Galerija
Više vjerojatno i ne postoji grad na svijetu u kojem ne postoji legenda da ćete se ako nešto napravite – sigurno vratiti ili mjesto na kojem ćete zatražiti sreću, najčešće u ljubavnom životu. Česte su žrtve masovnog turizma postali spomenici, nezaštićeni u javnom prostoru, zaliveni u tlo da ne mogu pobjeći masi turista žednih fotgrafiranja i – dodirivanja.
Neka odredišta kao i da niste posjetili, ako ne priložite dokaz o trljanju nekog dijela nekog kipa. Ako ste u Firenci to je najčešće Il Porcellino, u Rigi će turisti hvatati Bremenske svirače. U Hrvatskoj lokalci i posjetitelji posebno vole Meštrovićeva djela, pa tako u Dubrovniku Marina Držića horde posjetitelja navlače za nos i tapšaju po koljenima, a u Splitu, Varaždinu i Ninu je nezabilazan palac Grgura Ninskog.
Sada ćemo se pozabaviti samo kipovima ljudi i nećemo ulaziti u argumente, estetske ili… hm, higijenske, zašto ih možda i nije lijepo dodirivati, samo ćemo iznijeti popis kako se uobičajilo da se koji dodiruje – od glave do pete.
Tapšanje po glavi, navlačenje za nos
Čumil u Bratislavi, brončani kip Viktora Hulíka predstavlja radnika koji održava gradski kanalizacijski sustav i veselo promatra ulicu vireći iz šahta. Od 1997. godine kada je kip postavljen u Starom gradu, ljudi su spontano počeli trljati Čumilovu glavu u nadi da će im to donijeti sreću.
Na brončanoj bisti Abrahama Lincolna ispred Lincolnove grobnice u Springfieldu, Illinois, postavljenoj 1930-ih, ističe se nos koji gotovo svijetli, ulašten od godina trljanja. Osim što bi to trebalo trljaču donijeti sreću, neki kažu i – mudrost.
U Havani ispred samostana San Francisco de Asís podignut je kip Joséu Maríji Lópezu Lledínu, poznatijem kao El Caballero de París (gospodin iz Pariza). Rad Joséa Ville Soberóna podsjeća na omiljenog lutalicu iz 1950-ih, a legenda kaže da će vam se ispuniti želja ako mu protrljate bradu.
Iznad pojasa
Ramena su također često na udaru turista, što od tapšanja, što od grljenja, a i čitave se ruke kipova znaju lijepo sjajiti. Postoje i puno specifičnije točke koje valja dotaknuti, kao što je slučaj s kipom Zitronenjette u Hamburgu, kipara Hansjörga Wagnera koji je 1986. oživio sjećanje na legendarnu prodavačicu limuna iz 19. stoljeća, visoku samo 132 centimetra. Da bi vam donijela sreću ne trebate ju potapšati po glavi, ako ste to pomislili, nego - primiti za prst.
Kipovi ženskih osoba često su osuđeni na "hvatanje za sise" bez obzira na to koliko to nije primjereno zbog tragičnih biografija tih osoba, kao na primjer u slučaju biste francuske pjevačice Iolande Cristine Gigliotti – Dalide u Parizu ili kip Molly Malone u Dublinu. Blještavija je od svih ipak desna dojka kipa Shakespearove Julije u Veroni, trinaestogodišnjakinje čiju tragičnu spriču svi znaju.
"Ujaka Karla" u Budimpešti pak za sreću trebate protrljati po isturenom trbuhu koji je kipar Illyés András izradio 2008. godine inspiriran svojim djedom. Policajčev trbuh, vjeruju Mađari, donosi sreću, pogotovo u ljubavi.
Ispod pojasa
Međunožja kipova muških osoba također su popularna mjesta za kojima posežu ruke turista, od novijih, čijem smo laštenju i sami mogli svjedočiti, spomenut ćemo samo brončanog Cristiana Ronalda u Madeiri.
Ipak, najveća žrtva napastovanja je Victor Noir, odnosno kip na grobu ovog francuskog političkog novinara ubijenog je 1870. Kipar Jules Dalou odlučio ga je ovjekovječiti kako leži s raskopčanim hlačama i iako Noir dok je bio živ nije slovio ni za kakvu erotsku ikonu, postao je - srećonoša. Osim što mu dodiruju prepone za opću sreću u ljubavi, Noirov se kip specijalizirao za trudnoću pa – lijevo stopalo donosi trudnoću, desno blizance, a zahvala u obliku cvijeta ostavlja se u šeširu.
Ponovno smo u Budimpešti, gdje je uobičajeno svoje brončane sugrađane tapšati po koljenima, pa tako učinite ako naiđete na Liszta. Isto je i s Malom princezom koja na ogradi dunavskog šetališta sjedi od devedesetih godina prošlog stoljeća, a vrlo brzo počelo se vjerovati i da donosi sreću. Kipar László Marton bio je nadahnut svojom kćeri koja bi na sebe stavljala krunu od novina i kućni ogrtač i pretvarala se u princezu.
Neke se skulpture diraju i ispod koljena. Jer ako je kip jako visok svejedno ga morate negdje dotaknuti. Ponekad nije moguće doseći dalje od cipela – inače gotovo fetiš mjesta u trljanju kipova kao na primjer u slučaju kipa najvišega čovjeka na svijetu Roberta Wadlowa na College Avenueu u Altonu, Illinois, ili već spomenutog Grgura Ninskog čiji se nožni palac, natečen od dodirivanja, sjaji i jasno uočava s velike udaljenosti, bez obzira gdje se nalazi.
Najviši spomenik na svijetu: Pogledajte nevjerojatnog željeznog čovjeka od 182 metra
