Galerija
Moj boravak u Boliviji započeo je 20. prosinca 2022. godine kada sam došla volontirati u katoličku misiju. Minero je malo mjesto s oko 25 tisuća stanovnika od kojih mali postotak živi u samom centru, dok je većina raštrkana po okolnim selima, točnije 23 zajednice. U Mineru djeluju franjevci kapucini čijim se zalaganjem uspijeva pomoći mnogim siromašnim obiteljima i bolesnima, djeci u školovanju i mnogim drugim projektima.
U ovom dijelu Bolivije vlada vječno ljeto. Temperature se znaju popeti i do 40 stupnjeva Celzijevih, a najčešće brojke s kojima se "borimo" svaki dan su one između 32 i 35. Kišna sezona ovdje je numorna i traje otprilike pola godine, od studenog do svibnja, a kada kiša padne temperatura se zna spustiti i do ugodnih 20.
Ljudi su naviknuti na vrućine, vlagu i sve ostale teškoće koje je meni u početku bilo teško prebroditi, jer sam u Boliviju došla u vrijeme kad su u Zagrebu bila svega 4 stupnja. Kada sam došla, živa u termometru dosezala je 40 stupnjeva pa su me djeca, u svojoj iskrenoj znatiželji, znala upitati i zašto se toliko znojim...
Naviknuti su i na komarce, kojih ima više nego što sam ikada mogla zamisliti. Problem nisu samo neprestano zujanje i neugodni ubodi nego su ovdje komarci prenositelji raznih bolesti. Zato je obavezno cjepivo protiv žute groznice, unatoč kojemu treba uvijek biti na oprezu jer se u ovim krajevima možete zaraziti i opasnom denga groznicom, zbog koje često umiru djeca zbog povišene temperature. Nije pametno zaboraviti sprej protiv komaraca jer će vam ovdje postati drag i neizostavan suputnik.
Kaže se da su Latinoamerikanci srčani i puni žara, a ja bih rekla da se prvo treba upitati na što se odnosi. Toliku količinu ljubavi, zagrljaja, poljubaca i dobrodošlice nisam nikad u životu primila od do jučer potpunih neznanaca. Međutim, kada je riječ o njihovom vlastitom životu, vlada mentalitet „lakše je pobjeći, nego boriti se“.
To znači prilično puno neodgovornosti i odgađanja obaveza. Naravno, ne odnosi na svakog pojedinca ova tvrdnja, ali kroz rad i poznanstva se može steći jedna općenita slika. Na primjer, u vrijeme škole se može vidjeti puno djece na ulici, a kad ih se upita zašto nisu u školskim klupama, odgovorit će da će ići sutra ili neki drugi dan. Zbog toga ovdje djeca znaju završiti i po nekoliko razreda, a i dalje ne znaju čitati i pisati. Odrasli zarađuju za život najčešće obrađujući polja velikih zemljoposjednika, a kad pada kiša ne može se raditi i oni ostaju kod kuće bez dnevnica. Velika navika ovdašnjih ljudi je i kašnjenje. Ako ste pozvali prijatelje na večeru u 19 sati, možete ih očekivati tek oko 20. 😊
Najčešće prijevozno sredstvo u Mineru jest motor i može ih se vidjeti posvuda jer je najjednostavnije i najjeftinije prijevozno sredstvo, jedna kratka vožnja od pet do deset minuta košta dva ili tri bolivianosa.
Bolivianos je valuta koja je skoro iste vrijednosti kao i što je bila kuna. Neki ljudi imaju i vlastiti motor, ali učestalije služi kao taksi. Tako se na jednom motoru zna voziti i do četvero ljudi i s bebama u naručju. Za međugradski prijevoz, više opremljen za kraće relacije, jest tzv. „trufi“, prilično staro auto u koje stane i do sedam ljudi, ali je jeftin, svega četiri bolivianosa za jednu osobu i vožnju od pola sata. Hrana i odjeća se mogu kupiti na ulici, a prodavaonice su otvorene, sve je izloženo vani, pa čak i meso, mlijeko i jaja.
Život u obiteljima ponekad zna biti težak, a to se čak odnosi i na srednju klasu. Peteročlana obitelj živi u jednoj sobi i najčešće nemaju privatnost u vlastitom domu. One siromašnije žive još u težim uvjetima, u kućama od blata i krova od grana, a u najtežim slučajevima od bezazlenih bolesti zbog neznanja, ali i nemara roditelja, umiru najmlađa i najslabija djeca.
Ali, opet se vraćam na srčanost i količinu ljubavi koja se ovdje može primiti, neopisivo je svaki put primiti zagrljaj djeteta, ali i svih ostalih. Poljubac, osmijeh i srdačan doček neizostavan je dio svakodnevnog života i moje volonterske misije. Život u ovom kraju zna biti težak, posebno nama koji nismo navikli na sve uvjete, ali na kraju dana najvažnije je imati puno srce i osmijeh koji ne skidam s lica.
