Galerija
'Posjetiti Italiju, a ne vidjeti Siciliju je kao da uopće niste vidjeli Italiju jer Sicilija je ključ svega' - Goethe
Kad smo prije par mjeseci moja bolja polovica Maja i ja radili plan godišnjeg odmora, zaključili smo kako ćemo dio vremena predviđenog za bijeg iz Zagreba, vremena koje služi za 'stavljanje mozga na pašu', provesti van granica Lijepe Naše. Od par ideja koje su nam se motale po glavi (jug Španjolske, Italija, možda čak i neko kontinentalno mjesto) trebalo je pronaći ono što je u tom trenutku bilo najprihvatljivije i najlakše za organizaciju.
Gledanjem i pretragom avionskih letova (skyscanner.com doista je sjajna stranica) zaključili smo kako ove godine Sevillu i Malagu nećemo vidjeti jer nikakve povoljne karte za njih nisu postojale, ali zbog toga i nismo pretjerano žalili. Naime, uz bok Španjolskoj kao rješenje odmah se našla i Italija, točnije njen najjužniji dio, Sicilija. Bacili smo se u potragu za kartama i našli povratne karte za 100 eura po glavi u samom srcu sezone (13. – 20.srpnja.). Moguće da bi ih našli i povoljnije, ali, kupili smo ih krajem petog mjeseca. U svakom slučaju, 100 eura za povratni let do najvećeg otoka u Sredozemnom moru, činio nam se sasvim dobrom cijenom.
S obzirom da smo letjeli iz Trevisa koji je sjajno povezan Ryanair letovima, trebali smo najprije doći do tamo. Zaključili smo da je najbolje otići automobilom kojeg smo ostavili na čuvanom parkingu hotela u blizini aerodroma (8 dana – 50 eura). S njega nas je do aerodroma odvezao kombi (uključeno u cijenu parkinga), check – in smo obavili za dvije minute (ah, lijepi li su prazni aerodromi), sjeli i čekali let za grad koji je do nedavno bio najpoznatiji po mafiji, Palermo.
Dolazak u 'ludi' grad
Do glavnog grada Sicilije avion leti oko sat i pol, a prilikom slijetanja, imate osjećaj da ste u hidroavionu koji će se zaustaviti na moru, s obzirom da se aerodrom Falcone – Borsellino nalazi na samoj obali. Ovo je, nazovimo to tako, i prvi susret s mafijom, s obzirom na ime koje zračna luka nosi. Naime, Giovanni Falcone i Paolo Borsellino imena su dvoje talijanskih sudaca koji su se odlučili obračunati s organiziranim kriminalom. Naravno, mafiji se nije svidjelo da im bilo tko ometa poslove, pa su 1992. godine u dva različita napada, suci ubijeni. Zahvaljujući njihovoj žrtvi nešto se ipak pokrenulo, te su se vlasti oštro obračunale sa Cosa Nostrom.
Aerodrom je od grada udaljen dvadesetak kilometara, a s njega vozi autobus kojeg smo platili nešto više od 6 eura. Odmah po dolasku u rubne dijelove grada primjećujem jednu stvar – ovdje svi voze uz neprestano trubljenje, koja ima više uloga. Njome se poručuje 'makni se', 'prolazim', 'kreni budalo' i slično. Kasnije, kad smo nabavili 'rent a car' kojim smo išli u daljnji obilazak otoka, truba je koristila i meni, a naravno da mi nije teško bilo prilagodit se južnjačkoj vozačkoj kulturi, koja redovno u prometu koristi majku, psa i jedan glagol.
Smještaj
Ono što sam zaključio na temelju dosta putovanja jest sljedeće – nema smještaja do Airbnb – a. Istina, ovdje nemate doručka, ali imate cijeli stan samo za sebe, a ti stanovi se obično nalaze na izvrsnim lokacijama uz vrlo dobru cijenu. Stan smo našli u samoj povijesnoj jezgri, 7,8 minuta od Teatra Massimo (sjećate se Kuma 3, e pa ovdje ubiju kćer Michaela Corleonea). Bus s aerodroma nas vozi do centra, gdje se nalazimo s našim domaćinom Davideom koji nas treba odvesti do stana.
Davide stiže, priča samo talijanski koji ja, unatoč činjenici da sam italofil, baš i ne govorim najbolje. Srećom, Maja ga dovoljno dobro govori pa njoj prepuštam većinu komunikacije s ovim simpatičnim Sicilijancem. Nakon par minuta hoda dolazimo do stana koji se nalazi neposredno uz ulicu Maqueda, po ljeti zatvorenu za promet tako da je ovo glavna pješačka zona. Ulazimo u stan koji je odličan, ogromni dnevni boravak, dvije spavaće sobe, kuhinja i kupaonica. I ne, nismo megalomani, već smo dvije spavaće uzeli jer su s nama na put išli prijatelji Tina i Mario, koji su došli letom isti dan par sati kasnije. Uglavnom, stan je izvrstan, klimatiziran i povoljan. Noć po osobi je ovdje stajala oko 17 eura. Nakon što smo dobili upute od našeg najmodavca, odlazimo u istraživanje grada.
Jedi, jedi i samo jedi
U Palermu smo ukupno proveli tri noći, što je i više nego dovoljno za upoznavanje grada. A kakvo bi to upoznavanje bilo da nismo grad doživjeli gastronomski? Ako mene pitate, nikakvo. Kao i u ostatku Italije, i ovdje hrana zauzima važno mjesto u životima ljudi. Šećući gradom, imate osjećaj kako se stalno nešto jede i kuha. Stolovi su svugdje po ulicama, svi nešto 'žnjopaju', pa u takvoj atmosferi, ne preostaje vam drugo nego priključiti se. Tako smo prvi dan, još dok nam se prijatelji nisu priključili, otišli isprobati sicilijanski street food. Najpopularniji su arancini, pržene i pohane kuglice od riže koje su punjene različitim stvarima – mljevenim mesom, povrćem, sirom.
Ambiciozno sam zatražio postoji li punjenje od pistacija (čitao negdje kako ima), ali me simpatična Talijanka začuđeno pogledala i rekla 'no caro, no'. Ništa, nema veze, uzeo sam jednu s mljevenim mesom i jednu sa sirom.
Mnogi koji su posjetili Siciliju imaju samo riječi hvale za ovo jelo, međutim, ja njihovo mišljenje baš i ne dijelim. Za početak, arancini su stravično masni, pa imate osjećaj kako bi na papiru u kojem ste ih dobili mogli slobodno napraviti pomfrit. Drugo, ova kombinacija riže, pohanog i punjenja, nije najsretnija kombinacija.
No, vrijeme je za desert. U istom lokalu naručujemo cannole. Riječ je o hrskavoj kori napravljenoj od kakaa koja je potom napunjena ricotta sirom. Unutar sira bili su i mali komadići naranče, tako da sam i ja, koji sam potpuno lud za slatkim, jedva ovo pojeo. Cannoli su jednostavno preslatki, tako da nemojte biti pohlepni i uzeti više od jednog, jer ćete ga teško moći pojesti. Učite na mojim greškama.
Prvi dan boravka ovdje, odlučili smo pojesti i sladoled, tj. gelato. Maja je uzela dvije kuglice, mango i pistaciju i na pitanje 'con brioche' hrabro i svjesno odgovorila 'da'. Naime, ovdje se sladoled tradicionalno poslužuje u kruhu (naravno, možete ga dobiti i u čašici ili kornetu), na način da se razreže pecivo (najsličnije kajzerici) i u njega stave kuglice. Summa summarum, zgodno je probati, sladoled je pojeden, a kruh je postao hrana golubovima, jer okus otopljenog manga na kruhu, i nije neka prevelika sreća.
Jasno, nismo samo jeli street food, tako da smo u tri dana boravka ovdje posjetili i neke restorane, tj. trattorie. Prvu večer smo se tako odlučili za il Culinario. Mario i Tina uzeli su pizze (kažu da je ok), Maja filete sabljarke, a ja paštu s vongolama i dagnjama. S hranom su svi bili zadovoljni, a posebno moram pohvaliti izvrsnu paštu, naravno, spremljenu al dente. Uz ovo, naručili smo butelju vina, dobili sitno predjelo na račun kuće (ajd, bar znamo zašto plaćamo coperto tj uslugu 2 eura po osobi unaprijed), a pri odlasku nas je gazda počastio limoncellom i junački nam stisnuo ruku. Ceh? Sve skupa oko 70 eura, uključujući vino i famozni coperto.
Biti u Italiji a ne otići na pizzu, je grehota. U njoj smo uživali u Tredicisette. I tu smo uzeli predjelo tj antipasti, a pizze su zbilja ogromne tako da smo ih jedva pojeli. Ovdje sam napokon došao na svoje, i uzeo pizzu s namazom od pistacija, pršutom i sirom. Uza sve to, popila se i boca vina, a cijena jednaka onoj u Culinariu.
Zadnji dan boravka smo našli nešto za što mi je žao da nismo odmah nakon dolaska vidjeli. Naime, u samom centru, preko puta Tetra Massimo smjestila se zgodna zalogajnica Foccaceria del Massimo. Kažem žalim, jer ovdje ne samo da je sve jeftino, već se tu hrane isključivo lokalci. Otvoreno je samo za vrijeme ručka (12 – 15:30), a paštu ćete platiti tek 2,5 eura. I pritom ne govorimo o raskuhanom i nikakvom jelu, već o izuzetno finom. Ovdje sam vidio da se prodaje i burger od slezena, ali nekako, nisam skupio dovoljno hrabrosti…
Hranili smo se još na najvećoj tržnici u gradu, Ballaro. Porcija mješanih plodova mora (girice, lignje, dagnje) je 5 eura, što je također ok.
I da, za kraj, piće. Ovdje, kao uostalom i na cijelom otoku najčešće se pije ili jede granita. Radi se o drobljenom ledu sa svježim sezonskim voćem, a s obzirom da je jako osvježavajuća, ljudi je rado konzumiraju. Nekako mi se čini da je najpopularnija ona od jagode, a od cijele Sicilije, najbolju smo kušali u Millazzu.
Ajmo malo kulture!
Palermo, kao valjda i svako selo u Italiji, ima znamenitosti. No, njih je znatno manje nego primjerice u Rimu ili Firenci, tako da je ovaj grad idealan za prepuštanje drugim oblicima zabave, poput jela, pića i izlazaka. Ipak, i ovdje ima par stvari koje valja vidjeti, pa krenimo.
Palazzo dei Normani – Jedna od 'must see' stvari u gradu. Radi se o kraljevskoj palači gdje su boravili kraljevi za vrijeme vladavine Normana, ali kasnije su odavde vladali i sicilijanski vladari. Radi se o najstarijoj kraljevskoj rezidenciji u Europi, a u njoj se nalazi i kraljevska kapela, zbilja prekrasna Cappella Palatina, građena u stilu bizantske arhitekture i poznata po svojim mozaicima. Cijena ulaska iznosi 10 eura, a ako imate sreće za džabe ćete pogledati i neku zgodu izložbu slikarstva.
Kapucinska kripta – Ako vas zanima svijet pokojnih, onda je ovo mjesto za vas, ako ne, slobodno preskočite. Unutar kripte sahranjene su tisuće ljudi. Najprije je ovo mjesto bilo rezervirano samo za svećenstvo, ali kasnije su svoje mjesto našli i brojni imućni stanovnici, s obzirom da je bila stvar prestiža da ovdje budete pokopani. Ulaz – 3 eura.
Katedrala Uznesenja Svete Djevice Marije - Nalazi se na UNESCO – vom popisu zaštićene baštine, a posebna je zbog različitih stilova koji se mogu na njoj vidjeti. Upravo stilovi govore o brojnim osvajanjima i promjenama vlasti na Siciliji, jer je katedrala jedno vrijeme služila i kao džamija. Ulaz je naravno, besplatan, ali ako hoćete do kupole, morat ćete izdvojiti nekoliko eura. Nama se na +40, nije baš dalo penjati.
Od ostalih stvari obavezno razgledajte fontanu Pretoria u samom centru. Ona je izgrađena u Firenci, da bi nakon 20 godina bila premještena u Palermo. Poznata palača Zisa je bila zatvorena tako da u nju nismo ulazili, a Teatro Massimo smo vidjeli izvana. Naravno, moram spomenuti i tržnicu Ballaro.
I, kakav je općeniti dojam
Sjajan, ali s obzirom na svoje simpatije prema Italiji, ne znam koliko sam objektivan. Palermo je definitivno prljav, kaotičan, voze kao luđaci i ne staju na pješačkom, ali, sve mu to na neki način pristaje, i upravo takav kakav je, strašno je privlačan. Ukoliko želite doživjeti Italiju, onda je Sicilija, a posebno Palermo, nešto potpuno autentično. Samo je ovdje moguće proći kroz ulicu i vidjeti baku kako sa šestoro unučadi lomi paštu, ovdje je moguće jesti paštu u centru za 2,5 eura, a uza sve to, nemate neki osjećaj da ste na meti lopova i prevaranata. Ljudi su ljubazni i svako vam je spreman pomoći, a super je što je i parking gotovo svugdje besplatan, pa smo tako, kad smo zadnji dan uzeli rent a car, parkirali ispred kuće (Bandiću, daj se malo ugledaj).
Promet je posebna priča, i gotovo svaki auto, cca njih 80 posto je na neki način oštećeno. Bilo da mu fali svjetlo, da je ogreban ili nešto treće, svaki auto ima neki feler kojeg očito vozači ne zarezuju, ili ne popravljaju jer znaju da će za dva dana imati nove ogrebotine. Vožnja je puna trubljenja i psovanja, ali čak se i u njoj funkcionira. GPS vam ovdje ne pomaže puno, jer su neke ulice ljeti zatvorene ili vam jednostavno, restoran na sred ceste prijeći prolaz.
Sve u svemu, otići na Siciliju i ne doživjeti duh Palerma je kao otići u Rim i ne vidjeti papu. Nakon Palerma, naša avantura po otoku koji ima više stanovnika od Hrvatske (cca 5 milijuna) se nastavila, ali o tome za tjedan, dva…
Nastavak pročitajte ovdje.
