Prosječna temperatura mašine motocikla je 90c. Vanjska temperatura je upravo premašila 38c. Šum vjetra koji struji kroz otvore na kacigi miješa se s mujezinim pozivom na ezan. Vozimo se vukojebinom koja bi se, da postoji svjetsko prvenstvo u vukojebinama, rutinirano plasirala u polufinale istog. Cesta je već odavno postala putem. Svaki grad, selo i ulica uspomena su za sebe. Dočekuje nas se s malo riječi no s pogledima punim odobravanja. Zvuk mašine još jednom priča univerzalnim jezikom koji otvara sva vrata.
Kilometri se kao u romanima Hunter S. Thompsona neumoljivo okreću i podsjećaju nas na prolaznost vremena. Cesta koja se odmotava pred nama čini se beskrajnom. Nadamo se da nam nikada neće ponestati ceste. Ceste koja će se svaki puta pretvoriti u priču.
Tisuće kilometara su za nama. Tisuće nas još čekaju. Razdaljine postaju irelevantne. Tijelo nam se nakon početnih bolova svakim danom sve više adaptira na napore. Više niti ne znamo što nas boli i kojim intenzitetom. Daljine nas zovu. Bolovi i umor morat će pričekati. Sad je naše vrijeme...
Ništa bez tradicionalnog putovanja motorima
Dok su Alenka i Vili svakoga dana obavještavali naciju o broju novo zaraženih, ljudi ispred dućana u dogovorenom razmaku čekali u redu za kruh, a kroz sve medije odjekivala poruka – Ostanimo odgovorni – mi smo se u duhu liberalne demokracije i pozitivnih stvari koje ona donosi ponijeli odgovorno prema svom mentalnom zdravlju.
Gore navedena odgovornost uključivala je planiranje već tradicionalnog godišnjeg putovanja motorima. Kako su u samom jeku korone opcije bile dosta sužene, a Turska je nudila, pod uvjetom potvrde o cijepljenju slobodan ulaz u zemlju, odluka je pala na to prostrano i mistično carstvo.
Dok sam, na vrućini gradskog asfalta, čekao suputnika Matiju svjedočio sam prometnoj nesreći gdje je neoprezan vozač dosta ozbiljno „pokupio“ dečka na vespi. Nakon toga, krenuo sam upaliti motor kako bi krenuo na put od nekoliko tisuća kilometara, da bi shvatio da se akumulator ispraznio. Još jučer je bio kao nov.
Problem smo riješili uz balkansku snalažljivost i neobično mirne živce. Vizualnom inspekcijom provjerili smo da prema nama ne dolazi gorući meteor te smo odsustvom tog baksuza protumačili da je vrijeme za siguran i sretan polazak na put. Neki bi poslije ovih znakova ostali doma. Neki su pametni. Mi nismo.
Polazak iz Zagreba
Iz Zagreba po autoputu (koji je nažalost uvijek sastavni dio puta) stižemo do Beograda, izbjegavamo gužvu na obilaznici te nastavljamo prema Svilajncu, veoma urednom i simpatičnom gradiću u kojem noćimo.
Naravno, stajemo na random večeru te se doslovno ubijamo u vrhunskom roštilju. Nismo jedni od onih koji vode beskonačne rasprave oko kvaliteta ćevapa, ali dugo u noć gledamo natjecanja u pečenju roštilja i moramo priznati da su susjedi zaista svjetski šampioni u pripremi ovih specijaliteta. Omamljeni od nepotrebno velikih količina mesa (radimo vrijedno na samospoznaji koja će nas, nadam se, u narednim godinama dovesti do toga da krenemo konzumirati količine dostojne pristojnih ljudi) vozimo do obližnjeg hotela, raspakiravamo motore, i „gasimo se“.
Poslije obilnog doručka (ovdje se i čaj služi u litrama) bez stajanja vozimo do 300 kilometara udaljenje granice s bugarskom.
Dođe ti da plačeš, ali...
Balkanska neorganiziranost u kombinaciji sa temperaturom od 39 stupnjeva (moto oprema također nije sinonim prozračnosti i proljetnog lahora) dovodi nas do trenutne dehidracije u kombinaciji s povećanom razinom nervoze. Kako bi vam pokušao prikazati osjećaj vrućine reći ću vam da je voda (rashladna tekućina) u jednom od motora doslovno zakuhala te se prometalo u treptaj oka pretvorilo u National Geographic islandski gejzir. Vozači su nas, iz ugodno rashlađenih automobila, gledali kao da nam fali koja u glavi. Nisu u krivu.
U ovakvim trenucima dovoljno je spoznati da te nitko nije tjerao na motor po ovim temperaturama te da ne cviliš nego se dobro nasmiješ vlastitoj sudbini i budeš zahvalan što imaš privilegiju biti na ovakvoj avanturi. Još 400 kilometara kroz Bugarsku (1 Mcdonalds i 2 extra brza „korona wc-a“) i evo nas na granici s Turskom.
Ovu granicu posjetili smo već i prije tako smo znali što nas čeka. Međutim, za nekoga tko nikada nije bio u ovoj zemlji, a misli da je zaostala (u predrasudama smo kao nacija dosta jaki) dovoljno je da dođe na njihova službena „vrata“...
Doslovno ogromna, moderna granica vrlo vam otvoreno i bez ustezanja „govori“ da ulazite ne u zemlju, nego u carstvo te u jednu civilizaciju. Nakon temeljitog pregleda papira/covid potvrda od strane simpatične carinske službenice i stroge provjere namjere našeg putovanja rigorozno istreniranim pitanjima – „Koje su marke ovi motor. I ja bih jako voljela vozit“ ulazimo u Tursku.
Najbolje baklave u svemiru
Pogranični grad, Edirne, naš je današnji dom. Nakon što smo se smjestili u hotelu čije uređenje podsjeća na sovjetske propagandne postere Lenjinovog siromašnog odrastanja (kad bolje promislim, skromnog odrastanja, je primjerenija kovanica) odlazimo u grad te sjedamo u prvi restoran. Naručujemo svadbene količine đigerice koju nam donosi brkati vlasnik restorana gromkog smijeha. Jedemo jetrice i pijemo limunadu (iznenađujuće dobra kombinacija) te uživamo u vibrantnom gradu. Negdje iz daljine, u glavi, čujemo pjesmu Šejn, benda Haustor.
Nakon predoziranja jetrom, šetamo gradom te sjedamo na, navodno, najbolje baklave u svemiru. Nisam stručnjak za kolače, ali zaista su dobre. Na glavnom trgu skupina ljubitelja života, čage i dobre kapljice pleše u pratnji čarobne frule. Pridružujemo se zabavi te im pljeskanjem dajemo ritam. Pokazujemo im par svojih premium oldschool breakdance pokreta te se originalnim Michaelovim moonwalkom vraćamo da našeg auberge bizzarea na zasluženi počinak.
Budimo se u našoj „Waldorf Astoriji Istoka“ poput Ernesta vampira iz popularnog crtića. Spuštamo na doručak serviran ravno iz turskih ratnih rezervi te dobro raspoloženi sjedamo na svoja prašnjava vozila.
Susret s Bradom Pittom
Odredište – nekome poznato kao Dardaneli, nekome kao Canakkale. U blizini, je kažu i Troja. Pošto je to sada trenutno samo livada s par oznaka, vjerovat ćemo im na riječ. Kao što nama vjeruju da je Maradonina baka s Korčule.
Gotovo sam siguran da smo vidjeli Brad Pitta kako trga karte na ulasku u trajekt. Ukrcavamo se, uživamo u mirnoj plovidbi, suncu na licu i galebovima koji kruže oko ogromnom broda. Postoji neki poseban osjećaj ispunjenosti kada ukrcamo motore na bilo kakvo plovilo. Ugodna plovidba završava, a mi ulazimo u Aziju. Miris avanture je u zraku. Kroz nepregledne nasade suncokreta jurimo prema Burmi.
Vatreni otvaraju sva vrata
Dok se spuštamo punim gasom prema jugu, Matiji se motor kreće čudno ponašati. Svojim virtuozno mehaničarskim sposobnostima poput dva NASA-ina inženjera zaključujemo da je akumulator „mrtav“.
Pošto kao klinci nismo tradicionalno ljetovali u okolici Burme, stajemo na benzinskoj i pokušavamo znakovnim jezikom saznati gdje možemo kupiti dio koji nam treba za nastavak puta. Očito nam znakovni jezik ide dosta solidno te uskoro sjedam u taksi koji me ostavlja u mehaničarskoj radnji. U radionica se odjednom pristavlja kava (pogodili ste –turska), komentira se herojstvo Domagoja Vide i Hrvatske nogometne reprezentacije.
Sjedaju nas u taksi te se voze s nama do motora a kako bi se uvjerili da je sve u redu i da možemo nastaviti dalje. Grlimo se kao da smo zajedno prošli cijene na zagrebačkom adventu i odgledali cijelu sezonu hrvatskih sapunica. Ovdje se prvi put uvjeravamo da su Turci jedan velik i srčan narod.
Stižemo u Bursu. Grad od tri milijuna ljudi koji je bio prva prijestolnica Otomanskog Carstva. Razgledavamo njihov bazzar, Zelenu džamiju te ostale znamenitosti.
Bursa je grad koji odiše tradicionalizmom, a u zraku se osjećaju vrijednosti jednog davnog, moćnog imperija. Svoj nadimak (Zeleni Grad) zaslužio je mnogobrojnim parkovima i šumama koji ga okružuju. Ljudi u Bursi širokih su osmjeha i kreću se nekako lagano i sigurno. Za naše pojmove ogroman grad, opušten je i neobično tih.
U ranu zoru nas budi mujezinov poziv na ezan. Iskačemo iz kreveta kao Blanka Vlašić. Pred nama je novi dan! Posjećujemo Cumalıkızık, lokalitet koji je pod zaštitom UNESCO-a. Ovaj grad savršeno je očuvani primjer otomanske kulture, arhitekture i običaja. Danas otvoren turistima, uspio je zadržati izvorni šarm i edukativni karakter. Trznuli smo tursku kavu, prožvakali par rahat lokuma i „put pod noge“.
Krv, znoj i suze
Naša sljedeća postaja, prije finalnog odredišta, je mitsko jezero Tuz Golu. Smješteno u centralnoj Anatoliji, ono je drugo najveće jezero u Turskoj (ovaj podatak će vam se sigurno pojaviti u finalu Milijunaša, zato budite oprezni) i jedno od najvećih hiperslanih jezera na svijetu.
Zovu ga još i Pink Lake pošto ga, zbog ogromne slane površine i igre svjetlosti, ponekad karakterizira prekrasna ružičasta boja. Provesti neko vrijeme u ovom „izvanzemaljskom“ okolišu je zaista bilo prekrasno iskustvo. Dobro smo se zasolili i takvi krenuli dalje.
Lajtmotiv današnjeg dana su - krv,znoj i suze. Zemlja je golema, a udaljenosti između gradova ogromne. Carstvo je nepregledno. Europa je stotinama kilometara iza nas. Kilometri ispod naših kotača se umirujuće „nabiru“.
Kako ulazimo sve dublje u Aziju okoliš se oko nas konstantno mijenja. Miris avanture više nije poruka s reklamnog panoa. Osjećamo ju u zraku. Ljudi postaju tiši, njihove rečenice teku sporije, a podulja stanku na kraju svake daje nam dovoljno vremena da o istoj možemo i razmisliti.
Ulazimo u prostor gdje se pogled na očima zadržava dulje, gdje je kava jača, a jedna sekunda traje satima. Prostor gdje ljudska moneta nije stanje na bankovnom računu, a vrijednost čovjeka ne mjeri se stečenim bogatstvom. Ovdje je nit vodilja emocija, osjećaj i intuicija. Ovo je Istok. Ovo je život. Ovo je ono o čemu smo sanjali.
Ako želiš da saznaš
Pristani na sve
Ako želiš da mijenjaš ljude
Ne odmeći se...
U srcu Kapadokije
Sunce polako zalazi dok jurimo prema Goremeu, središtu Kapadokije. O ovom čarobnom mjestu govori Malnarova knjiga U potrazi za Staklenim gradom. Knjiga koju sam pročitao još kao klinac i koja je snažno utjecala na mene. Željko frajeru, ovo putovanje posvećujemo tebi.
Znam da nije puno i znam da nije bitno, ali je od srca, baš onako kako si nas i naučio. U glavi mi se vrti…
"Stakleni grad – jesam li ga osjetio? Jesam li ga našao? Kuda me to vodi život? Svatko ima svoj Stakleni grad, svaka osoba, svaka nacija, svaka ideologija, religija. … Tražiti Stakleni grad značilo je tražiti svoj ideal, tražiti sebe."
U kasnim noćnim satima dolazimo u Göreme te se smještamo u njihov autohtoni hotel u stijeni. Dok se divimo izvanrednim prizorima, glava nam pada od umora. Danas smo odvozili skoro tisuću kilometara. Korona je u punom jeku. Hotel je prazan. Over&Out.
Buđenje uz neobičan zvuk
Iz sna nas budi zvuk koji nikada nismo čuli. Isprva mislimo da sanjamo te se okrećemo i pokušavamo zaspati još bar sat vremena. Krajičkom oka gledam na sat. 5 i 30 je ujutro. Zvuk se pojačava i kao da mu je izvor doslovno ispred prozora.
Dižem se iz kreveta, razmičem zastore – ispred mene nebom plove doslovno deseci balona. Ono po čemu je Kapadokija globalno poznata, u punom je jeku. U tišini, fascinirani, sjedimo na terasi i gledamo ovu spektakularnu predstavu. Ponekad, ali samo ponekad, život se namjesti tako da izdaleka izgleda kao da ima smisla.
Rano buđenje dobro nam je došlo pošto je danas raspored iznimno gust. Na brzinu se spremamo i krećemo - Derinkuyu. Derinkuyu je poznat po velikom podzemnom gradu na više razina, koji je značajna turska turistička atrakcija. Povijesna regija Kapadokija u kojoj se nalazio Derinkuyu imala je nekoliko, sada uglavnom napuštenih podzemnih gradova isklesanih u jedinstvenoj geološkoj formaciji.
Inače, Kapadokija (iz lat. Cappadocia), starovjekovna je regija koja se nalazi u unutrašnjosti Male Azije (Anatolije) odnosno današnje Turske. Povijesni naziv Kapadokija nastavio se koristiti u zapadnom svijetu i u kršćanskoj tradiciji, te posebno u turizmu budući da regija obuhvaća izvanredna čuda prirode kao što su stožasti vilinski dimnjaci koji se mogu vidjeti posvuda (falusni simboli su također predmet rasprava). Kapadokija također ima bogato kršćansko povijesno i kulturno naslijeđe.
Više od 200 podzemnih gradova dubokih najmanje dvije razine otkriveno je u području između Kayserija i Nevşehira. Podzemni grad Derinkuyu ima najmanje osam razina i dubinu od 85 metara, a mogao je pružiti utočište tisućama ljudi.
Svaki kat mogao se iznutra zatvoriti velikim kružnim kamenim vratima. Grad je imao prodavaonice hrane, kuhinje, štandove,crkve, preše za vino i ulje, ventilacijske otvore, bunare i vjersku školu. Nakon što je regija pala pod Osmanlije gradovi su korišteni kao skloništa.
Sve do dvadesetog stoljeća stanovnici grada koristili su podzemne odaje kako bi pobjegli od povremenih otomanskih progona. Tuneli su konačno napušteni kada su Grci u razmjeni stanovništva između Grčke i Turske 1923. godine morali napustiti Kapadokiju.
Tuneli su ponovno otkriveni 1963. godine kada je stanovnik Derinkuyua (sumnjam na našeg vodiča) pri renoviranju kuće iza zida pronašao skrivenu sobu. Daljnjim kopanjem otkriven je pristup mreži tunela. Nalazište je za posjetitelje otvoreno 1969. godine, a sada im je dostupan manji dio podzemnog grada.
Vodič po cijeni godišnje plaće
Sve ovo ispričao nam je naš vodič koji nam je za ovaj razgled naplatio vjerojatno svoju godišnju plaću. Ima posla tko hoće raditi rekli bi naši ugostitelji. Ta filozofija dovela ih je do toga da im u lokalima radi manje naših ljudi nego što ovi podzemni gradovi imaju stalnih stanovnika.
Ovo mjesto je zaista fascinantno kroz koju god prizmu da gledate. Kao što sam već i pisao, ovo je bio svojevrsni cilj našeg putovanja koji je hommage velikom Željku Malnaru. On je, zajedno s Bornom Bebekom, ekstenzivno pisao o ovom mitskom lokalitetu u svojoj poznatoj knjizi.
Nakon ugodne temperature i hlada podzemnog grada, iznimno inteligentno, odlučujemo se na temperaturi preko 35 stupnjeva posjetiti par udolina diljem lokalitete te muzej na otvorenom – Goreme Open Air Musem.
Otvoreni Göreme muzej je nešto neuobičajeno, potpuno drugačije od klasičnih muzeja čija djela neprocjenjive vrijednosti danas klinci s najnovijim Iphone-ovima zalijevaju juhom. Interesira me kako bi prošli da nešto tako naprave izvan zapadne Europe.
Zamislite ogroman samostanski kompleks u potpunosti uklesan u stijeni s kapelama, crkvama i stambenim prostorima u kojima je živjelo tisuće ljudi. Svakim korakom osjećamo kao da putujemo kroz vrijeme a posebno kada se svugdje oko nas nalaze drevne freske. Ovaj lokalitet je uvršten u UNESCO-ovo svjetsko naslijeđe s razlogom.
Nakon što smo doživjeli buđenje uz balone red bi bio i da se mi ukrcamo u iste. Ova atrakcija je, kao što sam već napomenuo, nešto karakteristično za regiju. Koliko znam, nudi se na još par lokaliteta na svijetu, ali Turci su je doveli do savršenstva. Kako je korona puno toga „odnijela“, istom logikom neke stvari je i pojednostavila.
Gužve za ovu atrakciju navodno su nesnosne, a cijene izrazito „paprene“. Mi smo pak nonšalantno ušetali u agenciju, ugodno porazgovarali s vlasnikom o nogometu i životu te rezervirali turu za petinu redovne cijene.
Let balonom
Sat je zazvonio u 4 30h. Bilo smo obučeni u trenutku te uskačemo u kombi koji nas čeka ispred hotela. Kako se kombi dosta ozbiljnom brzinom probijao kroz uske uličice, a retrovizori prolazili doslovno par milimetara od zidova, američki par, je u agoniji promatrao Niki Laudu za volanom. Njihova lica bila su zaista blijeda.
Pokušali smo ih umiriti, objašnjavajući ima da vozač ove ulice poznaje bolje nego oni lokalni McDonalds te da se slobodno opuste. Nisam siguran jesmo li uspjeli. Mislim da i dan danas sanjaju tu vožnju. Mi, naučeni na stil vožnje kroz mediteranski uske ulice, tih 45 minuta, utonuli smo u revitalizirajući beauty sleep dok je jučerašnje crvenilo lagano prelazilo u boju koje se ne bi posramio ni Ricky Martin u svojim spotovima.
Kombi dolazi na odredište. Ameri konačno dolaze sebi, slave drugi rođendan, a mi izlazimo i u mraku gledamo odsjaj plamena. Turci nam, poput uigranog baletnog ansambla, diktiraju upute o ponašanju u balonu i za tren oka – evo nas visoko u zraku.
Opis leta balonom prepustit ću fotografijama koje možete pronaći u ovom putopisu. Jedino što ću vam reći je – u doba kada se svaki trenutak ne proživljava nego bilježi kamerom mobilnog telefona,12 sudionika leta su, bez izgovorene riječi, nakon 10 minuta spremili mobitele i u savršenoj tišini upijali izlazak sunca i stotine balona koji plove iznad planina i udolina. Jedan od prizora koji će svakako imati istaknuto mjesto u riznici naših sjećanja.
Nakon leta vraćamo se u hotel na obilan doručak te se ostatak dana poput divokoza vozimo po obližnjim brdima i ulazimo motorima u nacionalne parkove. Nitko nas ne ometa niti išta pita. U nama vlada osjećaj potpune slobode i neizrecive sreće.
Glupavi osmjesi ne silaze nam sa lica a u glavi potpuni mir. Nešto što nismo osjetili godinama. Nešto što smatramo apsolutnim luksuzom i velikim postignućem u ubrzanom kulturnom krugu kojem živimo.
Tek nakon dugo vremena, shvatili smo da se ovakvo putovanje jednostavno više nikada neće ponoviti. Ovo je bio jedinstven trenutak u povijesti i beskrajno nam je drago da smo ga hrabro iskoristili.
Sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme
Sloboda nije pometanje ideološki bilo kakve norme
Sloboda nije jednostavni domaći zadatak
Ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi
Sloboda te čeka
Uzmi je…
Spektakularnim letom balonom, naš posjet Goremeu privodi se kraju. Okrijepljeni dobrim snom i okrutno obilnim doručkom (hvala mami i tati na genetici – da je nije pokojni Vinko Coce bi za mene bio laka kategorija), nastavljamo dalje prema našoj sljedećoj destinaciji – Ankari.
Loš izbor
Informacija koja će biti interesantna ljudima koji poznaju motore ili ih isti interesiraju – na put smo krenuli svojim oldtajmerima, Honda Afrika Twin-om te Yamahom Tenere.
Trideset + godina stari motori, iako savršeno očuvani i minuciozno servisirani, nisu baš krajnje inteligentan izbor za put od par tisuća kilometara. To se pokazalo točnim i u praksi kada je jedan od motora krenuo pokazivati znakove umora i probleme sa strujom. Bezuspješno tražimo rezervni dio po gradu, i iako zaista spremni pomoći, ovdašnji ljudi su sa engleskim na razini prometne infrastrukture u Zagrebu.
Na sreću, Turci, koji su poznati kao narod koji smatra da je svaki putnik namjernik njihov gost, a njihova je dužnost pomoći mu, u lokalnoj moto radnji rješavaju naš problem. Par kebaba kasnije i na putu smo za Ankaru. Turska prometna infrastruktura začuđujuće je kvalitetna. Uz mnogobrojne jeftine autoceste (ne ,niste krivo pročitali) postoje i brze ceste gdje bez problema možete održavati putnu brzinu od stotinjak kilometara na sat.
To vam omogućava da lokalnim cestama putujete izrazito komforno i sigurno. Do Ankare stajemo u mnogobrojnim autohtonim selima i uz poglede odobravanja (postoji prešutna dobrodošlica gdje god se pojavite motorom stranih registarskih oznaka) uzimamo predah te pričamo s lokalcima. Hrvatistan, kako nas nazivaju, svugdje izaziva salve odobravanja.
Ankara, turska prijestolnica te dom za više od pet milijuna ljudi, njihovo je političko i administrativno središte. Smještamo se u hotel u kojem je pepeljara sastavni dio inventara, a za doručkom se opušteno puši. Lagani ham&eggs, sirni namaz te juice, a sve isprekidano turskim Marlborom, ukazuje na nepodnošljivu lakoću postojanja koja se ovdje još uvijek zadržala. Turci njeguju jaki old school pristup. Respektiramo.
Obavezna postaja u Ankari
Posjećujemo Kocatepe džamiju u kojoj se rashlađujemo i na čijim tepisima provodimo neko vrijeme slušajući stihove iz Kurana. Iako ništa ne razumijemo, ugodno nam je i dobro se osjećamo.
Antikabir, ili u prijevodu, posljednje počivalište oca nacije Ataturka nešto je što u Ankari morate vidjeti. Lokalni poduzetnik iz Göremea nam je važnost i poštovanje koje Turci imaju prema Ataturku sažeo na sljedeći način.
„Erdogan je na vlasti već dva desetljeća (desetljeće predugo) a njegovi sinovi su u međuvremenu postali milijarderi. Kad je došao na vlast nije imao ništa.
Ekonomija nam je strahovito jaka, da na vlasti imamo nekoga tko bar 10 godina radi za narod bili bi bogatiji od Njemačke" – rekao nam je.
Tvoje lice zvuči poznato mrmljam si u bradu.
„S druge strane spektra nalazi se Ataturk. Otac nacije i naš najveći heroj čija slika visi u doslovno svakom domu. Na vlast je došao s ničim i otišao ni s čim.“ Milijarde za života ili vječna slava i zahvalnost vlastitog naroda? Meni se druga opcija čini logičnom. Očito sam u manjini. Idemo dalje. Neću politiku u svoju butigu, rekao bi naš Roko Prč. Antikabit je fascinantan, iznenađujuće čist i dobro organiziran. Turci vrlo ozbiljno drže do svojih zaslužnika i heroja.
Gubimo se po ulicama Ankare i uživamo u neposrednim doživljajima grada onakvog kakav zaista jest. Španciramo do starog grada te se odmaramo u podnožju ogromnih zelenih krošnji. Iako je Ankara smještena u izrazitom sušnom geografskom dijelu zemlje, smatra se najzelenijim velikim gradom Turske.
Grad je na nas ostavio jako dobar dojam. Iako su nam mnogi govorili da ga zaobiđemo jer u njemu nemamo što vidjeti i osjetiti, drago nam je da smo se oglušili na dobronamjerne savjete. U nekim trenucima, šetajući pokrajnjim ulicama, ovaj grad me podsjetio na naš Split. Totalno iracionalno, znam.
Ulazak u Istanbul je avantura za sebe
Odlazak iz Ankare značio početak kraja naše turske avanture. Po modernom autoputu s pet traka zaputili smo se prema Istanbulu. Par tankova benzina kasnije i dvadeset milijunski grad je pred nama.
Sam ulazak u Istanbul je svojevrsna avantura i zasebna disciplina ekstremnog sporta. Više nikada, ali nikada neću reći, da u Zagrebu vladaju nesnosne prometne gužve. Prema istanbulskom prometu, gužve u našem gradu su na razini Hrvaca u siječnju.
Kombinacijom snage volje i strahovite koncentracije probijamo se do našeg hotela. U najvećem gradu Turske provodimo 24 sata. Opušteno hodamo po Taksimu, posjećujemo Gran Bazzar i upijamo hektični ritam ovog megalopolisa. Veliki grad donosi nam bolnu spoznaju da se vraćamo svakodnevnim rutinama. Dok na putovanjima avionom s užitkom biramo velike gradove kao destinacije, na avanturama motorom biramo sporedne ceste i manje gradove te sela.
Susret s Husseinom koji voli Kolindu
Pri povratku, na tursko-bugarskoj granici, srećemo gospodina Husseina. Moto suputnika. Hussein već dvije godine putuje po svijetu. Dolazi iz Saudijske Arabije. Naša nogometna reprezentacija mu se jako sviđa. Još više od naših nogometaša sviđa mu se Kolinda. Jako mu se sviđa. Panegirici se nastavljaju dobrih 30 minuta.
Preko Sofije i Beograda vraćamo se u Zagreb.
Epilog
Kroz Tursku smo odvozili tisuće kilometara od sjevera pa do samog juga. Zemlja je nepregledna, a prirodni resursi naizgled neiscrpni. Ekonomska aktivnost gotovo je zapanjujuća. Čini se da za ove ljude radno vrijeme ne postoji. Dojma sam da žive svoj posao i da u njemu zaista uživaju. Ljubaznost koju smo doživljavali na svakom koraku je nevjerojatna. Mi smo putnici i gosti u njihovoj zemlji, a njihova je dužnost ugostiti nas, govore nam.
Dojma sam da Turci zaista vole svoju zemlju i ponose se njom te da svi naporno rade kako bi ju gurali naprijed. Zadnji put sam ovdje bio prije desetak godina i napredak koji su ostvarili je ogroman.
Na ovom putovanju prošli smo kroz višemilijunske gradove, male gradiće i desetke autohtonih sela. Pričali s "malim ljudima", jeli njihovu hranu i upijali njihovu svakodnevicu. To je ono po što smo išli i na sreću to je ono što smo i dobili.
Nema tog hotela, zlatnih nebodera niti Michelinovih zvjezdica koje bih mijenjao za i jednu sekundu onoga što smo doživjeli (i što na svakom ovakvom putovanju u pravilu i doživimo). To su naše vječne uspomene i naši trofeji. Bogati smo ljudi.
Puno me ljudi pitalo je li Turska sigurna i jesmo li se osjećali nesigurno. Niti u jednom trenutku nismo imali takav osjećaj. Naprotiv. Policije ima posvuda, nenametljiva je i imate osjećaj da ste u uređenoj državi. Turska naravno, nije savršena. Imaju more svojih problema kao i, na kraju krajeva, svaka država na svijetu. Mi smo doživjeli i pamtit ćemo samo dobro. Od ovog naroda naučili smo mnogo vrijednih lekcija. One o poniznosti, vrijednom radu, vjeri u svoj narod i spremnosti za pomoć pamtiti ćemo najdulje. Njih smo sa sobom donijeli u Hrvatsku i pokušat ćemo s njima svoju zemlju i ljude oko nas učiniti bar za promil boljima.
Tempo je bio zaista strahovit, doživjeli smo puno toga. Slike, mirisi, okusi i interakcije mjere se u tisućama. Bit će potrebno neko vrijeme da to sve "posložim" u glavi. U Anatoliju ću se pokušati vratiti ponovno. Vožnju kroz nepregledna polja zlatnog žita dok iznad nas graciozno plove stotine kapadokijskih balona slika je koja će imati istaknuto mjesto u trezoru mojih uspomena.
Do nekog drugog putovanja. Do neke nove avanture. Do nekog novog sna.
Live to ride & Ride to Live
