Dolina Wonnagatte je prilično velika tako da ima dosta mjesta na kojima možeš kampirati prilično daleko od drugih kampera i uživati u miru. S obzirom da tim mjestom dosta patroliraju rangeri, prilično je i održavano, ali i većina kampera su prilično odgovorna vrsta. Možda kako-tko, jer smo na odlasku vidjeli jednu obitelj koja je kampirala na prilično otovrenoj livadi, tik nasuprot Wonngatta station, i kako nisu dobro ugasili vatru, za njima se pušio veliki dim što može biti prilično opasno kad su velike vrućine. Mislili smo ići ugastiti za njima, ali smo bili preumorni i trebali smo dosta skrenuti da bismo došli do tog mjesta, prenosimo s bloga Travelology, kojeg možete pratiti na Blog.hr.
> Ovdje pročitajte drugi dio putopisa
Cijelom dolinom se proteže rijeka Wonnagatta čije korito je preko ljeta velikim dijelom suho. Kako je naš kamp bio tik uz rijeku, mogli smo je koristiti za pranje, što nam je puno značilo jer nismo ponijeli dovoljno vode – jako opasna greška. Ono što me rezveselilo do neba je to što sam vidjela da se na jednom dijelu rijeka prilično širi i da se tamo možemo i kupati. Ako tijekom dana šetaš raznim puteljcima, kojih je u dolini dosta i ljudi je koriste za bushwalking ili treking, onda možete zamisliti kakav je gušt kada se preznojen vratiš u kamp i umjesto da se samo malo zaliješ vodom i opereš tu i tamo, možeš otpuno zaroniti u hladnu rijeku. U početku je to šok za ugrijano tijelo, ali nakon nekog vremena više ne možeš izaći iz rijeke i samo bi lagano plutao i uživao u tišini, okružen osvježavajućim zelenim stablima. Iako me stalno vuklo da zaplivam više niz rijeku, ipak je strah bio jači, jer nisam poznavala taj dio i nisam htjela riskirati. Moram priznati da je ovo najbolji kamp u kojem sam do sada bila i ako se opet budem vraćala u Wonngattu, htjela bih doći baš na to isto mjesto.
Ako netko ima fobiju od spavanja u australskoj divljini kao što je ta u Wonngatta dolini, mogu samo reći da je ovaj dio prilično siguran i da nema nikakvih opasnih životinja. Čak nismo vidjeli ni klokane, pa smo mislili da ili možda nikada nisu uspjeli prijeći preko planine u ovu dolinu, i ako su ikada tu i bili, da su svi istrijebljeni dok je postojala farma. Stočari obično ubijaju klokane, jer im uništavaju ograde. Vjerojatno postoje zmije, i kako je tlo prilično obraslo i divlje, moram priznati da sam tu više nego igdje drugo pažljivo gledala po tlu i nisam htjela gaziti u duboku travu. Nedavno sam gledala jedan film o prvim doseljenicima u Australiju koji su se najviše bojali ugriza otrovnica, a mnogi su i izgubili život od njih. U filmu je prikazano kako su uveli pravilo da se po travi nikada ne trči nego samo hoda, kako bi se zmijama dalo vremena da pobjegnu. Jedan tip iz filma je trčao, zmija ga ugrizla i on, naravno, umro. Valjda pod utjecajem toga filma, kad god bih potrčala ili počela žuriti po toj visokoj travi u Wonnangatti, osjetila sam da nešto radim krivo pa sam usporila. Ali uglavnom, vratila sam se živa i zdrava, pa ni opasnost od zmija nije strašna. Ali u prirodi možete uživati u glasanju raznih ptica, između ostalih kukubarra. Noću, opet, životinje postaju prilično glasne, ali nismo baš znali što to točno slušamo. Navodno, moguće je u daljini čuti i dingo pse, ali ni jednoga nismo vidjeli tako da ne znam lutaju li još dolinom. Noću bi se sigurno glasali i koala medvjedići. Prijatelj, koji je došao u Australiju kao dijete, pričao je da je prvi put kad je kampirao i jednu noć čuo koale, on i prijatelj su premrli od straha. Sutradan su sreli rangera i pričali mu kakvo grozno glasanje su čuli, a ranger se nasmijao i rekao im da su to koala medvjedići. Uz to, ako baciš ostatke od sirovog povrća pored šatora noću možeš čuti kako ih grizu životinjice, najvjerojatnije possumi.
Ali najgori zvuk noću je vjerojatno udaljeni odjek pucnja iz puške. Očito, neki ljudi nalaze zadovoljstvo u noćnom lovu po šumi, a što ovdje imaju loviti, to samo oni znaju. Moguće je da love zečeve, koji su unešeni u Australiju davnih dana upravo zbog lova, pa su se razmožili do nenormalnih razmjera. Nedavno su, navodno, uveli i nekakvu malu pasminu jelena, isto zbog lova. Nadam se samo da ne love male possume. Ako ne znate kakve su to životinje vjerojatno vam nije toliko važno ako ih ubijaju. A ako ste ih vidjeli, grozili biste se od toga. Possumi su nevjerojatno slatki, mali tobolčari velikih buljavih očiju. Nisam ih imala priliku vidjeti u prirodi, ali sam često naletjela na njih noću u melbournškim parkovima. Vole stajati na raznim granama i jesti lišće i često se znaju zadesiti pod nekom javnom rasvjetom, i uopće ne bježe dok ih promatrate s neke normalne distance, a i oni vas radoznalo promatraju i nastavljaju brstiti svoj list. Ponekad se ukipe, kad im priđete, ne bježe, nego samo zaustave brstenje nekog lista, i ukipe se s listom u malim rukama, gledajući pomno u vas, kao da misle da ako se prave nepokretni da ih nećete ni zamijetiti, nego ćete misliti da su i oni nekakva grana na tom žbunu na kojem stoje. Strašno smiješna stvorenja.
Kad smo već kod životinja, moram primijetiti da je najgora stvar u dolini Wonnagata neprestano salijetanje muha. Ima ih jako puno i zalijeću se u oči, po glavi, rukama, svugdje gdje stignu. Zato smo stalno koristili sprej, ali pomoć ne bi dugo trajala. Ne znam kako su s tim živjeli ljudi koji su tu bili u 19. stoljeću. Možda su oni imali neka druga prirodnija sredstava kojima su se branili. Mislili smo da toliko muha ima zato jer su se razmnožile dok su tu bile mnogobrojne krave. Muhe su i inače problem u Australiji, iako je taj problem najveći u outbacku, toplijim i više pustinjskim dijelovima, pogoto tamo na Sjeveru. Kad su prvi Europljani stigli u Australiju primijetili su da Aboridgini imaju velike probleme s očima, a to je sve bilo upravo zbog muha koje su ih stalno napadale i zalijetale im se u oči. To je bio tako ozbiljan zdravstveni problem Aboridgina da su mnogi bili i poluslijepi.
Dolinu Wonnagatta smo napustili puno lakšim putem od onoga kojim smo došli. Dok sam na dolasku uglavnom muku mučila s održavanjem ravnoteže u terencu koji je stalno poskakivao po lošem putu, ovaj put sam uživala u pogledima. Jedino što je put tako duuuuuuug da i ta ljepota dosadi i na kraju samo brojiš kilometre do prve asfaltirane ceste, a onda i do prvog naseljenog mjesta. I poskočiš kada vidiš prvo ljudsko biće u civilizaciji, jer ti je već dosadio pogled na krave koje te zapanjeno gledaju dok prolaziš cestom, jer im remetiš meditativnu tišinu i mir, a neke ti se moraju skloniti s cesre, a baš su bile lijepo zalegle u toplu, cvenkasu prašinu. Ne znam kako ljudi koji žive na tim dalekim farmama uspijevaju izaći na kraj s usamljenošću i izoliranošću, ali pretpostavjam da je to stvar navike, i možda više vole tu prekrasnu prirodu nego život u nekom gradu.
Ali na kraju, unatoč tome što se za uživanje u Wonnangatta dolini treba malo i pomučiti, ne bih se previše premišljala ako bih dobila priliku za ponovnu posjetu i jedan dobar odmor od civilizacije, interneta i mobitela.
