Kad vam netko spomene „pijani sat“, što vam prvo padne na pamet? Onima koji su posjetili Novi Sad i zavoljeli taj grad asocijacija na neobično ime je kula sa satom na Petrovaradinskoj tvrđavi, prepoznatljivi motiv s razglednica, magneta i drugih suvenira. Na bastion Svetog Luja novi „stanovnik“ doselio je iz Francuske, gdje je i izrađen kao poklon carice Marije Terezije, u vrijeme kad je Novi Sad proglašen slobodnim kraljevskim gradom. Bilo je to 1750. godine.
Pijani sat na prvi pogled djeluje „kao da mu se nešto pobrkalo“ jer su velika i mala kazaljka zamijenile mjesta pa tako veća pokazuje sate, a ne minute. Ne radi se o pogrešci nego dosjetki kako bi lađari, ali i drugi stanovnici mogli dobro vidjeti koliko je sati – i to sa sve četiri srane kule.
U to vrijeme, kada se živjelo sporije, minute i nisu bile toliko važne kao danas. Pijani sat je i svoj nadimak zaradio time što nije neobično da leti malo požuri, a zimi zakasni, no veće je zadovoljstvo promatrati kulu sa satom iz nekog kafića kraj Dunava nego doista znati koliko je sati. Za to ionako imamo mobitele. Mehanizam rada sata isti je kao i prvi dan, a i danas dobro funkcionira. Navija se ručno i to svaki dan. Lajoš Lukači, za taj je volonterski posao dobio i nagradu Novog Sada.
Sat je nekoć signalizirao lađarima mogu li dalje proći Dunavom na svojem putu, no s vremenom tvrđava je izgubila svoju ulogu u kontroli riječne plovibe. No Pijani sat i dalje ima vjetrokaz iznad kojeg je simbol srca, baš kao što je i zapisan u srcima svojih sugrađana koji su proveli brojne trenutke s pogledom na taj simbol Novog Sada.
