I tako sam ja odlučila kupiti kartu i otisnuti se na par tjedana u malo mjesto Peniche, na zapadu Portugala. Nisam znala što me točno čeka, osim da ću sad jedno vrijeme živjeti život jednog surfera. Kroz avionsko okno, pružali su se predivni vidici.
Oduvijek sam govorila kako želim isprobati sve. Pa tako je došao red i na novi posao s najboljim uredom ikad. Plažom. Naime, moj zadatak bio je fotografirati surfere u nastajanju. A uz to ću dobiti priliku i sama surfati. Sve se odvijalo u malom mjestu Peniche, jednoj od najboljih lokacija za surfanje u Europi, udaljenom sat vremena vožnje busom od Lisabona.
Kada smo stigli u malo naselje Consolação, prva stvar koja me oduševila bio je predivan pogled s vrha litice na plažu. Tada još nisam bila svjesna kako će mi to postati svakodnevna rutina. Pogled na plažu.
Dani su više manje izgledali isto. Ustanem se ujutro, pomognem oko kućanskih poslova, prošećem do pekare po kruh za gladne surfere. Zatim doručkujemo, spremimo se i oko 10 h dolazi instruktor po nas s kombijem. I tako se u drmdavom, starom kombiju veselo povezemo do škole gdje izabiremo odijela za surfanje i daske. I onda se još malo motamo i pričamo čekajući da dečki natovare kombi daskama. I spremni smo za novu lokaciju, novu plažu i nove valove.
> Još Sandinih priča s putovanja potražite na njenoj Facebook stranici
Obožavala sam se voziti u tom kombiju, slušali bi muziku i pjevali, a naš instruktor Portugalac znao je pustiti i neke naše pjesme. Nakon surfanja, vraćali bi se gladni i izmoreni i sretni u tom kombiju punom pijeska i mora i dasaka i naše odjeće i japanki i dobrih uspomena. Oblačenje i skidanje odijela, iako svima najomraženiji čin u tom cijelom procesu, uz cjelokupnu atmosferu predstavljao mi je neki poseban doživljaj. Svi stojimo oko kombija i presvlačimo se, što bi se reklo, "na divljaka". Tako me nekako znalo podsjetiti na 70-e. Bar one koje znam iz filmova.
Evo kako je to izgledalo na mojoj omiljenoj plaži u Balealu:
Nakon što bi uzeli svoja odijela i daske, zaputili bi se prema jednoj od mnogih plaža Penichea, ovisno o vremenskim uvjetima i vjetru. Ponekad smo na dnevnoj bazi mijenjali i po dvije plaže.
Ja bi većinom fotografirala tijekom jutarnje lekcije. Zatim bi bili slobodni par sati za ručak i nakon toga je slijedilo popodnevno surfanje na kojem bi se i ja pridružila.
Ručali smo većinom negdje oko škole u Gamboi i nakon toga išli na espresso u Gamboa bar, bar s najljepšim pogledom na plažu. Iako nikad nisam pila espresso, navukla sam se na taj portugalski običaj.
Surfanje nije bezopasna stvar. Osim klasičnog pijenja slane vode na sve otvore na glavi, snaga vala je takva kakvu ne možete zamisliti. Sve je varljivo. Iako će vam se možda učiniti da val nije prevelik, sjećam se da se jedan takav "razbio" na meni i mislila sam da je to to.
Taj dan surfali smo kraj Supertubosa, plaže poznate kao kraljice vala. I taj dan bili su neki ludi valovi. Supertubos je omiljena stanica na svjetskim natjecanjima u surfanju jer se tamo stvaraju valovi poput tube. Isto tako se sjećam da me bilo strah taj dan otići u dubinu, baš zbog onog vala koji me poklopio. Instruktor mi je mahao da dođem k njemu u dublje, a sama pomisao kakvi valovi tamo vladaju me prestravljivala. A ti nisu bili ni do gležnja valovima koje vidite na natjecanjima. Onda možete zamisliti kako izgleda profesionalno surfanje.
Ali kako se dam lako nagovoriti, tako sam otišla k njemu u dubinu i on mi je dao znak kad je dolazio odgovarajući val i pogurnuo me. U trenu prije dolaska vala osjetila sam takav strah i takav adrenalin i pomislila "Što je meni ovo trebalo! Daj bože da se izvučem živa iz ovoga!". Val koji sam uhvatila tada, bilo je nešto posebno. Nešto brzo i glatko. U tom trenu prvi put sam osjetila što znači uhvatiti val u punom smislu te riječi.
Da vam sad ne dajem lekcije iz surfanja, reći ću samo iz svog iskustva da je puno bolje i lakše surfati iz dubljeg, suprotno onome što sam ja mislila.
Surfanje je fizički naporno i valovi su znali biti neumoljivi, a to nošenje daske prema oceanu dok se valovi zabijaju u tebe, bila je najteža vježba ikad. Ali ono što nas je čekalo za nagradu, onaj napokon uhvaćeni val koji te digne i ponese, najbolja je plaća. Pošto sam već surfala u Australiji, nisam bila totalni početnik. Bilo je to poput vožnje biciklom, kad jednom naučiš neke stvari, ne zaboraviš ih.
A evo sad malo uživajte u mom uredu, plažama koje su meni svakodnevno bile radno mjesto, a svima nama jedno lijepo iskustvo.
Ostatak fotografija sa surfanja možete vidjeti u albumu na linku.
Jedan od većih guštova bio je odlazak na happy hour u jedan bar u Balealu. Dvije čaše piva 85 centi. Obožavali smo taj mali ritual. Bar je bio prepun mladih koji su sjedili na suncu i ispijali to ukusno pivo i bio je to najbolji završetak jednog iscrpljujućeg surferskog dana.
Iako nije sve kako izgleda, bajno i sjajno, bilo je to jedno nezaboravno iskustvo. Bilo je i smrzavanja na plaži, bilo je vjetrova i pijeska i sunca u oči, bilo je i kiše, ali bilo je i smijeha, veselja i zabave. I bila je jedna spoznaja da se nalazim na samom rubu Europe, u tom malom mjestašcu na dalekom zapadu, okružena predivnim obzorima. Ipak, nakon par tjedana odlučila sam krenuti dalje u istraživanje Portugala...
Još Sandinih priča s putovanja možete pratiti na njenoj Facebook stranici i Instagram profilu...
