Galerija 0 0 0 0 Pečenje mesa na ražnju ili štapu vjerojatno je jedna od najstarijih ljudskih kulinarskih tehnika. O takvim gozbama piše se već u Homerovoj Ilijadi i Odiseji. Željezni ražanj pojavio se već u 10. stoljeću pr. Kr., a takvi i slični predmeti pronađeni su u grobovima ratnika, što pokazuje da je pečenje mesa bio muški posao od davnina. Uostalom, kada su se slavile pobjede, životinje su se žrtvovale bogovima, što je izgledalo poput roštilja za mase.

U trendu Što spakirati, koliko hodati? Moj prvi Camino: Najveće greške koje hodočasnici rade na putu - i savjeti kako ih izbjeći Tjedni jelovnik Sedam pomalo zaboravljenih jela iz 80-ih koja ne koštaju puno, a jako su fina Pošto soba? "Prijevara" teška 744 tisuće eura: Hotel u kojemu nitko nikada nije uspio rezervirati sobu

Kuhari u Osmanskom Carstvu razvili su posebnu tehniku – slaganje tankih kriški sirovog mesa na ražanj koje su se rotirale i pekle. Takvo meso je bilo dio dvorskih gozbi, a u tekstovima iz 15. stoljeća ovakva jela nazivala su se çevirme kebabı (kebab koji se okreće). Kasnije se naziv promijenio u döner, a na arapskom i engleskom u shawarma – svi nazivi ukazuju na okretanje mesa.

S vremenom je takva hrana postala svakodnevna. U 20. stoljeću turski gastarbajteri donijeli su döner u Njemačku, gdje je postao jedno od omiljenijih jela. Danas samo u Berlinu postoji oko tisuću kebabdžinica, a u Turskoj ie döner evoluirao od ulične hrane do restoranskog specijaliteta. Danas ga nude i kao tanke kriške na tanjuru ili kao sendvič u pita kruhu.

Na grčki način 

Grci pak poznaju taj klasik kao gyros, od grčke riječi girízo, što također znači okretati. Nerijetko se radi od janjetine, svinjetine, govedine ili kombinacije mesa, a u novije vrijeme i piletine pa čak i ribe. Tanke kriške mesa se poslužuju u pita kruhu s rajčicama, svježim crvenim lukom, peršinom ili salatom, grčkim jogurtom ili tzatzikijem, a ponekad i s prženim krumpirićima te mljevenom paprikom ili kajenskim paprom.

Gyros kakav danas poznajemo prvi je put stigao u Grčku 1922. godine, zajedno sa stotinama tisuća grčkih i armenskih izbjeglica iz Male Azije (današnja Turska). Većina ih je došla iz Carigrada (Istanbula) i Smirne (Izmir).

Prema predaji, najbolji majstori gyrosa bili su Armenci. Kada su se izbjeglice počele nastanjivati u novoj domovini, mnogi su postali trgovci i otvarali male dućane – među njima i skromne zalogajnice na svakom uglu koje su prodavale gyros. Nakon Drugog svjetskog rata gyros se počeo širiti na Zapad s Grcima pa su se pečenjare pootvarale diljem Europe, u SAD-u i Australiji.

Prema nekim zapisima, gyros je potomak drevne i duge tradicije pečenja mesa na ražnju, s korijenima koji sežu sve do vremena Aleksandra Velikog i njegovih vojski.

Gdje god ima Grka, ima i gyrosa, a ovo jelo nedvojbeno je jedno od najpopularnijih među turistima. Prodaja ove ulične delicije odavno je prerasla male pečenjare i ušla u svijet američkih lanaca. Inačice gyrosa se nerijetko  pripremaju i kod kuće, a slast mesu daje upravo mediteranska marinada. U nastavku je i recept.

  Brzo gotova i puna okusa: 7 neodoljivih jela za ovaj tjedan +3