Galerija
"Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem", stihovi su koje je u pjesmi „Odlazak“ davnih dana napisao Tin Ujević, a samu pjesmu je kasnije, onako kako je on to najbolje znao, izvodio još jedan velikan – Arsen Dedić.
E pa, negdje prije Padove kad sam slušao duet plača blizanki sa stražnjeg sjedala automobila, došli su mi na pamet ti stihovi, samo što sam riječ „tugujem“, zamijenio s „ludujem“. Naravno, to je srećom samo trenutno stanje, jer putovati je uvijek lijepo, a kad se ide via „bella Italia“, meni kao italofilu, osmijeh je od uha do uha. No, vratimo se malo unatrag, i kako nam je palo na pamet s naše tri nasljednice zaputiti se baš put Toskane.
Idila na toskanskim brežuljcima
Dogovorili smo da ćemo na put sredinom svibnja, a kako oboje prilično volimo sve što ima veze s Italijom, odluka je pala ovaj put na Toskanu. Razlog je i bio tip smještaja – naime, na toskanskim brežuljcima nudi se more smještaja u tipu agroturizma. Dakle, negdje si na selu, na svježem zraku, gledaš zelenilo svugdje oko sebe, budiš se u tišini i tek s kojim zvukom koji proizvede neki pijetao…
Točno tako sam zamišljao boravak na agroturizmu i točno to smo i dobili (plus bazen, ali za kupanje u njemu je falilo par stupnjeva više). Rezervirali smo preko Bookinga, za sve nas je ispalo 600 € za 4 noćenja s uključenim doručkom, a smještaj Podere Casanova bih toplo preporučio. Kao i vlasnicu Lisu, koja je bila na raspolaganju za sva pitanja prije i za vrijeme boravka.
Na put smo krenuli iz Zagreba oko 8 ujutro, naravno, malo zapeli u ranoj jutarnjoj gužvi. Po putu, obavezne pauze, a prvu veću smo napravili u Padovi, gdje smo stali i na ručak. Gađali smo bilo što van grada što ima relativno pristojnu ocjenu (ali i terasu) i odlučili se za Qui Mangio Da Silvio. Za desetak eura su nudili kombinaciju „primo + secondo piatto“, tako da sam za „primo“ uzeo penne s raguom a za „secondo“ odrezak s krumpirima. Tjesteninu smo zapravo naručili svi, a komad mesa koji sam dobio bio je fin, ali mršaviji od Reggieja Millera u danima igračke karijere.. No, posluga je super, kad zatražite kuglicu sladoleda, grabit će valjda tri puta (a možda i najstarija kćer zna „šarmirati“), te su cijene i više no povoljne. Pa ako vam treba nešto usput, bez ulaženja u centar Padove, ovaj lokal je skroz na mjestu.
Kao s razglednice
Malo po malo, još koje stajanje, i u smještaj smo stigli oko 18 sati. Pouka – drugi put ćemo pametnije i ovakav put ćemo prelomiti s nekim spavanjem kod primjerice jezera Garda, što smo na povratku i učinili. Kako smo se približavali smještaju koji se nalazi u mjestašcu Botinaccio (regija Chianti), krajolik je bio sve više nalik onom s razglednica – nepregledni zeleni brežuljci, čempresi, polja vinograda, Toskana! Smještamo se u apartman, a kako svaka smještajna jedinica ima i svoj komad vrta, nakon muke s uspavljivanjem djece, bilo je lijepo sjesti na zrak i podijeliti bocu Chiantija s boljom polovicom.
Nakon buđenja i doručka te malo skakanja po vrtu, vrijeme je za pokret. Krećemo put Volterre, jednog u nizu možda ne toliko poznatih, nerazvikanih – ali ništa manje lijepih gradova. Nalazi se na cca sat vremena od smještaja (smještaj je izvrstan lokacijski, gotovo niti jedan grad kojeg bi „valjalo vidjeti“ nije udaljen više od sat vremena), parkiramo besplatno i započinjemo uspon prema starom gradu. Stižemo za nekakvih 10 – ak minuta do gradskih vrata (od guranja duplih kolica i nošenja djeca sam inače dobio dobru kondiciju), a nakon par minuta i do glavnog trga. S obzirom da je sredina svibnja, turista ne nedostaje, ali nije gužva, baš je kako treba. Iako nismo ništa ciljano razgledavali, jer je to malo komplicirano u trenutnom odnosu snaga, sama šetnja ulicama nudi dovoljno toga, a s par mjesta puca i fantastičan pogled na okolnu prirodu. Ručali smo u nekom restoranu u gradu, te se na kraju pokazalo, da je to bio najskuplji ručak od svih ostalih, a i nije bio za neku naročitu preporuku.
Nakon Volterre, idemo dalje – pravac San Gimignano. Ovaj srednjovjekovni grad slavan je po svojim tornjevima (ukupno 14 sačuvanih), pa već kad se približavate, vidite iz daljine te „srednjovjekovne nebodere“. Za razliku od Volterre, ovdje je gužva daleko veća, ali kako smo došli radnim danom dok sezona nije u punom zamahu – sasvim je podnošljivo. Parkirali smo na „parcheggio Montemaggio“ što bih toplo preporučio svima koji idu, jer se ulaz u grad nalazi doslovno 3 minute pješke od tog parkinga. A kad uđete, spektakl. Da nema malih trgovina koji prodaju stvari koje pripadaju našem dobu, pomislili biste da ste se vratili par stoljeća unatrag. Prošetali smo gradom sat, dva (kolica, nosiljke, ruke, ako pitate kako to izgleda), pojeli sladoled u Dondoliju, koji se hvale najboljim sladoledom na svijetu. Vjerojatno nije najbolji, ali da je ukusan, kremast i fin, te se isplati sačekati par minuta u redu – isplati.
Kakva je Siena, a kakav je Certaldo? Kako djeca diktiraju da ne jedete s pogledom na brežuljke, već na praznom trgu? Doznajte kroz koji dan samo na punkuferu.
Galerija
