišljenje da je grad uništen u rušilačkom prodoru Avara i Slavena u Dalmaciju početkom 7. stoljeća, kao i mnogi drugi gradovi na obali koji su tada opustošeni i spaljeni.
"Ustanovljeno" je da se to dogodilo na današnji dan, 31. ožujka 614. godine. Grad je tada, smatralo se, opljačkan i uništen, a njegovi su stanovnici utočište potražili iza zidina Dioklecijanove palače i u naselju Aspalathosu, gdje je kasnije osnovan Spalatum, odnosno Split.
U novije vrijeme povjesničari i arheolozi pronašli su dokaze koji govore u prilog tome da Salona i nije propala baš tako dramatično i naglo. Vjerojatnije je da je propadala polagano i dugo, jer nalazi svjedoče o dva stoljeća suživota s Avarima i Slavenima na tome području.
Najnoviji pronađeni sarkofag iz Salone datiran je u 614. godinu, i zato se pretpostavlja da je Salona tada konačno prestala funkcionirati kao grad. Salonitanci su, pretpostavlja se, grad napuštali postupno i počeli naseljavati Aspalathos pored Dioklecijanove palače, kao i obližnje otoke.
S vremenom su u Aspalathosu organizirali crkvenu i svjetovnu vlast, zbog čega je i Salona prestala postojati kao grad. Možda je najbitniji bio trenutak kada su iz Salone su u Split preneseni i posmrtni ostatci salonitanskih mučenika sv. Anastazija i sv. Dujma koji je postao zaštitnikom novoga grada. Zanimljivo je da su se splitski nadbiskupi se nastavili nazivati olim salonitanus - "nekoć salonitanskima" .
"Imali smo osjećaj kao da smo ušli u drugu dimenziju": Čudesne špilje usred grada i ljudi koji žele dobrodošlicu na svakom koraku
