Engleska je u viktorijansko doba bila zemlja suprotnosti. S jedne je strane cvjetao luksuz, a s druge je vladalo siromaštvo. Posljedice industrijske revolucije, kao i bolesti i epidemija koje su tada vladale, nikoga nisu poštedjele. Nije slučajno što je upravo tada objavljeno Darwinovo Podrijetlo vrsta, koje je dodatno učvrstilo ideju preživljavanja najsposobnijih u kolektivnoj svijesti. No ono što je nekima donosilo blagostanje, drugima je jamčilo bijedu.
Kako je rastao broj ljudi koji su izgubili svoje domove i završili na ulicama, pojavila se potreba za skloništima u kojima bi nesretni ljudi mogli preživjeti surove uvjete.
Jedan peni za klupu
Jedno od prvih skloništa za beskućnike u Londonu nudilo je mogućnost spavanja po cijeni od jednog penija. No za taj novac ljudi nisu dobivali krevet, nego tek mogućnost sjedenja na neudobnoj klupi, u hladnoj prostoriji. Ležanje nije bilo dopušteno. Penny sit-up (sjedenje za jedan peni) vodila je Vojska spasa kako bi pružila pomoć siromašnim stanovnicima četvrti Blackfriars. Sklonište je nastalo u viktorijansko doba, krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
"Za jedan peni muškarci leže na golom podu ili sjede uza zid. Nema kreveta ni ležajeva bilo kakve vrste, samo drveni oslonci za klečanje. Nema peći", jedan je od opisa utočišta za beskućnike u Prestonu, koje se nazivalo i Kućom očaja.
Najveći nedostatak bio je taj što se u većini domova za beskućnike zapravo nije smjelo spavati – neki su čak zapošljavali nadzornike kako bi spriječili ljude da zaspe. Iako su bile sigurnije od ulice, te su prostorije bile sinonim za bijedu i neudobnost.
Umjesto kreveta – drvena kutija
Penny sit-up bio je najjeftinije sklonište za beskućnike u to vrijeme. U Londonu su postojala i skuplja skloništa, poput four penny coffin (lijesa za četiri penija). Na takvom se, nimalo lijepom mjestu na spavalo u drvenim kutijama koje su podsjećale na ljesove.
Za dva penija spavalo se sjedeći na klupi, s užetom koje je držalo beskućnike da ne padnu dok spavaju. Ljudi su bili zbijeni kao sardine, a uže bi se u ranu zoru prerezalo kao znak da je vrijeme za izlazak na ulicu. Pritom bi većina ljudi popadala na pod.
Prema današnjim standardima, takva mjesta za beskućnike smatrala bi se neprimjerenima i bešćutnima. Međutim, tada se radilo o dobronamjernom, jeftinom i suosjećajnom pokušaju rješavanja naglog porasta siromaštva u Engleskoj.
Vojska spasa smatrala je da skloništa pružaju zaštitu od surovih londonskih zima. Drugi, poput profesora Howarda Sercombea sa Sveučilišta Strathclyde, tvrdili su da su takve ustanove vjerojatnije bile osmišljene radi kontrole beskućnika.
Neki pak smatraju da je izraz za mamurluk (hangover), nastao upravo zbog beskućnika koji bi spavali obješeni preko užeta, ali ta teorija nikada nije sa sigurnošću potvrđena.
Najležerniji europski grad? Mjesto u kojem ljudi odlaze u dućan i šeću ulicama - u kućnim ogrtačima
