Galerija
Prema brojnim statistikama, Sardinija ima jednu od najvećih stopa broja stanovnika koji imaju više od 100 godina. U ostatku svijeta, udio stogodišnjaka u ukupnoj populaciji je duplo manji.
Ovakve oaze u kojima ljudi žive nadprosječno dugo zovu se „plave zone“, a Sardinija je prvo takvo mjesto koje je proglašeno plavom zonom. Još jedan zanimljiv podatak jest taj da na Sardiniji muškarci žive dulje od žena, što inače nije slučaj.
Možda će neke razočarati vijest da tajna dugog života nije samo u jednom triku koji bi se mogao svesti na „jedite više ribe“ ili „odspavajte nakon ručka“. Stvari tako ne funkcioniraju. Umjesto toga, čini se da su se na Sardiniji spojili brojni faktori koji utječu na dug, ali i kvalitetan život. U protivnom, što će nam sto godina patnje?
Nema revolucionarnog trika - savjet je jednostavan: živite jednostavno
Proučavajući život mještana, znanstvenici su analizirali sve: od prehrane i fizičke aktivnosti, do osjećaja zadovoljstva i ispunjenosti u životu.
Jedan od faktora jest odnos domaćih prema svojim starijima u obitelji. Dok je na Zapadu sve normalnija praksa ostaviti bake i djedove u staračkim domovima, što iz nemara, što iz nemogućnosti da se o njima kvalitetno brine – stanovnici Sardinije poštuju svoje starije kao nosioce životnih mudrosti i aktivno ih uključuju u život domaćinstva.
Zateći ćete ih kako brinu za vrt, kuhaju ili se igraju s unucima. Čak i ako ne žive u istoj kući, stariji članovi obitelji mogu se pouzdati u mlađe da će ih redovito posjećivati i brinuti se o njima.
Iako su kolale brojne teorije o plitkom genetskom bazenu Sardinije, te ulozi gena u dugovječnosti, znanstvenici su istaknuli kako geni čine samo malen dio razloga. Većinu faktora koji utječu na kvalitetu života ipak možemo kontrolirati.
Život na zemlji, sa zemljom, od zemlje
Druga stavka su domaća hrana i naročito vino koje je puno antioksidansa. Sjednete li u lokalnu vinariju, lako je moguće da ćete dobiti vino iz boce koja nema ni etiketu – ono dolazi iz domaćih vinograda koja su tu pri ruci.
Dan Buettner, pisac i istraživač koji je pomno proučavao gastro navike „plavih zona“, opisao je kuhinju Sardinije kao seljačku. Jednostavna, domaća hrana: mahunarke, žitarice i puno zelenila. Bez previše intervencija, začina i ludih kombinacija.
Čak i kad je ponuda bogata, ona je uvijek jednostavna, a važno je da je hrana sezonska i svježa. Kako sami kažu, stoljećima nisu ni gledali što jedu. Jelo se što je raslo u vrtu, i to je bilo zdravo. Ne libe se ni kruha, tjestenine, sira, mesa… Sve sa užitkom, i u mjeri.
Na kraju krajeva, oni te kalorije i potroše boravkom na svježem zraku i radom na otvorenom. Njihov životni stil je pak opisao kao „pastirski“: zbog brdovitog terena, svakog dana zadovolje zdravu dozu rekreacije, pa makar i nesvjesno. Često pješače i ne koriste automobile bespotrebno.
A sad, ono što nam je najteže savladati: život bez stresa te zdrav balans poslovnog i privatnog života. Naravno, i na Sardiniji ljudi odlaze na posao, rade u uredima, imaju karijere, obitelji i sve stresove koji iz toga često proizlaze. No, čini se da generalno imaju drugačije prioritete zbog čega se manje stresiraju na poslu, pa i u životu.
Nisu bez razloga mediteranske obale poznate po „slatkom životu“, a Sardinija bi mogla biti njegov tron. Poslu se pristupa odgovorno, ali opušteno. On nije najvažnija stvar u životu, a i kad prouzroči probleme, imaju široku mrežu obitelji i prijatelja koji će im pružiti podršku.
