Galerija
Mediteran
Mediteranski brevijar, iz pera Predraga Matvejevića, putopis je koji mi je Posejdon (ili to bješe Eol) poslao dok sam učila Pomorsko pravo jednog vrelog lipnja prije koju godinu. Grupica Šibenčanki različitih akademskih opredjeljenja dijelila je tada stol u užeglom Zagrebu i odbrojavala dane do početka srpnja, kraja ispita. Željno iščekujući slobodno vrijeme i sanjareći o jedrenju, ozarila sam se na spomen knjige tako zvučnog naziva i zanimljive tematike.
Nešto kasnije toga ljeta, okrećući zadnju stranicu Brevijara, spoznala sam kolika širina Mediterana zapravo jest kao područja koje svojim smatraju mnogi narodi; Arapi, Grci, Španjolci, Južni Slaveni, Turci i svi između. Helenski su emporiji bili trgovišta i poslanstva. Rimskim se cestama širila moć i civilizacija. S azijskog su tla došli proroci i vjere. Na Mediteranu se definiraju Europa, Magreb i Levant… i tako dalje.
Ja, rođena u Dalmaciji – skoro središtu Sredozemlja i definitivnom centru svita (subjektivno, kažeš? :P) – smatrala sam svoju krv mediteranskom da mediteranskija ne može. Međutim, koliko god južni temperament govorio za sebe, Dalmacija je tek jedan među dijalektima božanskog jezika kojim Zemlja pjeva najljepše tajne svoje duše. A taj je jezik mnogo više od zemljopisa i povijesti, to je Mediteran.
Citat iz spomenute knjige kaže: “Ljudi sa Sjevera često poistovjećuju Mediteran s Jugom. Nešto ih vuče k njemu i onda kad ostaju privrženi drugim morima. Možda je to 'vjera u Jug' o kojoj je govorio nesretni filozof. Mediteranstvo se ne nasljeđuje, nego stječe.”
Peloponez
Mene je hodočašće Jugu ovoga puta odvelo na sam kraj legendarnog Peloponeza, grčkog (polu)otoka kojim su hodali antički bogovi i ratovali Leonidini heroji. Peloponez je uvelike divlji Mediteran, sa svim svojim vrlinama i manama odjednom. Možda ga utoliko mogu objasniti kao koncentrat onoga što svi mi, južnjaci, u suštini i jesmo. U jednoj rečenici: kao da je Dalmaciji netko podesio saturation na najjače. Priroda ‘boli glava’ od divote, infrastruktura ‘boli glava’ od ne-divote.
Međutim, prije donošenja suda stvari uvijek treba staviti u perspektivu. Peoloponez je cestovnu mrežu dobio tek 1978., dok je dotad (praktički do jučer) komunikacija s kopnom Grčke tekla brodom. Od onda do danas, očigledno nije previše uloženo u projekt. Što se nekih ozbiljnijih gradskih sadržaja tiče, na Peloponezu me spremno dočekao jedino Patras pored trajektnog gata. U Patrasu je hrana tipični urbani i vrlo ukusni street food, od tjestenina do burgera, uz osvježavajući pogled na most. Inače, uz izuzetak šarmantnog mjestašca Gialova, gdje smo dva dana jeli na više mjesta stvarno dobru hranu, gastronomski se izvan hotela nismo nauživali.
Dapače, običan gyros tražili smo tri dana i na koncu pojeli neki osrednji. Većina jugozapadnog i središnjeg Peloponeza pokazala se pravom tradicionalnom sredinom, koja ima vrhunske masline i sir, a prosječno je šest od deset radiostanica crkveni kanal. Tako smo znatan dio vremena živjeli na narančama koje smo kupili pored Kalamate ili kradom ubrali u vrtovima peloponeške zagore. Računam da se barem na jednom od radiokanala praštalo grijehe.
Nadalje, poznata tragedija grčke krize od prije nekoliko godina ostavila je ožiljke. Nije rijetkost naići na zaključane brave benzinskih pumpi, manjih ili većih dućančića, butika, shopova ili uopće bilo čega što nije multinacionalni konglomerat ili (najčešće luksuzni) turistički objekt.
Sve u svemu, gospodarski razvoj ovog zaboravljenog kutka raja prilično je predvidiv i vjerojatno će se ugledati na svoje otočke susjede kao što su Kreta, Lefkada ili neki malo dalji giganti grčke turističke mitologije. Također, po državnim cestama u okolici Pyrgosa vidjela sam više migranata u tranzitu kamionetima nego turista u busovima. Iako činjenica jest da je humanitarna izbjeglička kriza već stalan problem, isto tako bih naglasila da je izletnički smjer kretanja ipak onaj prema jugoistočnom i sjeveroistočnom Peloponezu. Kako je nas put vodio jugozapadnim, tako smo posjetili mjesta koja teško da bih isplanirala i vidjeli smo stvarnost koju putnički bilteni ne prezentiraju. Sam južni kraj Peloponeza na mapi veoma podsjeća na Posejdonov trozubac.
Obišli smo dva od njih, poluotoke Messiniju i Mani, oba brdovita i podosta neprohodna. Originalnost područja u pravilu slijedi nepristupačnost terena, zbog čega je ovo lutanje bilo kušanje one iskonske Grčke. Težačke, divlje, sirove, siromašne, i prebogate. Priobalna mjesta Pylos, Gialova i Methoni svakako su preporuka navede li vas put tamo. Generalno govoreći, čini mi se da su na tom području manja mjestašca i sela izvrstan izbor za odmaranje i uživanje u polaganosti povjetarca, ritma života i suštog postojanja, posebice kada su uz more. Gradovi su, s druge strane, estetski neugodni, ne odveć čisti, dosadni i neuredni. Mišljenje temeljim na iskustvu iz Kalamate i Pyrgosa, koji su me potpuno demotivirali u bilo kakvoj ambiciji za nekim duljim zadržavanjem tamo.
Costa Navarino
Razlog zbog kojeg smo uopće krenuli u ovu avanturu bio je Ironman 70.3 Greece, koji se održavao na Navarino dinama. T. je krenuo po svoj Iron Throne, a ja sam u ovom slučaju bila Hand of the King. Više o samom Ironman iskustvu možete pročitati na WeWill.Run, dok ću se ja osvrnuti samo na dvije stvari.
Prvo, na događaj kao nevjerojatan turistički potencijal koji je u predsezonu, koja je Grčkoj jednako pusta kao i nama, doveo 1500 sudionika od kojih je svaki poveo barem jednu osobu kao pratnju i ostao barem 3-4 dana. Također, budući da se radi o vrhunskom atletskom događaju, nikome za to vrijeme nije bio prioritet što manje potrošiti, već što kvalitetnije nahraniti tijelo za predstojeće napore. Da pojasnim, Ironman 70.3 je triatlon koji se sastoji od 1,9 km plivanja, zatim 90 km bicikliranja i na koncu 21 km trčanja. Ukratko: well played, Greece!
Drugo, kao cjeloživotna sportašica i povremena polumaratonka, obožavam ovakve susrete! I u areni (odnosno, na stazi), i na tribinama (odnosno, pored staze) kao podrška. A što znači biti Ironman Supporter? Pustit ću da slika kaže 995 riječi, a ja ću ih dodati pet: licu lijevo isprovocirati lice desno. :)
Costa Navarino inače je mondeno ljetovalište, ili preciznije: rizort. Dominiraju Westin, Rolex, The Romanos, golf-tereni i ostali igrači elitne razonode. Neću lagati, lijepo je fjakariti na bazenu uz batlere koji su uvijek tu kada je još jedan koktel potreban, odnosno nikada nisu tu kada koktel vodi mislima s kojih se mora brisati prašina. Ipak, opasnost je luksuza i komfora da postanu zlatni kavez lišen duše. Zato sam zahvalna i ponosim se činjenicom što jednako zadovoljna mogu spavati u Sofitelu, ali i u automobilu ili divljem kampu.
Areopoli
Nonšalantnost Grka pobliže sam promotrila u Areopoliju, Aresovu gradu u spartskoj pokrajini Lakoniji. Tamo smo došli u potrazi za gyrosom; a zatekli život u popodnevnom snu iako je već prošlo 18 sati. Kameni gradić djelovao je zamrznut u vremenu. Štekati su bili regularno postavljeni, ali samo je jedan stol u cijelom gradu bio zauzet. Englezima. Lokalci kao da su isparili.
Šetasmo mi tako kamenim ulicama, divismo se slatkim lokalčićima, fotkasmo autentične kutke i građevine, a onda odjednom zagrmi kraj mene motorčina. Vozač bez kacige jurio je do susjedne kuće noseći dostavni pladanj za kavu. Udaljenost koju je njegov veliki cestovni motor prešao u tom pothvatu bila je maksimalno 200 metara. Naknadno je ponovio radnju još dvaput, a coffee to go je za mene poprimila jednu sasvim novu dimenziju. Mi smo u međuvremenu izvršili težak izbor između sva tri areopolska lokala s hranom. Sjeli smo u onaj s pizzom pošto smo, u pauzi od gazdaričina telefonskog razgovora, obaviješteni da u drugom ničega nema.
Ali tu se pitanje ručka i dalje nije riješilo. Naime, nije bilo struje: „Možda dođe za desetak minuta, a možda uopće i ne dođe.“A šta’š sad, uzeli smo po pivo i prepustili se sudbini. Uto nam je prišla jedna gospođa u srednjim godinama i pitala nas jesmo li Ukrajinci. Objasnila nam je da je ona iz Čehoslovačke, a susret sa slavenskim jezikom i crtama lica odveo joj je pogled miljama daleko u sjećanje i zavrtio joj neku privatnu filmsku projekciju na nebu iznad Lakonije. Taj prizor i njezina radijativna nostalgija začinili su situaciju nekim lebdećim smislom i melankolijom. Kada je, na sreću, došla struja, sve nas je iz misli trgnuo univerzalni jezik zujanja neonske rasvjete iz obližnjeg marketa. Život se nastavio tamo gdje je zastao. Gladno dočekana pizza i nije bila osobito dobra, ali je stigla s podsjetnikom na to koliko malo je potrebno za mir. Areopoli je sve samo ne pričljiva sredina, a opet je sve bilo rečeno. Vrlo lakonski, znam…
Archaia Olympia
Posljednja grčka destinacija bila je ujedno i prva antička na ovom putovanju. Veličanstvena Archaia Olympia. Osim povijesnog značaja antičke Olympije kao mjesta gdje su se 776. g. pr. Kr. rodile Olimpijske igre, istaknut ću ovdje atmosferu Olimpijskog parka koja me na dubljoj razini povezala sa starim Grcima po pitanju njihova načina štovanja bogova. Mislim, ima li veće ode božanskome od slavljenja ljudskih kvaliteta kroz sport i dovođenja svoga uma, duše i tijela u savršenu harmoniju? De gustibus non disputandum, slažem se, ali biti jedno sa samim sobom za mene znači biti jedno i s Bogom.
Tako je Grčka – sirova i nesređena, težačka i komercijalizirana – na meni ostavila dubok otisak transcedencije povrh svog tog kaosa krajnje punte Balkana. Uživala sam u ljepoti mediteranskog krajolika poput drevnih božanstava koja su ga nekoć nastanjivala.
Još Valentininih priča s putovanja potražite na njenom blogu, Facebook stranici i Instagram profilu.
Valentina u Jordanu: "Boravak u pustinji liši čovjeka svake arogancije"
