Ne, ne mislimo kako vas vraća u mračno vrijeme spaljivanja vještica ili nešto slično, već kad jednom zakoračite unutar gradskih zidina, osjećate se kao da ste zakoračili u neko drugo vrijeme, nekoliko stoljeća unatrag. Grad je ovo koji vidite i davno prije dolaska jer je gigantske tornjeve nemoguće ne vidjeti izdaleka, pa ako vas put vodi prema Toskani, nemojte nipošto propustiti grad tornjeva San Gimignano jer je sigurno da – ostavlja bez teksta.

Upravo su tornjevi ono što grad izdvaja od drugih, mnogih malih šarmantnih toskanskih mjesta. Nastali su, kako drukčije nego kao pokazivanje – „tko je jači“. Naime, bogati građani nekad su dizali tornjeve, a što je toranj išao više nebu pod oblake, tako ste pokazivali svoje bogatstvo i moć. Mnogi tornjevi otvoreni su i danas, pa se možete popeti i uživati u pogledu na toskansku idilu.

No, nisu samo građevine koje dodiruju oblake jedino što vrijedi vidjeti u San Gimignanu. Ovdje se kriju i nebrojene crkve, vrijedna umjetnička djela, kao i ostale vrijedne građevine. Također, kad jednom dođete ovdje, valja se posvetiti i lokalnom načinu života. Recite sami sebi „piano“ (lagano), krenite u istraživanje s noge na nogu, a ako imate mogućnost, podružite se i s lokalcima koji ovdje žive jer možda doznate i neku zanimljivu legendu.

Nakon priče, vrijeme je za razgledavanje. Iako smo kazali kako nisu samo tornjevi vrijedni pažnje, nezaobilazan je posjet Torre Grossa, najvišem tornju u gradu. Kao što smo već zaključili, tornjevima se pokazivalo samo bogatstvo, dakle služili su za razmetanje, a obitelji kojima su pripadali nisu ih koristile ni za što drugo. Do vrha tornja vodi 218 stepenica, dakle treba nešto i kondicije, ali za vrijeme uspona sve vrijeme „prati“ vas audiovizualna prezentacija.

Prije dolaska do tornja potrebno je proći kroz Palazzo Comunale, tj. gradsku vijećnicu, a kad već prolazite, bacite oko na freske koje krase unutrašnjost. Čak i ako niste povjesničar umjetnosti, neke su stvari toliko lijepe da je njihova ljepota vidljiva i iz aviona. Nakon palače svratite do obližnje katedrale, koja tek svojom unutrašnjošću i slikama koje datiraju iz 14. stoljeća ostavlja bez daha.

Naravno, kakav je to izlet bez posjeta lokalnim zanatskim radnjama. Ovdje se do tradicije drži, tako da ih u gradu još ima prilično velik broj. Jedna od takvih radnji svakako je Balducci Ceramica jer keramičke figurice starog majstora itekako plijene pažnju.

I tako, nakon što obiđete još dvije-tri crkve, arheološki, ali i muzej moderne umjetnosti, vrijeme je za jedan pravi talijanski sladoled. Lokalci kažu kako najbolje okuse ima Gelateria Dondoli, pa ako ste u mogućnosti – provjerite. Navodno je moguće uzeti i tečaj spravljanja sladoleda, ali cijena od 400 eura prilično izbija iz cipela...

U svakom slučaju, grijeh je ne posjetiti ovaj gradić od nekoliko tisuća stanovnika (oko 8 tisuća) jer nudi više od mnogih razvikanih velegrada. Uostalom, još je od 1990. pod zaštitom UNESCO-a, pa nemojte otići u Toskanu, a zaobići ovaj dragulj.