Galerija
„Vjerujem u Ameriku“ – rečenica je kojom filmski lik Bonasera otvara vjerojatno i najbolji film svih vremena – Kum. Bonasera ju je pak izgovorio, pokazat će se u nastavku, kako bi pokazao razočaranje u Ameriku, jer su momci koji su pretukli njegovu kćer isti dan pušteni na slobodu, pa je došao tražiti pomoć i pravdu ravno kod Don Corleonea.
„Vjerujem u Italiju“ – rečenica je kojom moja malenkost započinje svako planiranje za odlazak na putovanje, jer mi Italije iskreno – nikad nije dosta. I da, pritom ne tražim pomoć od nekakvog lokalnog Vita Corleonea, već samo vjerujem u Italiju, njenu kulturu, arhitekturu, gastronomiju, povijest, modu, automobile, jer na spomen „najljepše Čizme“, sve ove stvari padaju mi na pamet.
Jednostavno – voliš kulturu, tu su Michelangelo, Leonardo, Danteova „Božanstvena komedija“, ali i genijalni Fellinijev „Amarcord“. Diviš se arhitekturi? Pa kako onda odoljeti bazilici svetog Petra, Koloseumu, ili trgovima Siene, Lucce i Firenze? Ljubitelj si gastronomije? Dovoljno je reći kako je zemlja postojbina pizze i pašte, a konkretno od pizze, teško da postoji popularnije jelo na planeti. Moda? Ako je i ne pratite, pitajte bolju polovicu, jer nema žene koja ne bi rado preko ramena prebacila Fendi torbicu, a u zimske dane sebe zaogrnula Pradinom ili Versaceovom bundom. Automobili – i da su izmislili samo Ferrari, već bi bili bogovi, a ne znam tko s ukusom može ostati imun kad na cesti ugleda novu Alfa Romeo Giuliu.
Vjeru u Italiju ovaj put sam odlučio iskušati posjetom gradu koji ne broji horde turiste, gradu koji nije nimalo ušminkan i gradu koji je posve „lud“ kako god okreneš – Napulju. Nakon što sam prije dvije godine proveo lijepih osam dana na Siciliji, zaključio sam kako je vrijeme za otkrivanje još južnog i posve autentičnog dijela Italije, a kad sam na Skyscanneru pronašao povratne karte za 30 eura iz Venecije, više nisam imao dvojbi. Napulj je ucrtan, kao svi „normalni“ Hrvati spojili smo jedan vikend, kupili karte i krenuli u avanturu.
Put putujem
Iz Zagreba smo nas četvero krenuli u kasnim satima, oko 1:30 u noći. Da, tako je to kad kupuješ jeftine karte (na kraju dok smo kupili su skočile na 50 eura po osobi), pa let imaš u 8 sati. A kako na aerodrom u pravilu valja doći i 2 sata prije, računica je jasna. Kupili smo preskupu slovensku vinjetu, granicu prešli za čas, put isto, te već u 5:30 sjedili u valjda jedinom otvorenom kafiću u Trevisu i pili jutarnji espresso – iako pravi Talijani ujutro ipak kombinaraju kavu i mlijeko.
Do aerodroma smo brzo stigli, relativno je mali i nema ni previše mjesta za sjedenje, ukrcali se u avion i nakon nešto manje od sat i pol leta sletjeli na napuljski aerodrom. Vani je bilo 30, dan sunčan, ja sam od sreće skoro poput pape '94 na Plesu poljubio zemlju – jer eto, konačno ću na mapi Italije zaokružiti još jedan grad.
Naravno, do centra grada, tj. do željezničkog kolodvora vozi autobus, ali kako je karta po osobi mislim 3 eura, zaključili smo kako beg nije cicija te uzeli taksi za 18 eura. Jasno, prvo nam je taksist objašnjavao kako će cijena biti između 28 i 35, zbog ogromnih gužvi, al kad smo mu pokazali kako je na tabli taksi stajališta jasno naznačena cijena za prijevoz do kolodvora i da iznosi 18 eura, nije mu preostalo reći ništa drugo nego „si“, ukrcati naše stvari u prtljažnik i odvesti nas po službenoj cijeni. Tako da, pouka broj 1 – samo pokaži na službeni cjenik i čekaj da vozač kaže „si“.
Promet iz pakla
Kad sam obišao Siciliju, po kojoj sam i vozio, mislio sam kako je teško naći gori grad od Palerma što se tiče prometnog kaosa. Ipak, nakon vožnji po Napulju (i nazad smo se na aerodrom vraćali taksijem), ali i pješačenja, zaključio sam kako je prijestolnica Sicilije za Maradonin grad zapravo – Beč. Taksi se provlačio kroz sve moguće uličice, od dvije trake nastaju redovno tri, zebre ne znače apsolutno ništa, ni prednost nije nikakva garancija, a često se, što smo poglavito vidjeli u noćnoj vožnji kad smo odlazili iz grada, ne poštuju ni svjetla na semaforu.
Na sve to dodajte milijardu skutera (ovoliko ih nisam vidio ni u Rimu) kojima upravljaju svi od 7 do 77 (molim obratiti pažnju na sliku djevojčice u galeriji) i dobit ćete čisti kaos. Tako da, dok ne vidim Bejrut ili neku bliskoistočnu zemlju u kojima se navodno vozi posve „umobolno“ – Napulj je za mene grad u kojem radije ne bih uzimao volan u ruke ako baš ne moram. Ovako, za 18 eura smo došli ipak živi, iskrcali se i krenuli put apartmana.
Smještaj
Smještaj smo uzeli putem Airbnba, a dobili smo prilično komforan apartman (2 spavaće sobe, 2 kupaonice, dnevni boravak i kuhinja) pa smo zadnju večer mogli ponuditi smještaj i još jednim prijateljima iz Hrvatske koji su se ovdje našli kad i mi, a nisu bili dovoljno pametni da uzmu smještaj za zadnji dan. E sad, apartman je bio dobar, u ljetnom terminu došao je oko 75 eura na noć, ali bih preporučio da ipak apartman uzmete nešto bliže samom centru.
Prema zagrebačkim relacijama, recimo da ste od grada udaljeni kao da ste smješteni kod Cibonine dvorane, samo što stalno imate blagi uspon, pa mi je moja težina u kombinaciji s 30+ stupnjeva tu i tamo zadavala brige. Ipak, ako ste fit i više vas je, Michelangelov apartman na adresi Vico Castrucci 23 poslužit će svrsi, a za one koji traže mir preporučamo smještaj negdje dalje, jer nam je na ulici, iako se nalazi u mala „zabačenijem“ dijelu, galama bila do kasno u noć. No, to nešto i ne smeta, jer kad ste cijeli dan uokolo uz obilje pića, hrane i ostalih užitaka koje Napulj nudi, zaspali bi valjda i da vam kraj glave cijelu noć svira čitav orkestar.
Jedi, jedi, samo jedi
Da se ne lažemo, jedan od osnivnih motiva za posjet Napulju bilo je i upoznavanje njegove gastronomske scene. Prvo mjesto u kojem smo zastali šećući prema našem apartmanu bila je pizzeria Vicenzo Costa i to prije 10 ujutro, kad je kuhinja bila još daleko od spremne, a terasa prazna. Ipak, sjeli smo, naručili dva Aperol Spritza i dva Peronija (uz Moretti vjerojatno najpoznatije talijanske pivo, recimo kako su Peroni i Moretti nešto kao talijansko Ožujsko i Karlovačko).
Na stol su začas stigla piva, a Aperol je moguće dobiti i na mjestu na kojem su prvo rekli kako moraju vidjeti imaju li ga – stvorio se dvije minute poslije. Naime, gazda je jednostavno otišao do susjednog kafića, pa je konobar iz tog kafića jednostavno došetao na terasu s Aperolima. Nikakva fiskalna blagajna, nikakvi inspektori, nikakve kazne – a gosti su dobili svoje piće. Usput, kad nas je već krenulo upitali smo i rade li pizzu, pa se za 5 minuta na stolu stvorila slasna margarita koja košta svega 4 eura. Eto, nismo ni došli, a već smo zaključili kako će se ovdje, čak i ako nečeg nema na meniju ili se još ne radi – to isto ipak stvoriti.
Naravno, prvi dan smo pizzu odlučili nakon doručka jesti i za ručak, pa smo se zaputili u glasovitu pizzeriju Sorbillo. Nalazi se u samom centru, a iako ima prilično velike prostorne kapacitete, nas 6 je na stol čekalo pola sata. Jednostavno, uzmete broj, popijete lijepo čašu dvije vina u kafiću do i kad vas prozovu uđete. Pizze su nazvane po članovima obitelji, a koju god uzmete nećete pogriješiti. Tijesto je sjajno, sastojci bajni, pa vam se tih pola sata itekako isplati čekati. Inače, gospodin Sorbillo otvorio je podružnicu pizzerije u Milanu, ali i u New Yorku. I neka je – zna posao.
Nadalje, od pizzerija je nemoguće ne spomenuti Da Michele. Ovdje smo na ulazak čekali dva i pol sata (dobijete broj i čekate, čekate, čekate...) a mjesto je poznato po tome što je ovdje pravu napoletansku pizzu jela i Julia Roberts u filmu „Jedi, moli, voli“. Ovdje možete dobiti samo dvije vrste pizze – margaritu i marinaru (obratite pažnju na meni u galeriji), i ako se pitate vrijedi li čekati, realno – ne. Sorbillo nudi bolje pizze, tako da ako vam Julia nije životni uzor, nemojte gubiti dva i pol sata na čekanje stola u Da Micheleu.
Mjesto koja svakako treba preporučiti zove se trattoria Da Nennella. Nalazi se u (kažu noću zloglasnoj) španjolskoj četvrti, a naša je sreća da smo stigli na samo otvaranje oko jedan popodne, jer već nakon 10 minuta tražio se stol više. Isplati se uzeti meni za 15 eura jer ćete dobiti svašta, porcije su ogromne, čemu u prilog govori i činjenica da i nas troje mužjaka sa 100+ kilograma nismo do kraja očistili tanjure. Vino stoji svega par eura, unutra se pleše i zabavlja, između posluživanja slijedova dijele se besplatne trešnje, tako da, želite li osjetiti srce grada, nemojte zaobići Nennellu.
Nadalje isplati se prezalogajiti i u simpatičnom restoranu Tandem, gdje ćete pojesti – izvrstan ragu. U svakom slučaju, Napulj je što se tiče hrane zahvalan, po restoranima svugdje jedu i domaći, jer ovo ipak nije ni Venecija ni Firenca, gdje imate dojam kako svaki restoran postoji radi turista.
A grad?
Kaotičan, prljav, a nekako opet – divan i posve autentičan. Nakon par dana ovdje, stekao sam dojam kako grad nikad ne spava i svugdje se nešto događa. Izađeš na ulici i gdje god postoji kafić sa stolovima vani velike su šanse kako će se svirati i pjevati, a ljudi će se družiti na ulici i piti zbilja dostupna pića. Tako smo recimo Aperol pili za euro po čaši, ali recimo da je to iznimka. No, na mnogim mjestima ćete ga naći za dva. Izlazi se dosta oko piazze Bellini, a kad prolazite preko nje, doslovno prolazite kroz oblak i miris marihuane. Naime, ovdje se ona konzumira gotovo legalno, iako službeno nije legalizirana, ali policija na konzumente uopće ne obraća pozornost, već ih pušta da uživaju u dimu. Naravno, ne moram ni reći kako vam je na ulici gotovo svi nude, tako da tko voli poroke ovakve vrste, u Napulju će biti svoj na svome.
Danju je lijepo prošetati već spomenutom španjolskom četvrti, koja je zapravo stari dio grad načičkan mnogobrojnim zgradama. Suši se roba, djeca igraju nogomet, a sve to bud budnim okom Diega Armanda Maradone koji je sveprisutan. Naime, Diego je ovdje još uvijek božanstvo, jer uostalom, zadnji naslov prvaka osvojili su upravo pod njegovim dirigiranjem. A kako su Napolitanci posve ludi za nogometom, Maradona vas promatra sa mnogih fasada, bilo u obliku grafita, postera ili nečeg trećeg.
Nećete pogriješiti ni ako se nakon razgledavanja španjolske četvrti spustite do obale, napravite šetnju uz lungomare i kasnije se kroz Chiaiu vratite prema samom središtu grada. Svi oni koji očekuju uređene fasade, čist okoliš, mir i organiziranost bolje da preskoče ovaj grad, jer on ne nudi apsolutno ništa od toga.
Ukoliko biste išli, ali se bojite mafije – za tim nema potrebe. Ok, mafije sigurno ima, kao i kriminala u nekim četvrtima, ali kao turisti tamo i ne zalazite jer za tim nema potrebe. Tako da, mirne duše kupite jeftini let iz Venecije ili Trsta i odletite u goste kod Maradone.
Pompeji i Vezuv
Znate kako je, nemoguće je otići u Napulj i ne posjetiti Pompeje i Vezuv. Ok, netko će reći da je nemoguće ne posjetiti i Sorrento i Capri, ali jednostavno, u tri, četiri noćenja nemoguće je sve, a mi smo ovaj put dali prednost povijesti pred mondenim i ulickanim turističkim odredištima.
Dakle, do Pompeja vas vozi vlak Circumvesuviana, pa kad dođete na glavni željeznički kolodvor, samo pratite taj putokaz. Karta je jeftina, a s obzirom na vlak u kojem klima baš i ne radi, pa na +35 skupa s ostalima koji su namijenili posjetiti Pompeje hvatate zrak, više od tih par eura ne može ni vrijediti. No, bilo kako bilo, za cca 40 minuta doći ćete do grada kojeg je 79. godine prije Krista zatrpala erupcija Vezuva. Za ulaz ćete platiti 15 eura i čuti tragičnu priču Pompeja.
Naime, kad se Vezuv spomenute godine aktivirao, u zrak je između ostalog izbacio i ogromnu količinu pepela, koji je satima prekrivao grad. No, za nesretne stanovnike to nije bilo sve, jer je uz pepeo i živa u termometru pokazivala neko vrijeme više od 200 stupnjeva, a tu smrtonosnu kombinaciju građani nisu uspjeli preživjeti. Danas njihove ostatke možete vijdeti u muzeju, jer je sačuvano više od 80 tijela.
Na kraju, sudbina je htjela da Pompeji punih 1600 godina ostanu zatrpani pepelom, sve dok nisu slučajno otkriveni. U 20. stoljeću ovdje su počeli hodočastiti turisti, a danas su nadaleko poznati u cijelom svijetu. Mi smo ukupno prošetali dobra dva sata, mada ima i entuzijasta koji ovdje provode po 6,7 sati...
Nakon Pompeja vrijeme je da vidimo i to „čudo“ koje je jadni grad došlo glave – Vezuv. Od Pompeja vas do tamo za par eura vozi bus, a s obzirom da vam slijedi konstantni uspon po cesti po kojoj istovremeno ne mogu proći dva automobila, korištenje trube je obvezatno, kako biste onom iz suprotnog smjera naznačili da dolazite. Iako je moguće ići i vlastitim automobilom, radije nemojte, već se ukrcajte u bus i gledajte kako se hrabri vozač bori sa serpentinama i onima, koji gle čuda, dolaze i iz suprotnog smjera.
Bus vas ostavi dovoljno blizu da vam penjanje ne predstavlja problem, jer vam do vrha treba nešto manje od pola sata. Uspon nije strašan, a od gore puca pogled na kompletan Napuljski zaljev. Samo grotlo iskreno i nije nešto impresivno (ah, očekivao sam valjda lavu ili što), ali fora je vidjeti kako na nekim mjestima lagano izlazi bijeli dim. Sve u svemu, obići Pompeje i Vezuv se isplati, jer ako niste Indiana Jones i ne zanima vas svaki kamen, oboje možete obići u jedno popodne.
I za kraj
Posjetite Napulj! Dajte mu priliku, jer Italija nisu samo Firenca i Rim, nisu samo Michelangelo i bazilika sv. Petra već i prljave napuljske ulice. Prednost su, iz perspektive kupovne moći svakako i cijene, jer je ovo daleko najjeftiniji talijanski grad u kojem sam bio. Dakle, nije skupo, autentično je, dobro ćete jesti...
Ma zar vam, uopće treba, još koji razlog?!
