IZ SERIJALA: KAKO PREŽIVJETI U DIVLJINI
EPIZODA 1: KINA
Recimo da vam se avion spustio negdje izvan civilizacije…uzmimo na primjer u središnju Kinu, na wuhanski aerodrom. Ona nekolicina preživjelih se odmah pogubi u okolnoj prašumi i znate da ćete morati sami tu nekako preživjeti idućih par godina, dok vas ne pronađu i vrate u civilizaciju. Domoroci su na svu sreću ljubazni i neskloni kanibalizmu pa će vas odvesti u svoje selo i pronaći mjesto u nekoj od seoskih nastambi. Ali tek sada počinje prava avantura. Odmah idući dan ćete uočiti da su domoroci vrlo primitivni jer ih većina jos uvijek koristi vlastite noge za kretanje, preciznije: bicikle. Svakako bih preporučio da i sebi što prije uhvatite kojeg jer su prilično praktični za tamošnje prilike. Naime, selo baš i nije tako malo, imade ih brat bratu oko 8 milijuna. Domoroci znaju gdje se okupljaju i kako ih uhvatiti i rado će vam pomoći u tome.
Ali vidim da brzam, a prvo treba riješiti problem najosnovnijih životnih potrebština. Dakle pivo: ima ga posvuda i vrlo je jeftino (oko jedne kune po boci), ali nažalost i vrlo loše. Prosječni postotak alkohola je 2 do 3. Taj su manjak pokušali nadoknaditi pakiranjem od 6 i pol deci, što je za svaku pohvalu, ali nedovoljno. Znači za ozbiljnije alkoholiziranje treba potražiti žesticu, koju oni nazivaju “bijelo piće” i obično ima oko 40% alkohola. Nažalost, nama koji smo odrasli na profinjenim pićima kao što je Badelova loza, miris i okus ovog primitivnog izaziva laganu mučninu (ti su se simptomi još i pojačali otkako sam onomad malčice pretjerao u istom pa ujutro špahtlom strugao ostatke večere sa zida u sobi).
Pošto smo namirili najosnovniju životnu potrebu, možemo prijeći na iduću: dakle seks. Dobro, možda sam preskočio napomenuti da izvan civilizacije ne možete očekivati zahodske školjke, već samo čučavce. Što znači da čitanje novina na spomenutom mjestu predstavlja skoro pa nadljudski poduhvat. A ionako su na kineskom pa baš i ne može biti riječi o nekom čitanju. Ali zato moram pohvaliti pisoare koji su, zahvaljujući prilično niskom prosječnom rastu, postavljeni vrlo nisko. Tako da sa zadovoljstvom mogu primijetiti da po prvi puta u životu ne moram stajati na prstima prilikom korištenja istog.
Znači seks: dobra je vijest da su domorotkinje vrlo zgodne i vrlo zainteresirane za strance te da čak i nižepotpisanog smatraju zgodnim, što upućuje na potpuno odsustvo ikakvih kriterija u pogledu stranaca. Jedino je pitanje koliko je njihov interes podgrijan uvjerenjem da su svi bogati i da bi se možda na taj način mogle dočepati civilizacije. Za one nesklone kompliciranim procedurama zavađanja pripadnica suprotnog spola, također nema problema. Krenete li niz ulicu, ne bi vam smjelo trebati više od petnaestak minuta da naiđete na izlog crvenkastog osvjetljenja u kojem sjedi nekolicina djevojaka. Za one kojima je i to prekomplicirano, imam loše vijesti. Plemensko vijeće je zabranilo pornografiju i u tiskovinama nema ni sise. Mozete od uličnih prodavača na crno pokušati kupiti porniće, ali velika je vjerojatnost da će gore biti prijenos zasijedanja centralnog komiteta plemenskog vijeća ili novogodišnjeg TV programa.
Nakon tolikih fizičkih aktivnosti (mislim na bicikliranje, naravno) treba i nadoknaditi energiju. Na svu sreću, hranu hvataju na sličnim mjestima kao i civilizirani svijet: u supermarketima. One koje mrzi tolika količina naprezanja rasveselit će vijest da su restorani vrlo jeftini i da ih ima na svakome koraku. Ali da ne bi sve bilo tako jednostavno, oružje kojim napadaju hranu sastoji se samo od dva štapića, korištenje kojih zahtijeva stanovitu vještinu, što bi u početku moglo rezultirati laganim gladovanjem i neobuzdanim provalama smijeha od strane domorodaca. Treba još upozoriti da su izrazito skloni dodavanju pretjeranih količina ljutih feferona u hranu, tako da toplo preporučam da se obroku uopće ne prilazi ako niste oboružani dovoljnim zalihama tekućine za hlađenje. Odnosno piva. Pivo ili ne, idući dan očekujte probleme prilikom posjeta gore spomenutom čučavcu.
I za kraj, treba spomenuti i opasnosti od strane divljih zvijeri. Kao najopasnije bih izdvojio taksiste i šofere autobusa. Obojima je najdraža lovna taktika iznenadno zalijetanje u stada bezazlenih prolaznika. Ovi prvi su možda za nijansicu opasniji jer ih ima posvuda, izuzetno su brzi i okretni i nikad ne znate iz kojeg će smjera napasti. Pogotovo su opasni kad napadaju u parovima, a ponekad čak i u manjim čoporima. Autobusi su na sreću glomazniji i bučniji pa ih je lakše na vrijeme uočiti, ali budući da se kreću nevjerojatnom brzinom i spretnošću za svoje dimenzije, stalno treba biti na oprezu da vas ne iznenade. Inače se možete osjećati vrlo sigurno i slobodno, iako vjerojatno ne bih preporučio da javno iznosite svoje mišljenje o liku i djelu pokojnog Velikog Poglavice (osim, naravno, ako je riječ o bezuvjetnom divljenju). On je u međuvremenu postao nešto izmedju sveca i polubožanstva (umjesto krunice na retrovizore vješaju sliku Velikog Poglavice), tako da je ipak vjerojatno bolje držati jezik za zubima.
A to je samo dio putopisa iz Wuhana i okolice koje možete potražiti na blogu Hiperborealni vjetrovi!
