Kad jednom zakoračite unutar gradskih zidina, osjećate se kao da ste zakoračili u neko drugo vrijeme, nekoliko stoljeća unatrag. Grad je ovo koji vidite i davno prije dolaska jer je gigantske tornjeve nemoguće ne vidjeti izdaleka, pa ako vas put nakon normalizacije opće situacije odvede prema Toskani, nemojte nipošto propustiti grad tornjeva San Gimignano jer je sigurno da – ostavlja bez teksta.
Upravo su tornjevi ono što grad izdvaja od drugih, mnogih malih šarmantnih toskanskih mjesta. Nastali su, kako drukčije nego kao pokazivanje – „tko je jači“. Naime, bogati građani nekad su dizali tornjeve, a što je toranj išao više nebu pod oblake, tako ste pokazivali svoje bogatstvo i moć. Mnogi tornjevi otvoreni su i danas, pa se možete popeti i uživati u pogledu na toskansku idilu.
No, nisu samo građevine koje dodiruju oblake jedino što vrijedi vidjeti u San Gimignanu. Ovdje se kriju i nebrojene crkve, vrijedna umjetnička djela, kao i ostale vrijedne građevine. Također, kad jednom dođete ovdje, valja se posvetiti i lokalnom načinu života. Recite sami sebi „piano“ (lagano), krenite u istraživanje s noge na nogu, a ako imate mogućnost, podružite se i s lokalcima koji ovdje žive jer možda doznate i neku zanimljivu legendu.
Nakon priče, vrijeme je za razgledavanje. Iako smo kazali kako nisu samo tornjevi vrijedni pažnje, nezaobilazan je posjet Torre Grossa, najvišem tornju u gradu. Kao što smo već zaključili, tornjevima se pokazivalo samo bogatstvo, dakle služili su za razmetanje, a obitelji kojima su pripadali nisu ih koristile ni za što drugo. Do vrha tornja vodi 218 stepenica, dakle treba nešto i kondicije, ali za vrijeme uspona sve vrijeme „prati“ vas audiovizualna prezentacija.
Prije dolaska do tornja potrebno je proći kroz Palazzo Comunale, tj. gradsku vijećnicu, a kad već prolazite, bacite oko na freske koje krase unutrašnjost. Čak i ako niste povjesničar umjetnosti, neke su stvari toliko lijepe da je njihova ljepota vidljiva i iz aviona. Nakon palače svratite do obližnje katedrale, koja tek svojom unutrašnjošću i slikama koje datiraju iz 14. stoljeća ostavlja bez daha.
Naravno, kakav je to izlet bez posjeta lokalnim zanatskim radnjama. Ovdje se do tradicije drži, tako da ih u gradu još ima prilično velik broj. Jedna od takvih radnji svakako je Balducci Ceramica jer keramičke figurice starog majstora itekako plijene pažnju.
I tako, nakon što obiđete još dvije-tri crkve, arheološki, ali i muzej moderne umjetnosti, vrijeme je za jedan pravi talijanski sladoled. Lokalci kažu kako najbolje okuse ima Gelateria Dondoli, pa ako ste u mogućnosti – provjerite. Navodno je moguće uzeti i tečaj spravljanja sladoleda, ali cijena od 400 eura prilično izbija iz cipela...
U svakom slučaju, grijeh je ne posjetiti ovaj gradić od nekoliko tisuća stanovnika (oko 8 tisuća) jer nudi više od mnogih razvikanih velegrada. Uostalom, još je od 1990. pod zaštitom UNESCO-a, pa nemojte otići u Toskanu, a zaobići ovaj dragulj.
