Za one koji nisu primijetili već na Instagramu gdje sam posljednje gasila svoju žeđ za svijetom, dajem hint. Kraljica koje države s pravom pita svoje ogledalce najljepši na svijetu tko je?
Destinacija ovog putovanja bila je i meni nepoznanica do pred sam polazak jer se radilo o iznenađenju. Pošto sam otkrila da letim na Queen Alia Airport, nisam mogla ne uzviknuti: Dajte mi sve leteće tepihe, duhove iz boca i čarobnu pustinjsku prašinu; stižem ti, Arabijo!
Prvi dojam je najvažniji. Ili ipak nije?
Moj prvi dojam Jordana bio je – malo je reći – upečatljiv. Najprije smo se, tražeći agenta rent-a-car kompanije po dolaznom terminalu, susreli s dobro poznatom ladomu*nom atmosferom u tonu "pomalo". Naime, unajmili smo automobil jordanske kompanije koja nema ured na samom aerodromu tako da nas je njihov agent trebao dočekati. Dok smo, npr., na Islandu odmah po dolasku vidjeli natpis s imenom, u Jordanu nismo vidjeli ništa. Idućih sat vremena upoznali smo se dobrodošlicom i voljom ljudi da nam pomognu, te je na kraju zaposlenik jedne druge rent-a-car kompanije nazvao dotičnog agenta da ga obavijesti o nama. Rečenicu je završio s "habibi" u stilu ''došli su ti ljudi, dragi''. Pritom se iz srca zafrkantski nasmijao jer mu je ovaj vjerojatno odgovorio nešto à la ''pomalo, habibi''. Ta njihova simpatična i nonšalantna komunikacija izbrisala je nervozicu izazvanu čekanjem i gubljenjem po terminalu. Prvi dio prvog dojma: ka' na Balkanu.
Nešto kasnije, nakon preuzimanja automobila, ulazili smo u Amman s jugoistočne strane. Kućice, butici, pečenjare, kiosci, marketi... sve nabacano, bez ikakvog osjećaja za estetiku ili higijenu, a kamoli urbanističkog rješenja. Namještaj izložen pored ceste, od rozih naslonjača s dijamantnim detaljima, preko kaputa što vise na zidu kao kakva oderana koža, pa do automobilskih dijelova ispred majstorskih radnji. A tek promet! Kaos je deminutiv za stvarno stanje u prometu. Prometuje se u četiri do pet kolona, iako postoje samo dvije do tri trake. Pješaci prelaze bez gledanja lijevo i desno, pa čak ni nazad ni naprijed. Svjetlosna signalizacija ima funckiju ekvivalentnu ovoj ZETovih semafora, posebno u slučaju busa 268 za Veliku Goricu. Kažem, kaos je deminutiv za stvarno stanje u prometu. Ali parking je besplatan. Drugi dio prvog dojma: gore nego na Balkanu. Dobrodošli u Amman!
Amman
U Ammanu, jednom od najstarijih naseljenih mjesta na svijetu, stanuje oko 4 milijuna ljudi. To je kozmopolitska sredina različitosti i velikih kontrasta. Novo i staro, istočno i zapadno, bogato i siromašno. Vozeći se kasnije zapadnim dijelom grada Jabal Ammanom, primijetila sam da su kaos jugoistoka zamijenili prelijepi hoteli, stakleni neboderi biznis distrikta, raskošne rezidencijalne vile, moderna metropolska infrastruktura nadvožnjaka, mostova i zaobilaznica, te prekrasni prostrani parkovi. Promet je i dalje bio divlji, sve do izlaza na autocestu. Ali barem je bilo nešto manje divljih pješaka.
U samom Ammanu nismo imali vremena provesti više od jednog noćenja, pa smo tako uspjeli obići samo dvije od brojnih povijesnih atrakcija – Citadelu i Rimski amfiteatar. Džamije smo vidjeli u prolazu, ali smo zato obišli vibrantnu Rainbow Street u kojoj su izvrsni restorani i barovi. Kupovinu suvenira, začina ili zapravo bilo čega bolje je obaviti u drugim ulicama jer je Rainbow St. cijenama prilagođena turistima (znate ono: ''pljačkan turiste kada dođe lito''). Dodatne savjete za putovanje u Jordan, pronađite uskoro u #know-how zapisu.
Petra
Petra je grad koji već svojim vedutama ostavlja bez teksta. Ali posebno zanimljiva jest njezina tajanstvenost. Petra je bila izgubljena stoljećima. Otkako su zadnji križari napustili ovo područje pa sve do početka 19. st. Beduini su dugo skrivali lokaciju navodne prijestolnice Nabatejskog kraljevstva, ostavljajući ostatku svijeta da se pita. Tek su pojedini europski znanstvenici sumnjali da postoji drevni crvenkasti grad isklesan u stijeni, star kao pola vremena. Švicarski avanturist i istraživač Johann Burckhardt prerušio se u beduina i 1812. godine nabasao na Petru. Petra na grčkom znači stijena, baš kao i biblijsko ime Sela. Nabatejci su svoj glavni grad zvali Reqmu što znači crveni. Zbog poklapanja nazivlja i inih karakteristika s biblijskim, rimskim i grčkim izvorima, te zbog monumentalnosti i očite nekadašnje moći, smatra se da je upravo Petra izgubljena prijestolnica Nabatejaca.
U Petru se ulazi kroz Siq, uski kanjon širok oko 2 metra i dug oko 1.5 km. Siq vodi do najpoznatije građevine – Riznice (Al-Khazneh). Zavidim Burckhardtu na trenutku izlaska iz Siqa pred ovakav predivan spomenik. Al-Khazneh je isklesan u živoj stijeni. Objašnjavajući fascinantnost, T. je komentirao kako tu nije bilo prava na grešku baš zato jer je rađeno iz jednog komada. Nešto kasnije, šećući avenijama Petre, naišli smo na slične građevine do pola isklesane ili mnogo jednostavnije riješene… Pravo na grešku?
Spomenute slične građevine većinom su kraljevske grobnice u kraljevskoj stijeni. Postoje, naravno, i brojne nastambe običnih žitelja. One su mnogo prostije arhitekture, ali uvelike pridonose veličanstvu cijeloga grada jer svjedoče o stvarnosti svakodnevice. O tome priču šapuće i avenija kolona koja se nastavlja do amfiteatra, a u blizini stoji i bizantska crkva iz rimskog perioda. Poseban dio grada je stubište od 850 stepenica koje vodi do izlaza (odnosno drugog ulaza, ovisi kako se uzme) u grad.
Ta izazovna skalinada bogata je prekrasnim prizorima stijenja Wadi Musa (Mojsijeve doline). Na putu susrećete beduine koji danas žive od turizma (suvenirnice i vožnje magarcima, devama i konjima), kao i njihove mačke koje žive od divljenja turista. Nakon 850 koraka, daha izgubljenog od uspona i ljepote, stiže se na El-Deir, samostan. Ako je Al-Khazneh monumentalan, El-Deir je ništa manje nego kolosalan.
Popili smo čaj i zahvalili na malo lošijem vremenu toga dana jer nam je osiguralo Petru samo za nas. Nas i još stotinjak ljudi. Ali u odnosu na uobičajene rijeke od tisuća posjetilaca koje naplavljuju drevne lokalitete potapajući im pritom dušu, stotinjak ljudi bio je šarmantni potočić koji je ovom izgubljenom gradu duhova i misterija upravo osvježio i tako istaknuo staru, prašnjavu dušu.
Dan proveden u lutanju avenijama izgubljenog kraljevstva na trenutke je naglašavao neponovljivost života kakvog poznajemo budući da sve što sada imamo može, jednako kao i Petra, jednom biti arheološko nalazište na itinerarima globalnih putoljubaca. Petra je od paleolitika bila naseljena, te je tisućljećima slovila za veliki trgovinski centar sa svojim zakonima i običajima. Zatim je, nakon velikih potresa i osvajanja u 7. st., idućih 1200 godina njezino postojanje bilo predmet pukih nagađanja. A onda je prije dvjesotinjak godina ponovno otkrivena i od tada je popularno odredište putnika namjernika. Svijet kakvog znamo nije trajan. Jedino na što možemo računati jest stalna mijena.
Carpe diem najbolje paše uz dobru spizu. A u pučinama bijeloga svijeta, sudbina u suradnji s RyanAir-om, često tome doda i dobro društvo. Tako smo T. i ja sreli moje Šibenčane. Tu večer odosmo dobro pojist' i popit' (vodu), pa smo usporedili Petru s Međugorjem i ražnjiće od deve sa ćevapima od deve. Živi bili, pa se opet u svitu vidili! Pozdrav Ivi i Anti :)
Wadi Rum
Od svih tisuću i jedne noći, ja bih odabrala barem jednu u šatoru. Pod zvjezdanim nebom usred pustinje, sa zvukom tišine prekinutim tek Zemljinim udisajima i izdisajima kroz huk vjetra i šuškanje pijeska. Tu noć moguće je doživjeti i iznimno ugodno preživjeti, u Wadi Rum kampovima. Nezaobilazan dio boravka u divljini nedvojbeno je safari. U Wadi Rum slučaju, to je jeep safari. Pustinja, suprotno mnogim mišljenjima, nije vruća. Pustinja je, dozvolite mi slobodu opisa, zapravo bez temperature. Ona prima temperaturu zraka, pa je stoga vruća ako je zrak vruć i hladna, ako je zrak hladan. To bi praktično značilo da je za sunčanog dana toplo do vruće, ovisno o vjetru. Međutim, čim se Sunce skrije iza oblaka ili krene padati, za njim odmah pada i temperatura. Navečer ide i u minus. To je pravi primjer, pa čak bih rekla i dokaz heliocentričnog argumenta, o tome tko je glavni u Mliječnoj stazi.
Jeep safari vodi kroz nestvarne pejzaže pustinje koju na ovom dijelu resi mnogo brdovitih ljepota. Nomen est omen. Wadi Rum na arapskom, između ostaloga, znači i Dolina brežuljaka. Vidjeli smo mjesta na kojima su Nabatejci markirali pustinjske rute i neke druge značajne lokacije, od kojih je najznačajnija Lawrenceova kuća. Lawrence od Arabije bio je britanski poručnik koji je početkom 20. st. u Arabiji imao zadatak pomoći beduinskim plemenima u osamostaljivanju od Osmanlija. Za svoga života u pustinji, Lawrence je praktički postao naturalizirani beduin, boreći se s njima rame uz rame i zalažući se za njih kod Britanaca, koji zapravo nisu bili toliko poštenih i altruističnih namjera kako su propagirali. Lawrence je poznat po autobiografskoj knjizi Sedam stupova mudrosti, a o njemu su snimljena i dva vrlo dobra filma (1962. i 1992.) koja preporučam kao lekcije iz povijesti. Mišljenje Arapa o Lawrenceu je podijeljeno, prema riječima našeg vodiča. On nam je ispod glasa, uz invokaciju povjerljivosti “walk with me”, rekao da je za njega Lawrence heroj zbog kojega danas sela imaju vrtiće, škole, mogućnosti. Drugi ga, pak, smatraju britanskom krticom.
Arapi
Naš vodič jedna je od zanimljivijih osoba koju sam upoznala. Abdaljawwad je običan dvadesetpetogodišnjak iz pustinje, koji ima lagan korak u oblaku parfema i mijenja cvike s kolegama na pit stopovima, a na pitanje je li oženjen odgovara da nije i da zato ima najveći osmijeh. Engleski u govoru poznaje na zavidnoj razini, sa širokim vokabularom o raznim temama, od meteoroloških do političkih. Članovi šire obitelji oženili su Europljanke koje sada žive s njima u Wadi Rum selu (slično poznatoj beduinskoj nevjesti Marguerite van Geldermalsen) i Abdaljawwad ne vidi zašto bi htjeli živjeti igdje drugdje. Voli svoj posao, koji će zamijeniti drugim prestane li ga voljeti. Kaže da radi da bi živio, ne obratno. Kaže i da je zato arapski život lijep život; jer je jednostavan i jer ima sve što treba imati. Sasvim običan mladić u punoj fizičkoj snazi, u najboljim godinama, sposoban za rad i intelektualno razvijen, nasmiješen i fakin, obožava pustinju, svoj dom. Sasvim običan mladić, baš kao što sam i ja sasvim obična djevojka ili ste vi, čitatelji, sasvim obični ljudi. Baš kao i mladići iz ostalih bliskoistočnih zemalja. Jedino što Jordan (hvala Bogu) nema rat.
Boravak u pustinji, makar i kratki, liši čovjeka svake arogancije. Svojim surovim utjecajima, ogoli biće do srži pa ga prepusti na milost i nemilost vjeri. U prirodu, boga ili nešto treće, svejedno je. Premoćno je i nadmoćno je. Zemlja je to koja je u svakom slučaju i u svakom ishodu jača, u kojoj zaista može nastupiti prestanak života uslijed gladi, žeđi, smrzavanja, izgaranja, itd. Zato bi za shvatiti arapski svijet najprije trebalo živjeti i preživjeti u pustinji.
Inače su Arapi vrlo gostoljubiv i srdačan narod. Njihovi prastari običaji vežu ih čašću da ugoste svakoga kome treba, čak i neprijatelja. Istina je da su isto tako u svakome trenutku spremni na izdaju od najbližih upravo zbog surovosti podneblja i oskudice. Ali ja sam kao došljak iskusila isključivo njihovu toplinu i poštovanje. Nekoliko mlađih muslimanki u Ammanu s oduševljenjem su mi se smiješile pozdravljajući me onako ženski zavjerenički. Muškarci nisu bili napasni, posebno jer sam bila u društvu, što oni jako poštuju. Primila sam laskavi broj nespretnih komplimenata na račun očiju i to su ujedno bila jedina direktnija pristupanja. U pustinji smo nakon večere svi zajedno plesali na arapske taktove i Macarenu, a kasnije sjedili oko vatre uz čaj i šišu.
Ipak, u Al-Karaku, inače poznatom po križarskom dvorcu koji gleda na Mrtvo more, osjetila sam se pomalo neugodno jer je sva pažnja bila usmjerena meni. Al-Karak je tradicionalnija ruralna sredina u kojoj živi islamsko stanovništvo. Za razliku od ostalih lokacija, ovdje sam samo jednu jedinu djevojku vidjela bez hidžaba. U mjenjačnici su zaposlenice bile zainteresiranije za moju pojavu od svojih muških kolega. Ali iako očiti, njihovi pogledi bili su daleko od neprijateljstva ili osude. Više se radilo o pukoj znatiželji: oni orijentalni, ja okcidentalna. Pretpostavljam da su moja blijeda put, te svijetle oči i kosa značajno doprinijeli kuriozitetu. Oko dvorca (uokolo kojeg su suvenirnice, mjenjačnice, bistroi), atmosfera je bila drugačija. Tamo me više nisu gledali kao egzotično ljudsko biće, već hodajuću kesu JD-ova (jordanskih dinara) koju su zaskakali standardnim turističkim ponudama.
Poslužit ću se tuđim riječima kada kažem da je pustinja arena ljudske borbe da pronađe boga. Mislim da bi, umjesto mržnje koja kao fatamorgana vodi čovječanstvo od neuspjeha do neuspjeha, tolerancija i samosvijest bili mnogo bolji saveznici u toj borbi. Naposlijetku, jedina prava oaza je samo ljubav. Shukran, habibi ♡
Još Valentininih priča potražite na blogu Vebeway, Facebook stranici ili Instagram profilu.
