Dolinu Wonngate je u 19'tom stoljeću ugledao Amerikanac Oliver Smith, koji je u Australiju stigao u potrazi za zlatom, i kako mu se mjesto jako svidjelo odlučio se tamo nastaniti s obitelji. Došao je sa svojom suprugom, njezinim prvim sinom, i još tri sina i nastantio se u dolini krajem 1860. godine. Poslije im se pridružila i obitelj Bryce, i dok je u početku glava obitelji Bryce radio kod Smitha, poslije mu je Smith dao zemlju tako da mogu svi živjeti zajedno i međusobno si pomagati, prenosimo s bloga Travelology, kojeg možete pratiti na Blog.hr.

> Ovdje pročitajte prvi dio putopisa



Mjesto je toliko izolirano da me ne čudi da su htjeli imati još jednu obitelj uz sebe. Cijelo vrijeme dok smo bili tamo razmišljali smo o tome kako je bilo živjeti tako izoliran, a opet gotovo u raju. Moguće je da tim ljudima to i nije bio raj, nego mjesto neprestanog rada, iako pretpostavljam da su i uživali, i da im je možda bilo bolje nego na drugim mjestima na kojima su do tada živjeli. Sve što im je trebao za život su sami stvarali i uzgajali, a sigurno su nabavljali i u nekom obližnjem mjestu. Navodno je postojalo nekakvo mjesto od kojeg je danas ostalo samo tu i tamo nešto ruševina, ne tako daleko od doline i farme, ali sigurno ne bliže od bar pola dana jahanja. Obitelji Smith and Bryce su imale stoku, a izgleda da je i rijeka Wonnangata u kojoj smo se mi imali čast kupati, bila uvijek bogata ribama. Čak sam i ja vidjela jata sitnih ribica u ovo malo rijeke što je ostalo tijekom ove ljetne suše. Ali rijeka se preko zime zna izliti preko cijele doline, pa su zato i kuće napravljene na maloj uzvisini. Tlo doline je nekih 500 metara iznad mora i zbog toga izgleda da zimi ima jako ugodnu klimu zbog čega je taj predio služio i Aboridginima kao tranzicijsko mjesto na koje su dolazili i odlazili ovisno o godišnjim dobima. Zimi je ovaj cijeli dio zatvoren za posjetitelje, jer je mjesto toliko izolirano da se rangeri ne želi mučiti s izletnicima i svako malo ih spašavati, odnosno, ne bi ih ni uspjeli spasiti ako se dogodi nešto jako ozbiljno, jer je mjesto jako daleko od bilo kakve prave civilizacije.



Život u velikoj izoliranoj dolini sigurno je uzimao svoj danak. Pogotovo jer je prvi liječnik bio tako daleko da je bilo gotovo nemoguće doći do njega kad je bio potreban. Tako je, nažalost, gospođa Smith umrla pri porodu svojih blizanki, nekih desetak godina od kada se doselila u dolinu. Imala je 36 godina, a djevojčice su umrle nekoliko dana nakon poroda. Njihov grob se danas nalazi na malom groblju pored originalne farme. Na groblju je samo nekoliko grobova - osim gospođe Smith, tu leži i gospođa Bryce koja je ipak umrla u prilično solidnoj starosti (za to vrijeme) od 78 godina. Ona leži u istom grobu sa svojom kćeri koja je umrla jako mlada, u 22-godini. Vidjela sam još nekoliko grobova (vjerojatno manje od deset osoba leži na cijelom groblju, koliko je malo), a neki ne nose imena iz te dvije glavne obitelji, pa su vjerojatno bili neki od radnika na farmi. Nisam sigurna gdje je umro i pokopan gospodin Bryce. On je umro nešto prije svoje supruge, ali nije bilo njegovog imena na malom groblju. Cijela obitelj je na farmi provela skoro 40 godina, ali se djeca, kojih su imali dosta - kad su se doselili imali su ih sedmero, a poslije doili još nekoliko - polako iseljavali kako su postajali stariji.

Moram spomenuti da ne mislim da su bili siromašni kao obitelj. Iako ja u ovom tekstu uvijek kažem Wonnagatta farma, to je zaravo Wonnangatta station, ali ne znam kako bih to „station“ prevela na hvatski. Iako je „station“ nešto kao farma, to ovdje označava jednu veliku farmu s puno krava, velikom zemljom, gdje obično rade i drugi radnici, a ne samo mala obiteljska farma. Kada u Australiji čujete da netko ima „station“, to često može značiti da je vlasnik ogromne zemlje, s puno stoke, pa je moguće da je i bogat. Mislim da sam negdje čitala da su ne tako davni pretci glumice Nicole Kidman također bili imućni vlasnici jedne takve velike „station“. Često neki od današnjih vlasnika tih velikih station-farmi, su potomci ranih doseljenika koji su dobivali zemlju kako bi se kolonija razvijala.



Za gospodina Smitha se zna da je nakon smrti voljene supruge bio tako shrvan da se odlučio vratiti u Ameriku sa sinovima. Ipak, prvi sin njegove supruge je ostao u Australiji, ali ne na originalnoj farmi nego negdje nešto bliže civilizaciji. Ovdje moram spomenuti da to „nešto bliže civilizaciji“, zvuči prilično čudno s obzirom da sam vidjela to mjesto i okolicu. Na povratku, kada smo išli jednim drugim putem od onoga kojim smo došli, vidjeli smo razbacane farme na putu, ali moram spomenti da su mnoge od njih neopisivo daleko do bilo kojeg manjeg grada ili sela. Tako da bilo što što je moglo biti bliže civilizaciji od Wonnagatta farme, još je prilično izolirano. Za njega se poslije znalo čuti nakon što se dogodilo ubojstvo u tom dijelu, koje je sada poznato kao Wonnagata ubojstvo– ubijen je manager farme, i dok se u početku sumnjalo da ga je ubio kuhar na farmi, koji je imao lošu narav, poslije je pronađeno i kuharevo tijelo. Ubojstvo je do danas nerazjašnjeno iako su to, po nekim teorijama, napravili kradljivci stokoe, a po nekima, kuhar je ubio managera, a njega je ubio mladi Smith kojem je manager bio prijatelj. Smith je i prijavio da je manager nestao jer mu je svakih nekoliko mjeseci donosio poštu na farmu. Zapravo, kad sam saznala da idem na Wonnagatu i sazanala da je tamo bilo nekakvo ubojstvo, mislila sam da je to bilo u neko moderno doba i da tamo ima luđaka, pa nisam bila sigurna zašto ljudi uopće idu tamo.

Iako je cijela Wonnagata station prilično dobro održavana, nema puno toga što je ostalo. Mala kolibica gdje su živjeli radnici je još tu, gdje izletnici mogu i spavati i koristiti je ako žele dok kampiraju. Ograđeni su i ostaci kuće u kojoj je živjela obitelj Bryce. Kuća je potpuno izgorjela u požaru negdje u 1950. zahvaljući nekim kamperima/izletnicima i njihovoj nepažnji. Sada su to samo ostaci nekakvog dimnjaka i kamenom označen tlocrt kuće i soba. Dok sam hodala unutar kamenom označenog tlocra kuće bilo mi je zanimljivo vidjeti koliko su te sobe bile male, veličinom su vjerojatno kao nekakva današnja prosječna kupaonica. Dakle, veličina dovoljna da se u sobu ugura jedan ili dva mala kreveta, jer su u to vrijeme ljudi sobe koristili samo za spavanje, a cijeli dan provodili vani radeći.

(nastavlja se...)







 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju