Galerija
Sva ne-ljetna nedjeljna jutra prije odlaska na fakultet bila su rezervirana za druženje s ćaćom i Arisom. Kad bi mater išla na misu, a sestra na špicu, nas troje bi se uputili u svoju crkvu – negdje u prirodu. Budući da je za poimanje mog ćaće ručak uvijek u savršeno vrijeme dva-nula-nula (a nije pametno dirati u savršenstvo), bili smo ograničeni vremenom. Zato su nam najčešća odredišta bila po divljini Dalmatinske zagore, gore prema Dinari. Tradicija je tu da se njeguje, pa i kad se okolnosti izmijene, a zajednički izleti zbog daljine prorijede. Kako onda provesti prvu slobodnu jesensku nedjelju nego – tradicionalno?
Rijeka Krka je mnogo, mnogo više od svog najpoznatijeg simbola, Skradinskog buka. Ali naše je odredište bio Nacionalni park, čije je srce baš veličanstveni Skradinski buk. Radi se o najvećem europskom sedrenom slapištu, kojeg hrane Krka i Čikola. Vodopadu je moguće prići sa dvije strane. Sa skradinske strane opcije su brodska linija i pješačko-biciklistička staza duga 3600 metara. S lozovačke strane, pak, moguć je prijevoz busom ili 800 metara dug spust pješačkom stazom. Mi smo odabrali hiking s Lozovca.
Čim zakoračite s asfalta na makadamski put, već čujete buku hektolitara živahne vode u podnožju. Uz tu gromoglasnu pozadinsku melodiju moći, nemoguće je misliti na išta van danog trenutka. Um ostaje zaštićen okvirima te buke unutar kojih je koncentracija moguća isključivo na Ovdje i Sada. Čovjek tada neminovno postaje prisutan. Sa prisutnošću dolazi svjesnost, a sa svjesnošću mir.
Spustivši se na slapište, krenuli smo drvenim mostićima preko sedrenih kaskada, otočića i jezera, raspoređenih na 800 metara dužine i 200 do 400 metara širine.
Negdje oko spusta za Skradinski buk, pored livadice endemskih jadranskih ljubica, uvijek nastaje svojevrstan prometni čep. Taman uhvatite svoj ritam koraka, daha i guštanja. Huk slapova drži vas u meditativnom zaboravu na ostatak svijeta. A kad, odjednom… naletite drito u zaglušujuću polifoniju multilingualne gužve. Refleksno poželite što prije ponovno čuti samo onu buku slapova. Srećom, na dnu stepeništa pa malo lijevo, opet čeka njegovo glasno visočanstvo – Buk. Skradinski buk.
Ispod Skradinskog buka nalaze se ostaci hidroelektrane Krka, poznate i kao Jaruga I. Radi se o prvoj europskoj hidroelektrani, otvorenoj 28. kolovoza 1895. Dotična je zakasnila svega dva dana po titulu najstarije svjetske hidroelektrane, s obzirom na to da ju je Teslina centrala na Nijagarinim slapovima pretekla otvaranjem 26. kolovoza iste godine. Jaruga I je u međuvremenu zatvorena, ali je 1905. otvorena hidrocentrala Jaruga, u pogonu i danas.
Buk je najfrekventniji dio NP Krka, gdje se vode Krke i Čikole posljednji put prelijevaju zajedno u jezerce podno Buka. Tamo je dozvoljeno kupanje, a na mostu iznad nalazi se savršeni selfie spot. Taj dio svakako oduzima dah. I to ne samo svojom božanstvenom ljepotom, već često i živčanim naporima u probijanju kroz čvrste formacije turista naoružanih raznim kamericama. Nakon mosta, ponovno počinje uspon, ali sada s brojnim gastronomskim i informativnim atrakcijama usput. Štandovi sa smokvama, žižulama, bajamama, te uljem, vinom, rakijama. Suvenirnice s tradicionalnim i manje tradicionalnim predmetima. Kafići, sladoledi, restoran. Turbina spomenute hidroelektrane, s edukativnim panelom. I sve ostalo što jedan posjetioc može naći potrebnim.
Nakon predaha uz zapjenjenu kršku ljepoticu i pjenu izvrsnog cappuccina, moja štreberska strana odvela me u obilazak vodenice. U izvornim objektima prezentirane su prostorije: stara kužina, mlin s mlinskim inventarom, mlinareva soba, tkalački stan te kovačija i štala. Neko vrijeme sam proučavala shematski prikaz funkcioniranja mlina i iščitavala zidove info hodnika koji detaljnije pričaju o životu lokalnog stanovništva s rijekom.
Da ne bi bilo upozoravajućih "Tinaaaa, di si više?!", izašla sam van, ali onda shvatila da imam još malo vremena do trenutka za pokret. Tada sam primijetila patke… surfale su nizvodno. Potom su se prije brane okretale i vraćale uzvodno, a kako bi se onda opet prepustile vodi da ih odnese nizvodno. Igrale su se. Premda pomalo jesam buntovna u smislu onoga da "samo mrtve ribe plivaju nizvodno", ipak moram priznati važnost povremenog prepuštanja struji. Opustiti se, slušati pjesmu bujice, izgubiti se u savršenoj simfoniji koja je bez ijednog potraćenog tona. Treba tim zvukovima žive vode, života, dozvoliti da očiste um i operu dušu. Tome sveti dan nedjelje i služi.
Još Valentininih odličnih priča možete pronaći na njenom blogu vebeway i Facebook stranici.
