Prva asocijacija na Dublin vjerojatno su (osim dijaspore u posljednje vrijeme) pubovi u kojima struji irska glazba sa smijehom kao pratećim vokalom. Ključnim trenutkom slave pubova smatra se osnivanje Guinessove pivovare 1759. godine. Tada su pubovi postali središte urbanog društvenog života, mjesta na kojima se pjevalo, raspravljalo, živjelo. Epicentar je kultnog noćnog života Dublina Temple Bar. To je ime najpoznatijeg puba, ali se odnosi i na cijeli jedan dio grada u kojemu se mogu izbrojati na deseci lokala. Većina ih ima živu glazbu svakoga dana, a nedjeljom čak i dva puta. Već silaskom iz aviona bilo je jasno da se irsko meteorološko sivilo itekako šareni irskom toplom karizmom i radošću! Petak, prvi dan našeg vikenda, prošao je u prilagodbi na vremensku zonu kojoj sati teku u ritmu irskog stepa.
S jutrom idućeg dana došlo je vrijeme za kvalitetno druženje s ulicama glavnog grada Republike Irske. Navest ću samo najznačajnije točke jer – gdje god krenuli, u Dublinu ćete na pravo mjesto stići. Mi odosmo jednoj od najcjenjenijih alma mater na svijetu.
1592. godine kraljica Elizabeta I. presjekla je vrpcu obrazovne ustanove najvišeg stupnja, čiji je moto: Perpetuis futuris temporibus duraturam. U slobodnom prijevodu: "Trajat će za vijeke vjekova." Trinity College traje sve vjekove od tada, iako kraljevanje Britanske Monarhije odavno ne seže do Dublina. Osim akademskog prestiža, koledž je poznat po svojoj knjižnici. Volite li knjige kao ja, usrećit će vas obavijest da redovi za posjet nisu strašni, a unutrašnjost je više od samo Instagram friendly lokacije. Prije ulaska među poznate drvene police prolazite kroz stalno postavljenu izložbu srednjovjekovnih rukopisa Book of Kells. Izložbom dominiraju ranokršćanski motivi, ali i rune (drevno pismo specifično za ove krajeve), stara poezija te prikazi tradicionalnog načina pisanja i oslikavanja knjiga na kožnim stranicama. A onda slijedi ulazak u dugu komornu dvoranu. Radi se o najvećoj dvorani neke knjižnice u Europi, obasjanoj čarolijom neprocjenjiva bogatstva pohranjenog pod okrilje raskošne arhitekture. Knjižnice su zaista čudesno mjesto. Posebno ove starinske, čije su mračne prostorije prepune svjetla što daje bolji pogled na svijet.
Mozgajući nad širokim dublinskim izborom, kombinacijom različitih metoda odabrale smo Dublin Castle kao iduću točku. Osim same kraljevske rezidencije, na području dablinskog dvora stanoviti je naftni magnat 1950-ih podigao knjižnicu i galeriju. Upravo je to moj omiljeni dublinski štek. Chester Beatty Library zgrada je u kojoj su izložene kulturne dragocjenosti islamske, dalekoistočne i zapadnjačke kulture, rijetki rukopisi i knjige, slike, pisma i predmeti te drugi komadi sakralne i profane umjetnosti. Pored knjižnice i galerije zgrada u podnožju ima kafić i konceptualni butik, a na samom vrhu kreativni prostor za rad ili druženje. Osim toga, okrunjena je krovnim vrtom u kojem sam odmah prepoznala potencijal za kvalitetnu fjaku. Budući da sam taj potencijal savjesno kušala i provjerila, sa sigurnošću mogu preporučiti Chester Beatty kao must pri posjetu Dublinu.
Intenzivno upijanje iskustva iziskuje snažne i pune udisaje plućima, a zato je potrebno paziti na snagu i gorivo tijela. Iako sok od hmelja spada među prehrambene proizvode, meni nema mesa do mesa. Ljubiteljica kuhanih jela, svakoga dana jela sam tradicionalni gulaš od janjetine, mrkve i krumpira u Guiness umaku. Za prste polizati! Ipak, zbilja bi bio grijeh otići na hladnomorske obale i zaobići najukusniju brzu spizu na svijetu – Fish&Chips. Da bih autohtono “s nogu” konzumirala ribice i krumpiriće, odoh ručati na kultni South City Market a.k.a. George’s Street Arcade. Ovaj viktorijanski tržni centar otvoren je 1876. i nudi sve što mislite da dablinski šoping nudi: od velikih i malih trgovina u crvenoj opeki, preko avangardnih suvenirnica i udobnih kafeterijica, pa do butika visoke mode kakvi su svojstveni slavnoj londonskoj ulici Bond. Ja sam od svega toga ciljano (i gladno) otišla u fast food. Iako sam došla solo, u Irskoj nikad ne soliraš. Objed u već praznoj zalogajnici završila sam pjevajući vječne rock-hitove s kuharom, a sve zbog zvuka tišine Simona & Garfunkela i Totove Afrike.
Nakon gastronomsko-zvonkih radosti trebalo je protegnuti noge pa sam s curama krenula prema Merrion Square parku. Vikendima su tamo izložena djela lokalnih slikara. Međutim, dok se nebo gasilo, a ulična rasvjeta palila, uviđale smo da je kasno za open air izložbu. Je li kasno bilo i za šetnju parkom? Vijećajući o tome, osjetile smo naglo večernje zahlađenje i primijetile da većina prolaznika ide u suprotnom smjeru. Subota navečer, složile smo se, zaista nije najprimjerenije vrijeme za šetnju mračnim parkovima. Kako smo usput pazarile rekvizite za nadolazeći Halloween, raspričale smo se o drevnim keltskim legendama. Park smo zaobišle i krenule natrag put grada. Izgubismo se. Zašle smo u širi centar, biznis zonu pustu kako biznis zone budu puste vikendima. Najednom nam se s lijeve strane stvorila prostrana livada nalik crnoj rupi usred kvarta. Protežući pogled preko te pustopoljine, ugledale smo velebnu gotičku građevinu poznatiju kao Katedrala sv. Patrika. U svjetlu (ili mraku, ako vam je draže) keltskih jezivih priča, bilo je lako zamisliti groblje koje se u ranijim stoljećima protezalo livadom pored katedrale nazvane po zaštitniku cijele Irske. Danas je tamo vrt u kojemu za dnevnoga svjetla uživa mnoštvo posjetitelja. Ali tad: ni dnevnoga, ni svjetla, ni mnoštva. Zato je jedini logičan rasplet bio crveni ale u sigurnosti najbližeg puba.
Dublinske večeri glasne su i živahne, ljudi (domaći i furešti) vani su okupljeni oko pinte i svirke, a ”Dobar dan” u izgovoru je ”Dobro došli”. Temple Bar nije razularen kao Red Light District Amsterdama ili partijanerski gemovi Budimpešte. Jednostavno je iskren, veseo, topao i živ. Dublin je grad koji baštini bogatu povijest i kulturu. Njegove vibrantne ulice vrve pubovima, bojama i glazbom, a zrak puca od radosti. On dočekuje kao stari prijatelj koji vas je jedva čekao susresti. Taj je grad El Dorado inspiracije. Možda zato Irska rađa toliko velikih pisaca i boema… jer izvlači dušu na površinu. James Joyce rekao je da nema prijatelja do starih prijatelja. Ali dodala bih i da nema ni grada do šporkog starog grada. Slainte!
Još Valentininih priča s putovanja potražite na njezinu blogu Vebeway i Facebook stranici.
