Slijedeća postaja na ruti – Xi'an. Grad o kojem nema neko mišljenje. Zapravo, jedini razlog zbog kojeg je i odabran je taj da je u centru Kine i imam poveznice do bilo kojeg grada, ukoliko odlučim promijeniti rutu i nastaviti nekim drugim putem. Grad je poznat kao top turistička destinacija i skriva jedno od najvećih otkrića u Kineskoj povijesti, a to su Terakota vojnici. Tisuće Terakota ratnika živog izgleda mame turiste i ovom gradu daju nešto na što može biti ponosan.
Imal sam malih problema s prijevozom do tog istog grada. Cure iz hostela, pošto ne pričaju nešto najbolje engleski, zapravo uopće ne govore engleski osim par osnovnih stvari poput pozdrava i „check in“ – „check out“, zaboravile su bookirati sjedalo na jednom od autobusa koji me treba prevesti do Xi'an-a. Rezultat tome bilo je moje 6 satno čekanje na autocesti i odbijenice od svakog vozača autobusa koji je trebal pokupiti ljude na maloj stanici. Nakon izgubljenog dana i konačnog novog dogovora oko karte, stižem u Xi'an. Nisam nešto previše bil uzbuđen zbog tog izgubljenog dana, Xi'an je bio samo poveznica do idućih stopova.
E tu slijedi moja greška. Nikad ne sudi knjigu po koricama, nit pivu po ambalaži. Autobus me ostavlja unutar zidina starog grada, a nedaleko se nalazi i moj hostel. Pošto je stari dio grada stvarno malen i unutar njega se odvija najviše „akcije“ , ulice su doslovce neprohodne. Zamislite da strpate 3-4 milijuna ljudi u neki manji hrvatski grad. E, to se tu i dešava. Tone turista, tone lokalaca... Male uličice prepune automobila, motora, rikša... Mene je strah voziti auto Zagrebom zbog kaosa koji se zna desiti za vrijeme gužvi, ali ovo... Ovo je neopisivo.
Pokušavam uloviti taxi, ali na moju nesreću, svaki me odbija. Upozoren sam na ovo. Lokalci ne vole vozakati strance jer se ne žele dovoditi u neugodne situacije zbog svojeg ne znanja engleskom, ili vašeg kineskog, kak god. Dobivam ponudu od nekog lika da će me za 10 kuna prebaciti do hostela. Nemam pojma tko je, ne vidim mu taxi, ali svejedno prihvaćam zbog kaosa koji se dešava oko mene. Slijedim ga do njegove „mrcine“. Čeka me iznenađenje. Nema taxi, ali ima maleni skuter na struju. Nasmijem se i, bez drugih slobodnih opcija, prihvaćam vožnju. Ruksak strpam na mjestu gdje on obično drži noge, a ja iza. Frajer nas vozaka kroz ceste ko profi! Izbjegava automobile, rikše, ljude... Vozi rally i ide mu super! Za 6 minuta stižemo do hostela, i to bez problema. Mislim da mi je ovo bila najbolja opcija. Dok su drugi taxisti bili zarobljeni u prometnom kolapsu, Kostelić je slalom style zaobilazil svaku prepreku. Svaka čast.
Smejštam se u hostel, i odoh u istraživanje. Imam samo 2 dana u ovom gradu, pošto je jedan izgubljen na čekanje na autocesti. Na nekim forumima pronalazim najbolje mjesto u gradu sa navdno najboljim street foodom i malim restačima. Muslimanska četvrt. Franka mi je u Pekingu pokazala neke od najboljih halal restorana i hrana je bila odlična. Sumnjam da će biti drugačije u ovom dijelu grada.
Molim recepciju za upute i pravac na gablec. Prolazim kroz rulju ljudi, ali sve ima nekakav drugačiji osjećaj od Pekinga. Ljudi mi djeluju puno opuštenije, nisam siguran zbog čega. Uređene ulice, stotine ljudi pokraj kolnika čeka jedan od tisuće autobusa koji kruže gradom, mirisi... Grad ima neki poseban šarm. Nastavljam sa šetkaranjem i primjećujem glasnu glazbu. Doslovce na svakom uglu skuplja se ekipa koja ritmično pleše i opušta se na taj način. Od starijih (doslovce penzionera sa štakama) do mlađih generacija, svi bezbrižno uživaju i privlače mase sa fotoaparatima i kamerama. Velim, ovaj grad ima neki poseban šarm.
Pratite Nikolu na svom putovanju i na službenoj Facebook stranici
